Smeće je veliki problem današnjice širom svijeta. Što veći grad, to veći problemi sa smećem. Taj poučak vrijedi i kod nas, mogli smo to vidjeti već puno puta, kad se smetlište zapali, kad treba odlučiti o novoj lokaciji smetlišta, a nije rijetkost ni da gradonačelnik izgubi živce i izvrijeđa novinarku zbog neugodnih pitanja o smeću, kao što se prije koji tjedan dogodilo u Zagrebu.
Brazilsko-britanski film Smeće (Trash), snimljen 2014. godine, prikaz je brazilske današnjice koji počinje na ogromnom smetlištu u predgrađu Rio de Janeira. Gomile, među kojima je jako puno djece, prisiljeno je za život raditi prekapajući po smeću ne bi li pronašli nešto što mogu prodati ili iskoristiti. Glavni junaci su Raphael i Gardo, 14-godišnjaci čija je svakodnevnica smrdljiva i mračna – čekaju goleme kamione koji istovaruju smeće i prekapaju po istovarenom teretu. Djece je jako puno, zato valja biti brz i pronaći najbolje komade.
Premda život koji žive ne nudi nimalo nade za promjenu, dječaci čak i u takvom životu pronalaze vremena za malo zabave. Na kraju radnog dana kupaju se u žutoj smrdljivoj vodi po kojoj pliva smeće, a vole zaigrati i kompjutorske igrice kad imaju prilike za to. Kakvu-takvu nadu nudi im improvizirana crkva na smetlištu. Ostarjeli pop i američka volonterka Olivia jedini su koji dječake poštuju i trude se koliko mogu – svećenik im pokušava osigurati obrok svaki dan, a Olivia ih uči engleski. Dječaci ne znaju za bolji ili drugačiji život te i u takvoj bijedi pronalaze sitna zadovoljstva.
Tog dana Raphael je pronašao još nešto – debeli novčanik pun para, slika i bilježaka. Vlasnik novčanika je Jose Angelo. Tijekom filma doznajemo da je Angelo političar kojem se zgadila korupcija kojoj je svjedočio svakog dana te je prikupio dokaze kojima će svrgnuti lokalnog moćnika. Neposredno prije nego su ga uhvatili korumpirani policajci Angelo je uspio odbaciti novčanik na kamion krcat smećem.
Već isti dan na smetlište dolazi policija i nudi nagradu onome tko pronađe novčanik. Gardo želi uzeti nagradu, ali Raphael ne prihvaća objašnjenje slatkorječivog policajca. „Nikad ne vjeruj policajcu. Postupaju s ljudima kao sa smećem. Svi to znaju,“ tvrdi Raphael i ne želi predati novčanik. U novčaniku pronalazi stvari kojima ne zna svrhu te on i Gardo potraže pomoć od Štakora, dječaka koji je dobio taj nadimak jer živi u kanalizaciji i užasno smrdi. Ali Štakor je inteligentan dječak s nevjerojatnim instinktom za preživljavanje, zna što otvara ključ iz novčanika, pa tri dječaka kreću u avanturu otkrivanja tajni novčanika.
Lukavi policajac vrlo brzo je shvatio da Raphael zna puno više nego što kaže. Policajci otimaju Raphaela i u sceni teškoj za gledanje muče dječaka na posebno okrutan način. Vezuju ga te ga voze u jurećem automobilu po neravnom putu dok mu glava neprestano udara u kavez policijskog vozila. Iako krvav i ozbiljno izudaran, Raphael ništa ne priznaje. Kad ga Gardo kasnije pita zašto je tako tvrdoglav, Raphael odgovara: „Zato što je to ispravno.“
Dječake put odvodi u brazilski zatvor. Na prevaru vrbuju Oliviju da ih odvede u zatvor u posjetu jednom zatvoreniku. Premda se na početku filma čini kao da na cijelom svijetu ne postoji mjesto gore od smetlišta po kojem junaci ruju, zatvor izgleda kao doslovno oličenje pakla na Zemlji. U zatvoru pronalaze sljedeći trag te se moraju domoći Biblije u kojoj je skriven idući dio slagalice. Malo po malo, dječaci otkrivaju goleme razmjere korupcijskog skandala koji će, ako se objavi, uništiti izglede gradonačelnika za još jedan mandat.
Film nose tri dječaka čija je gluma puna energije koju uspješno prenose na gledatelje. Zahvaljujući malim glumcima i atraktivnoj radnji film se lako gleda i ni u jednom trenu nije dosadan. Svećenika glumi Martin Sheen, a Oliviju Roony Mara, no pored fascinantnih dječaka njih dvoje tek su malo više od statista u priči. Struktura, junaci i sadržaj filma gledatelje će vjerojatno podsjetiti na Milijunaša s ulice, a najveća je razlika što u Milijunašu ima znatno više patetike. Smeće počinje kao turobna neorealistička priča s trilerskim elementima, no vrlo brzo prelazi u urbani pustolovni film. Srednji dio filma snimljen je, odglumljen i montiran u duhu žestokog akcijskog filma, jedino što se jurnjave i potjere događaju u skučenim prostorima favele umjesto na nekim filmski atraktivnijim lokacijama. Pred kraj, žanrovski se film opet mijenja i otkliže u stilizirano bajkovit kraj. To je i najveća zamjerka filmu – premda je kraj lijep i ugodan za gledanje, teško je povjerovati u holivudski ispeglanu završnicu, naglašeno u opreci s grubim realizmom koji smo proteklih stotinjak minuta gledali na ekranu. Sretni završeci u realnosti su češći primjerice u sportu, a smeće i dalje zaudara.
