Karlovačka kobajagi demokracija

Treba se zapitati radi li se ovdje uopće o Bajagi rođenom u Hrvatskoj i s dvostrukom putovnicom kao osobi kojoj je pojavljivanje u Kninu distorzirano u svrhu politikantstva ili se radi o praksi interesnih i povlaštenih skupina bez jasne agende? Dvadeset i tri godine nakon rata u preko tisuću udruga financiranih iz državnih proračuna bez relevantnih doprinosa cjelokupnom društvu radi se o skupini ljudi reduciranih na jednu ulogu dobro iskorištenu za ostvarivanje vlastitih interesa i profita kao i krutim, pseudo-elitističkim vladajućima kojima služe kao platforma za političku legitimacicju i opstanak, a koja poput maćehe odbacuje, diskreditira, marginalizira i diskriminira neistomišljenike pod predznakom demokracije

Autor: Igor Jurilj

Vijest o otkazivanju nastupa donedavno dobrodošlog karlovačkog gosta Momčila Bajagića Bajage na lokalnu manifestaciju Dana piva već je dobrano prežvakana vijest koju gotovo nijedan medij nije propustio problematizirati. Kolektivni um Svemrežja eshaltirano je i satirično analizirao glazbeni opus ne bi li potvrdio sumnje i ideje udruga branitelja koje su mu stavile soli na rep. Međutim, ova nedemokratska praksa upućuje da Karlovac stvara elitu na principu naizgled neprihvatljivog prethodnog režima te da su vlastodršci doista vođe samo onih koji su ih izabrali.

Vladajućim je elitama, a netočno i nepravedno bi bilo reći cjelokupnoj naciji, model idealnog društva totalitarna ideologija Endehazije kojom su podijeljeno upravljali Adolf Hitler i Benito Mussolini – neodbacivanjem ustaškog režima, revitalizacijom ikonografije i ponosnim isticanjem simbolike te tvorevine u 2018. godini višestruko smo to potvrdili. Nezavisna Država Hrvatska kao formacija, pored toga što je bila kvislinški krvnički projekt, bila je podanik Kraljevini Italiji i Mussoliniju[1], odnosno Nijemcima. Oni su čak i prilikom radijskog proglašenja Države 10. travnja 1941. sjedili u prostoriji do Slavka Kvaternika naoružani do zuba u slučaju da eter pronese kakvu nepoćudnu informaciju[2]. Svoj politički legitimitet današnja vladajuća stranka, ironično, gradi na kombinaciji izvitoperene i krajnje netočne ideje o NDH u kombinaciji s jednopartijskim sustavom komunističke Jugoslavije koja joj je uslijedila, a kojoj su u srži bili klijentelizam, nepotizam i uklanjanje nepoćudnika.

Od posljednjeg rata je prošlo 23 godine, a u tom se periodu broj branitelja povećao na gotovo 600.000, što bi od Hrvatske u realnim uvjetima oblikovalo vojnu velesilu, a srpsku bi agresorsku vojsku porazilo dovoljno od prvih vojnih akcija. Dakako, realan je broj sasvim drukčiji – predsjednik Franjo Tuđman je 1996. godine naveo broj od 336,000 njih[3], no političke su mijene pogodovale retroaktivnom sudjelovanju kao i impresivnom broju od preko tisuću braniteljskih udruga u stalnom porastu. Svodi li se pojedinčevo postojanje isključivo na sudjelovanje u ratu? Moj susjeda danas uživa status braniteljice, a u Jastebarskom je u postrojbi Tigrova 1995. bila pomoćna 18-godišnja kuharica. Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.

Dok je povijest pokazala da vojska u slučaju civilne diktature korumpiranih političara svrgava vlast u korist građana dotične države, naš je hrvatski slučaj fascinantan primjer nalik nemogućim konstrukcijama i formacijama nizozemskog grafičara Mauritsa Cornelisa Eschera koje stvaraju same sebe. Vlada koja je sama sebi svrha, oblikuje i hrani kritičnu masu onih koji je smatraju svojom zaslugom i idealiziraju zbog socijalnih beneficija i privilegija za koje su zakinuti ostali članovi društva na čijoj grbači egzistiraju. Stoga gotovo četvrt stoljeća nakon rata brojimo dvostruko više branitelja od trenutka njegova prestanka, a njihov glas polako se nameće kao mjerodavan. Kao takav, ispunjen agresivnom, huškačkom, diskriminatornom i ksenofobnom ratnom retorikom, svaki oblik različitog mišljenja pokušava dokinuti, a ostale građane vlastite zemlje učiniti osobama drugog reda. Istovremeno, retorika mržnje upravo je ta koja, pored nepotističko-klijentelističke hobotnice, navlači ljagu na braniteljsku populaciju zbog koje je ista frustrirana.

Popuštanjem udrugama branitelja ovo je apsolutno dokazala, iako je mogla logično replicirati sugestijom da se koncertni nastupi koji nisu prema nečijem ukusu naprosto ne moraju posjetiti. O aktualizaciji individualnosti u njezinom plemenu nema ovdje ni potrebe govoriti jer je jasno da je marionetska glasnogovornica D(v)amira, prosvijećenih apsolutista i jugomrzitelja koji doprinose prenošenju partijskog mentaliteta gdje se partizanske veterane moralo tražiti za suglasnost. SUBNOR 21. stoljeća postao je lakmus papir za ljubav prema domovini, čime svi oni izvan braniteljskih udruga očigledno postaju nepoželjne osobe i trenutačno bivaju proglašeni mrziteljima svoje zemlje jer pozivaju na toleranciju, jednakost, napredak i civiliziranost.  Ipak, razlika je značajna – premda nastavljaju komunistički model tek nominalno demoniziran, ovakvo djelovanje što udruga što stranke revitalizira i revidira postupke ekstremnih totalitarnih režima.

No braniteljske udruge nisu reagirale na nastup Lepe Brene u Krnjaku pred 4000 ljudi 2014.godine[4]. Ondje se našao i impresivan broj gostiju iz Zadra i kraja poznatom po agresivnom ‘patriotizmu,’ a kojima užitak nije omela uspomena na nastupanje za samoprozvane četnike u Domovinskom ratu, poput Marilyn Monroe u Koreji, kada je podizala moral okupatorskoj vojsci. Braniteljske udruge također nisu reagirale na proslavu procesa studiranja mladih Splićana za koje je angažirani bend tijekom brucošijade u studentskom domu ‘Franjo Tuđman’ na zahtjev naizgled nacionalno osviještenih studenata izvodio pjesme Svetlane Cece Ražnatović.

Nepoželjne osobe nisu, očigledno, ni Ceca, a ni Marko Perković Thompson u čiju obranu stajemo pod pretpostavkom da se radi o superiornom Hrvatu – suvremenom superjunaku – koji svojoj državi utajuje porez, odnosno od premijera veleizdajnika nacije prima mito od pola milijuna eura da ne bi pjevao i time izazvao političke incidente za predizborne kampanje. Čovjek koji je ponosno u prvim redovima na predstavljanju jedne od prvih knjiga o Zemlji kao ravnoj ploči, izgradio je karijeru na ratnoj pjesmi i glorifikaciji nimalo kršćanske i moralne ideje klanja i eliminacije po naci-fašističkom modelu, i uzima se za model idealnog Hrvata. On doista jest reprezentativni uzorak u zemlji gdje su od kulture, obrazovanja, mira i tolerancije važniji utilitarizam, korupcija i nepotizam. Čovjek koji dovoljno voli svoju zemlju da u predizbornoj kampanji svoje stranke odbija pjevati za nju za prihvatljivu količinu građanskoga novca. Našeg poreza.

Ironično, predstavnici Hrvatske demokratske zajednice cenzurom, kontrolom i manipulacijom javnog sadržaja agresivno tendiraju ‘očistiti’ Hrvatsku s vrlo nejasnom vizijom o tome što je to hrvatski identitet i što nas čini Hrvatima, jer oni broje krvna zrnca i odlučuju o našem pedigreu, a u svojoj isključivoj praksi dokida demokratsko djelovanje:

„državno odn. društveno uređenje zasnovano na ustavu i zakonodavstvu koje jamči političke slobode i ravnopravnost svih građana, privatno vlasništvo, slobodnu tržišnu konkurenciju, višestranački politički pluralizam, smjenjivost vlasti putem redovitih slobodnih izbora, autonomnost lokalne samouprave i važnih institucija, punu slobodu i nezavisnost medija, jednakopravnost nacionalnih, vjerskih i drugih zajednica i manjina te trodiobu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku“ ([1] http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search)

Branitelji kao nominalno osviještena populacija ne pokazuju društveni angažman i potporu izvan sfere demokršćanskih aktivnosti, primjerice podršku radničkim pravima, pokušajima reforme obrazovanja, nestašici i siromaštvu, ne solidariziraju se s ugoženim skupinama društva. Stoga se treba zapitati radi li se ovdje uopće o Bajagi rođenom u Hrvatskoj i s dvostrukom putovnicom kao osobi kojoj je pojavljivanje u Kninu distorzirano u svrhu politikantstva ili se radi o praksi interesnih i povlaštenih skupina bez jasne agende? Dvadeset i tri godine nakon rata u preko tisuću udruga financiranih iz državnih proračuna bez relevantnih doprinosa cjelokupnom društvu radi se o skupini ljudi reduciranih na jednu ulogu dobro iskorištenu za ostvarivanje vlastitih interesa i profita kao i krutim, pseudo-elitističkim vladajućima kojima služe kao platforma za političku legitimacicju i opstanak, a koja poput maćehe odbacuje, diskreditira, marginalizira i diskriminira neistomišljenike pod predznakom demokracije.

Dogradonačelnica Andreja Navijalić jasno nam je dala do znanja u nezgrapnoj i neartikuliranoj izjavi za medije koga slušamo, tko odlučuje u ime sviju nas, odnosno koji su to složeni koncepti demokracije u koje smo se zapleli. Uvodnik u novu dugu mračnu noć.

[1] http://povijest.hr/nadanasnjidan/pavelic-dio-dalmacije-i-primorja-ustupio-mussoliniju-1943/

[2] http://povijest.hr/nadanasnjidan/slavko-kvaternik-proglasio-nezavisnu-drzavu-hrvatsku-1941/

[3] https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/broj-branitelja-u-registru-stalno-raste-ima-ih-270-tisuca-vise-nego-96.-ukupno-505.221/3719679/

[4] http://radio-mreznica.hr/brena-raspametila-cetiri-tisuce-fanova/

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije