Međunarodni etno-jazz festival Karlovac, 12. po redu, već tradicionalno se održava vikend nakon programa Dana grada, ove godine od 20. do 22. srpnja s programom od tri koncerta, predviđenih i realiziranih i ove godine, ponovo na lokaciji Starog grada Dubovac s alternativom održavanja u Gradskom kazalištu „Zorin dom“, ako vremenske prilike ne dozvole održavanje koncerata na otvorenom.
U programu festivala prvu večer nastupila je Astrid Kuljanić, Riječanka s njujorškom adresom, već poznata karlovačkoj publici. Koja nas je sa svojim sastavom Transatlantik, počastila kolažom obrada tradicionalnih napjeva, balada i džez standarda. Drugu festivalsku večer ispunio je sekstet Zvjezdana Ružića, Porinom nagrađenog pijanista, skladatelja i aranžera, koji je trenutno jedan od naših najtraženijih jazz glazbenika. ŽI posljednju, treću festivalsku, večer publika je bila počašćena pravom glazbenom poslasticom, koncertom francuskog umjetnika Renauda Garcie-Fonsa.
Programski, festival se kroz godine profilirao i dokazao kvalitetom, donoseći nam prave glazbene delicije zbog kojih se možemo osjećati uistinu privilegirani što smo takve koncerte imali u svome gradu. Niz velikih svjetskih i domaćih imena džez i etno-džez glazbe nastupalo je u Karlovcu, a prijašnjih godina organizator je uspio s nekima od njih napraviti i otvorene radionice na kojima je glazbeno-umjetnički lokalni milje imao posebnu priliku rada i druženja s umjetnicima kao što su Matija Dedić, Jelena Radan, Miroslav Tadić, braća Teofilovići, Ratko Zjača, Lidija Bajuk i Denise Jannah. Osim njih na festivalu su kroz njegovih 12 izdanja nastupali i Jean Toussaint, Anke Helfrich, Simone Zanchini, Vasko Atansovski, Tamara Obrovac, Martin Gjakanovski, Renato Chicco, Garcia-Fons i mnogi drugi. Osim toga organizator je tijekom godina otvarao i neke nove otvorene prostore u gradu, donoseći nam doživljaj i iskustvo funkcioniranja tih prostora za koncertne programe i izvedbene umjetnosti općenito. Prostor parka Veleučilišta u Karlovcu, bivše Vojne bašte, u kojem je festival egzistirao od 2010. do 2013. godine, karlovačka publika je s posebnim oduševljenjem prihvatila, a lokalna se politika u to vrijeme deklarirala o potrebi definiranja prostora ljetne pozornice sa svom infrastrukturom. No, kao što znamo, do dan danas nije po tom pitanju učinjeno ništa. Zbog velikih troškova organizacije u tom prostoru, a ne praćenja istih iz pozicija lokalnih proračuna, festival se seli na Stari grad Dubovac, što se pokazalo kao dobro rješenje.
Unatoč vrlo skromnim sredstvima za organizaciju, zbog čega otpadaju i nastupi mladih umjetnika nakon koncerata te radionice, koncept festivala je znalački promišljen, što ne čudi s obzirom na činjenicu da je organizator i umjetnički voditelj festivala Goran Ilić i sam glazbenik, autor i izvođač, poznat na lokalnoj i nacionalnoj glazbenoj sceni. Koncepcijski festival u kontinuitetu donosi ono što je najaktualnije u domaćoj glazbi u tom žanru i redovito visokovrijedno, najmanje jedno ime s međunarodne scene, čineći zanimljiv koncentrat visokovrijedne umjetničke forme bez i najmanjeg ustupka mogućem izletu u komercijalni kič.
Šteta što zamišljeni koncept, da se festival sastoji od po dva koncerta po večeri i otvorenih radionica koje bi umjetnici održali, nije doživio svoj kontinuitet, jer za razliku od nekih drugih, od aktualne politike podržanih programa u kulturi grada, Međunarodni etno-džez festival to nikada u potpunosti nije bio. Skromna sredstva lokalnih proračuna Grada Karlovca i Karlovačke županije godinama su dodjeljivana „na kapaljku“, unatoč tome što je festival u kontinuitetu financiran i sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Samo ludim entuzijazmom i smirenom upornošću jednog čovjeka i nekolicine prijatelja koji su ga podržavali je ovaj festival uspio zabilježiti u kontinuitetu svojih 12 godina trajanja.
No, promišljanje o važnosti ovakvih projekata ipak prelazi okvire želje i entuzijazma jednog čovjeka, a u ovom slučaju samo blijedo su prepoznati procesi s dugoročnim učinkom koji koriste, ne samo umjetnicima i kulturnoj sceni, već i zajednici u smislu kreiranja nekog svog novog identiteta, onog grada kulture s dodatkom turističkoj ponudi, o kojoj posljednjih godina toliko slušamo u kontekstu kulturne ponude. Kada bi razlog bio samo i tek atraktivan dodatak upravo toj ponudi, ne možeš zamisliti atraktivniji od ovog već gotovog proizvoda. Procjena uspješnosti kroz vrstu vrednovanja koje se mjeri proizvodom i brojkama, kao najjednostavnije moguće, po svemu govori u prilog „isplativosti“ daljnjeg i značajnijeg ulaganja u ovaj projekt. Za to je, naravno, potrebno dugoročno određenje politike kroz strateško kreiranje kulturne politike uopće, a upravo otvoreno pitanje kulturne politike već desetljećima lebdi u zraku i ostaje na deklarativnim mjehurima od sapunice, koji se kao takvi i rasplinu u situacijama potrebe za konkretnim djelovanjem koje nije uvijek i samo povezano s novcem.
Primjeri tog konkretnog djelovanja u smislu podrške ne mogu biti banalniji od situacija u kojima se organizator nađe netom pred festival, a odnose se na mjesto održavanja istog, koje je naravno već definirano projektom, za koji su već odobrena proračunska sredstva javnih potreba u kulturi Karlovca.
Prošle godine dogodila se „situacija“ da se festival selio s lokacije Starog grada Dubovac u atrij Veleučilišta u Karlovcu iz razloga što je ugostitelj koji je te godine dobio u najam dio objekta imao dogovorenu svadbu taj vikend. Iz pozicije Grada nije se moglo ništa učiniti ili se već učinilo to da je uopće do takve situacije i došlo, no, u redu, Veleučilište je uskočilo, koncerti su održani u atriju, bilo je sve i dalje na zavidnoj razini i za izvođače i za publiku, ali za organizatora dodatni posao, angažman i trošak.
Ove godine, opet „situacija“. U zadnji čas pred festival, alternativni prostor u slučaju lošeg vremena, koji je svih prijašnjih godina bio prostor GK „Zorin dom“, otpada jer su svi djelatnici kazališta na godišnjem odmoru. Kad misliš da luđe (od svadbe) ne može – eto, može! Ravnatelj javne ustanove u kulturi Srećko Šestan može, što je donekle i u redu, jer ne treba on brinuti o kulturnoj ponudi i politici na razini grada, on je sa svojom ustanovom samo jedan njezin segment, ali netko tko treba i tko imenuje i postavlja tog istog ravnatelja, itekako bi trebao. Ali iz nekog razloga – eto, Grad tu opet ne može ništa učiniti. U ovom slučaju ne postoji „nad popom pop“ – ravnateljeva je zadnja, bar što se „njegove“ kuće tiče.
Drugog gradskog izvedbenog zatvorenog prostora nemamo, osim dijelom Doma Oružanih snaga Hrvatske vojske „Zrinski“, koji je trenutno u radovima preuređenja, a i Grad nema nikakvu komunikaciju na toj relaciji, pa organizator kao alternativni prostor izvedbe u slučaju kiše, za zadnji dan festivala, koji je bio upitan, dogovara prostor crkve svetog Josipa na Dubovcu.
Kiša, na svu sreću, nije pala i koncerti su se uspjeli održati sve tri večeri u prostoru Starog grada Dubovac.
Umjetnik svjetskog glasa, Garcia-Fons, održao je posljednju večer festivala koncert za pamćenje. Šteta što ravnatelj, kad je već na godišnjem, nije bio na koncertu, moguće bi to imalo značajnije pomake za širu zajednicu u kojoj je njegov utjecaj očito neprikosnoveno neograničen. Jer svima se na tom koncertu nešto dogodilo, nešto što ti umjetnost učini i zbog čega je toliko potrebna, nešto što se ne mjeri tek atraktivnim dodatkom turističkoj ili ugostiteljskoj ponudi, mada svakako ima indirektan utjecaj i na nju, što naravno nije na odmet, već je u svakom slučaju na širu korist.
Zanimljivo je i znakovito da ustanove i institucije, kao što su Veleučilište i Nacionalno svetište prepoznaju društveni značaj kulturnog programa i širu korist za zajednicu i uskaču kao pomoć u zadnji čas za nešto što nije njihova osnovna djelatnost, dok hram kulture ostaje zaključanih vrata i nitko ih u danom trenutku potrebe ne može otvoriti ni iz pozicije Grada kao financijera i osnivača iste te ustanove, kao i financijera određenog programa javne potrebe u kulturi grada.
Otvaraju se u kulturi grada tek pukotine kroz koje ludom upornošću djeluju pojedinci koji svojom kreativnom genijalnošću iznalaze mogućnost djelovanja kroz te procjepe, koji se ipak nekim čudom otvore baš njima kad je za to vrijeme i potreba.
Čestitke stoga organizatoru i umjetničkom voditelju i na ovom izdanju festivala i hvala na tom ustrajnom nastojanju da kroz ljude i situacije donosi u ovaj prostor umjetničke glazbene programe, pa ne moramo baš i u ovim ljetnim mjesecima po dašak umjetnosti i osjećaj gradskog i urbanog, ići u metropolu ili neku ljetnu hrvatsku kulturnu meku.
Unatoč tome, ostaje onaj okus i osjećaj neke karmičke prtljage koju svi dijelimo, a koji donosi i tekst stare, poznate balade „Dobro jutro, džezeri… šta sad vrede svetske žvake, kad svirate narodnjake……šta sad vredi tehnika, okrećeš tri akorda…..“, koja je, usput budi rečeno, znakovito odzvanjala u genijalnoj džez obradi A. Kuljanić, upravo na ovih dana sa stare nam gradine dubovačke.
Laku noć, džezeri, do, nadamo se, slijedeće godine.
