Preko stotinu raznovrsnih programa u puna tri tjedna bio je plan za ovu godinu, a za obilježiti Dan grada, Dan koji se pretvorio u daneeeeee, jer toliko je toga (preko 100), da ne stane u jedan. Planirano – učinjeno!
Godinama već ostajem u to vrijeme u gradu, pod obavezno, što zbog činjenice da i radimo neki program za tu prigodu, a i zbog toga što mi je užitak gledati svoj živi grad i biti i sama dio te sveopće euforije, odlaziti na koncerte, predstave, izložbe….i pravo karlovački družiti se na takvim mjestima s dragim mi ljudima, s kojima se niti vidim, niti družim nešto u preostalom dijelu godine i s kojma onda i pravo karlovački kritiziram sve što je istomišljenički u tom krugu zavrijedilo kritiku – po našem mišljenu, naravno.
Uglavnom, bez obzira na sve, godinama, (da ne kažem desetljećima), uživamo zapravo kao praščići u blatu, valjuškajući se u ozračju i energiji života prožetog gustim koncentratom događanja koji čine društveni život građana grada.
Kriticizam je posve benigan u to vrijeme, ima posve drugi ton, više kao razumijevanje nego kao opako ljutita kritika u koju se lakše upada u nekim drugim prilikama i vremenu, a cinizam postaje uglavnom samo blagi začin ugodnog okusa, bez kojeg se može, ali s kojim je zanimljivije, kao s cimetom, npr.
Ipak, pitanje se nameće, hoćeš-nećeš, Dan grada ili dani Grada?
Ove godine ipak odlučih se za povlačenje svake vrste. Prvo nisam htjela pisati niti prijavu programa, mada sam kasnije popustila jer je poziv uslijedio od organizatora dijela programa, kojem nisam mogla niti htjela odbiti učešće, a imali smo već ionako gotov program u zanimljivoj zagrebačko-karlovačkoj koprodukciji, zanimljive teme, pa ću to pokloniti svome gradu – rado.
No, nebitno, odlučila sam maknuti se iz grada (i fizički), odmah po završetku sezone, na destinaciju: što dalje – otok!
Tom odlukom tematiziranje gornjeg pitanja ostaje otvoreno za neku drugu priliku ili za nekog drugog tko je u ovom trenutku spreman konfrontirati se s njim.
Što se mene tiče: Retreat u svakom smislu te riječi i za to mi je zbilja trebao što je više moguće udaljeniji otok.
Vrativši se u grad tek 10. srpnja, propustivši svu silu predstava, koncerata, izložbi i inih događanja koji se potrpaju pod ovu manifestaciju, a koji su svi ove godine, kao i sve na svijetu, bili ipak u sjeni nogometnog prvenstva, nisam se mogla oteti dojmu da osobno, nisam propustila baš ništa, osim nogometa, kojeg, usput budi rečeno, i inače propuštam.
Sasvim dovoljna bila mi je „Bitka za Karlovac“, o moj Bože, ta me nekim čudom dočekala…….kao i Veliki (sad već tradicionalni) karlovački bal kao završno događanje na sam dan grada, 13. srpnja.
Bitka me dobro nasmijala, ali stvarno. Ne zbog toga što su to autori ciljano odredili žanrom, već onako kako te nasmiju vrtićke dječje predstave u svoj svojoj naivnosti i hinjenoj ozbiljnosti oponašanja odraslih u tematiziranju povijesnog trenutka. Znam da mi nimalo ne bi bilo smiješno da nisam imala netom prije toga svoj osobni otočki retreat, ali eto, ove godine jesam, pa je doživljaj bio rezultat osobnog stanja u kojem me nije moglo dirnuti nespretno koprcanje svih aktera oko tog „spektakla“, da prikažu tu povijesnu bitku u kojoj smo, činjenično – Turke porazili. Čak se nekako i sažalih nad tim jadnim „turcima“ koji su soptali na karlovačkoj sparini ispod turbana nespretno napravljenih od nekih zavoja, a koji su padali i razmotavali se u „žestini“ okršaja vođenog plastičnim mačevima i kartonskim štitovima. Vjerojatno je moje suosjećanje s „protivnikom“ bilo i tim više što su polovina tih „turaka“ bila dječica ranoškolskog uzrasta, pa mi bilo žao dječice, a možda od tuda i ta asocijacija na dječje predstave i to ne čak ni vrtićke, već one koje djeca spontano realiziraju sama u igri.
Ipak kad se razum javio, nametnuo je pitanje koliko su novca, proračunskog naravno, dobili za ovu ludost koja nema veze ni s kulturom, ni s umjetnošću, ni s poviješću, ni s glumom, kostimom, scenografijom, tekstom….. ni s djecom, niti i sa čim, osim s odgovornošću onoga tko je procijenio da je ovaj program vrijedan uvrštavanja u program obilježavanja Dana grada i da je za to odobrio novac, proračunski, naravno.
Ušutkala sam svoje „razumsko“ umno klepetalo objasnivši mu da sve to (barem u ovom trenutku) nema veze niti samnom, a što se bitke tiče opširan i vrijedan tekst, koji toplo preporučam pročitati, napisao je Tomislav Augustinčić pod nazivom: „Bitka za Karlovac – stereotipna mitska idealizacija prošlosti“. Brojne i burne reakcije koje je tekst izazvao na društvenoj mreži, govore dovoljno same po sebi o tome koje i kakve bitke za Karlovac vodimo danas, kao i o značaju prostora u kojem je moguće objaviti takav tekst i koji je sam po sebi odraz sadašnjeg trenutka neke „Bitke za Karlovac“.
Osim povijesne bitke, nazočila sam i Velikom karlovačkom balu, negdje sa strane ispijajući osvježavajuća pića u društvu prijatelja, na području prostorne instalacije nazvane „Dnevni boravak“ u sklopu Artika festivala, za čiju je scensku i programsku shemu, već drugu godinu zadužene ekipe “Carpe diem-a” i „Izvan fokusa“. Ugodan prostor prožet kolažom kulturnih sadržaja: koncerata, performansa, filmova, izložbe i radionica…..i osvježavajućih pića, naravno. Taj dio je, od prošle godine, uistinu osvježenje u cjelokupnoj manifestaciji, možda i upravo zbog ne-pretencioznosti i neke nove svježe energije koja zrači iz uloge organizatora.
Centralnoj pozornici primakla sam se sat-dva kasnije, jer nas je eto Grad počastio Masimovim koncertom i ove godine raskošnom glavnom pozornicom i dobrim ozvučenjem. Bilo je lijepo i nekako opće gradski. Što zbog dobrog saunda, svjetlosnih i video efekata, što zbog dobrog društva dragih ljudi, što zbog osvježavajućih pića, na trenutak je to bio onaj moj, meni drag grad.
Negdje na početku četvrte Masimove stvari krenula sam kući……sve više od toga bilo bi Overdose……to mi ipak ne treba…..
Sjetih se te večeri teksta (nigdje objavljenog), koji sam napisala prije par godina o Danu grada ili o sebi tada…..
Potrajalo je dok sam ga iskopala u neredu osobnog računala….. Izazvao je podsjećanje na osjećaj melankolično plemenite patnje kojoj smo karlovački skloni i zaključak da nije za objavljivanje – još.
Tko mi je kriv što mi je toliko vremena trebalo za RETREAT.
