TRAkeljanje: Prekid filma

U ključnom sam momentu ustala sa poda i odlučila da je vrijeme za stvarni rastanak, nije više bilo prostora za zavaravanje sebe i bilo mi je jasno da moram maknuti sve što je ikada dotaknuo iz mog života kako bi se mogla pomiriti s tim da utopije ne postoje i da nekad stvari ne ispadnu baš onako kako si očekivao. A to je dosta teško u dvadesetim godinama, rekao mi je da ću neke stvari bolje razumjeti kada me život još malo išamara. Pospremam knjigu koju mi je poklonio, karte od vlaka, slike i privjesak za ključeve. Sa mobitela brišem sve naše poruke, na viberu, whatsappu, messengeru, instagramu, brišem i blokiram njegove profile

Autor: Tally Rayne Adams

U ključnom sam momentu ustala sa poda i odlučila da je vrijeme za stvarni rastanak, nije više bilo prostora za zavaravanje sebe i bilo mi je jasno da moram maknuti sve što je ikada dotaknuo iz mog života kako bi se mogla pomiriti s tim da utopije ne postoje i da nekad stvari ne ispadnu baš onako kako si očekivao. A to je dosta teško u dvadesetim godinama, rekao mi je da ću neke stvari bolje razumjeti kada me život još malo išamara.

Pospremam knjigu koju mi je poklonio, karte od vlaka, slike i privjesak za ključeve. Sa mobitela brišem sve naše poruke, na viberu, whatsappu, messengeru, instagramu, brišem i blokiram njegove profile.

U pozadini tužno cendravi Peggy Lee, kaže da on nema pojma koliko ona njega voli, jebiga, Peggy, život ti je govno, a on te vjerojatno i nije znao cijeniti. Ti si na kraju dana, blato s njegovih cipela i ostat ćeš na otiraču s praga. Bacila sam i otirač.

Bacam zvončić sa dovratka i svu memorabiliju koja podsjeća na njegovu prisutnost u mom komadu postojanja. Ako budem dovoljno temeljita mogu istrijebiti sve dokaze o tome kako smo se skoro-pa-voljeli.

Materijalni dokazi o njegovoj infiltraciji u moj život bili su posvuda, odjeća koju sam nosila zadnji put kad smo se vidjeli i dalje je mirisala na njegov parfem, na tajnoj plejlisti u mojoj glavi su svirale sve pjesme koje smo zajedno slušali dok smo ignorirali svijet. Moj je životni prostor u tako kratkom periodu postao arhiv dokaza o našem zajedničkom vremenu, moj osobni muzej prekinutog odnosa.

Sad je sve to odjednom trebalo politi benzinom i zapaliti. Morala sam sa zida skinuti sliku i ružan me žuti trag okvira na zidu podsjećao na rupu u glavi koja je ostala nakon našeg zadnjeg razgovora. Zadnji trenutci ostali su mi u mutnom sjećanju, nisam bila sigurna što se događa, s nama ili sa njim, uvalila sam se u taj vrtlog nezadovoljstva i osjećaja da me izdao. Sad mi je nekako već par sati poslije, malo jasnije kako je čitav taj odnos imao diskutabilnu pozadinu. Nekad kad pušim u boravku ne osjetim da je prostor zadimljen dok ne pustim propuh unutra.

On je jednog sunačnog podneva pao s Marsa u istu birtiju u kojoj inače pijem kavu, pružili smo si ruku i otprilike 40 minuta kasnije znali da ćemo se ponovno vidjeti, bez nekog posebnog razloga.  Nešto vremena nakon toga mi je rekao da je zaljubljen u mene, a bila sam i ja u njega.

Kada je pričao o stvarima koje je volio, iskrilo mu je u očima i uobičajna bi se hektičnost koju je nosio sa sobom nekako legla i spavala na podu ispod nas. Vrijeme je prolazilo munjevito brzo dok smo se međusobno upoznavali. Imali smo puno zajedničkih tema a bili smo posve različiti ljudi, no uvijek se činilo da nekako vjerujemo u iste stvari. „Pronašli smo se međusobno kada smo si najviše trebali.“- rekla sam jednom prilikom i stvarno povjerovala u to, svatko na svoj način oštećen; neke dvije ruševine što su htjele biti ljudi pa ipak ništa, ali sve je to bilo mnogo više podnošljivo dok smo si pravili društvo. Polagala sam puno nade u opstanak našeg odnosa, dao mi je razloga da vjerujem da ćemo biti okej.

Jebiga.

Plastična crna vreća za smeće bubrila je sa svakim novim korakom, bacila sam čak i odjeću, tenisice koje sam nosila i gumicu s kojom sam vezala kosu. Sve je nekako bilo previše usko povezano s njim. Oprala sam podove i izbacila van tepih, s blatom s njegovih cipela.  Sa računala sam izbrisala sve njegove fotke i za svaki slučaj browsing history, jer…ne znam.

Nakon nekih 2 sata borbe sa ostavštinom, učinilo mi se da je sve u redu. Promatrala sam prostor oko sebe i pokušala detektirati ostatke ostataka, čahure na bojištu i kako već. Sve je već bilo u kontenjeru iza zgrade, svi naši osjećaji u crnoj plastičnoj vreći. Osjetila sam blago olakšanje do trenutka u kojem sam se sjetila da je jedna moja slika ostala u njegovom stanu, ali sada nemam vremena za razmišljati o tome… Starci uskoro dolaze na ručak, nisam još otopila meso, oprala salatu, niti sakrila njegov leš.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije