TRAkeljanje: Priča o Petru

Petar nije analizirao, to je nekako bilo van njegovog područja interesa, pronašao se u ulozi spužve i uživao u absorbiranju informacija izvana. Gradio je već dvije godine, karijeru pasivnog promatrača i ponekad je bilo teško ne stvoriti kritičko mišljenje, ponekad je cijelim svojim bićem želio zauzeti stav ali, čemu stav kada ga je štitilo prozorsko staklo bijele PVC stolarije,  debljine 24 milimetra

Autor: Tally Rayne Adams

Posljednje krpe snijega otapale su se na travnatim površinama ispred zgrade u Starčevićevoj ulici. Bilo je prvo sunčano jutro u ožujku i temperature su znatno porasle, teta Jadranka i baka Marija iz ulaza glasno su pod prozorom komentirale nenadano proljepšanje tmurnog i depresivnog vremena.

Svi su nekako naglo zaživjeli, puni energije i elana. Osjetili su da stižu ugodni proljetni dani na asfaltu. Klinci su ispred zgrade igrali igre na svojim smart uređajima i tabletima i uživali u zrakama sunca.

Petar ga doduše, nije osjetio. Bivši su vlasnici ovog dvoetažonog stana investirali u nevjerojatno skupe prozore koji su ga savršeno zaštitili od atmosferalija tako da Petar jednostavno nije mario za vremensku prognozu, ili vrijeme generalno. Može se reći da je bio i nezainteresiran za ono što se negdje zove vanjska problematika.  Lokalne su ga vlasti obezmudile kada je i za to kucnuo čas a on se pod pritiskom više sile prepustio nadolazećim procesima fizičkog i mentalnog sakaćenja.

S djelomičnim invaliditetom posljednje je dvije godine svoga života proveo u ovom stanu zajedno sa sustanarima koji su se brinuli za to da tri puta dnevno jede.  Nedavno je primjetio da se udebljao, iako je zdjela sa đuveđom od jučer i dalje samotno kopnila i kvarila se. Zapitao se u nekoliko trenutaka zašto je to tako no njegov snažan karakter nije mu dozvolio da se zabrinjava takvim banalnim stvarima kao što je kilaža.

Petar nije izlazio van, jer za to naprosto više nije postojala potreba. Na početku bi ga mamili, podmićivali i sugerirali mu izlaske, govoreći mu da će mu goditi svježi zrak, dobro je za zdravlje. No na popisu stvari za koje Petar nije mario bilo je i zdravlje i svjež zrak. Uživao je u malim stvarima, volio je promatrati. Prozor njegovog stana gledao je direktno na dječije igralište, tamo bi gledao kako ljudi dolaze tratiti život. Kako se pale prve cigarete koje on nikada nije okusio, piju prve pive koje nije probao. Gledao je u Jadranku i baku Mariju kako si dodaju pljoskicu s konjakom na klupi pod hrastom i u tridesetogodišnju Andreu kako šeće dvogodišnju Evu  koju ima s Igorom, iz drugog braka.  Kupili su nova kolica, odnosno Igor ih je pribavio dok je radio u Njemačkoj. Za to vrijeme je Andrea s kata iznad pokretala vlastiti biznis, nešto s noktima.

Stajao bi tako satima kraj prozora, nepomično.

Petar nije analizirao, to je nekako bilo van njegovog područja interesa, pronašao se u ulozi spužve i uživao u absorbiranju informacija izvana. Gradio je već dvije godine, karijeru pasivnog promatrača i ponekad je bilo teško ne stvoriti kritičko mišljenje, ponekad je cijelim svojim bićem želio zauzeti stav ali, čemu stav kada ga je štitilo prozorsko staklo bijele PVC stolarije,  debljine 24 milimetra. Osjećao se iznad svega slobodno i sigurno, onako kako se zasigurno ne bi osjećao vani gdje snijeg kopni u blato a Andrea neartikulirano mrmlja u mobitel gurkajući kineska kolica kupljena u Njemačkoj po američkoj maloprodajnoj cijeni. Nakon višesatnog promatranja, zaspao je stisnut uz radijator, toplana je i danas neumorno grijala sve stanove u zgradi.

Kada se probudio bilo oko 2 ujutro i sjetio se onog đuveđa, onog što ga već dan i pol nije ni pipnuo.  Nije ni bio osobito gladan ali osjećao se naspavano, i trebao nešto da popuni vrijeme a đuveđ je ionako bio na samrti, šteta da se baci. Dok je u kuhinji mastio brk i hladio noge na mramornim pločicama,  začuo je šuštanje koje mu je probudilo znatiželju u toj mjeri da se prelocirao na svoju operativnu poziciju; sjeo je kraj prozora i ponovno upijao.

Ništa se osobito ne događa na igralištu iza zgrade u Starčevićevoj ulici u 2 ujutro. Gledao je u čudne sjene, u asimetričan pad svjetla na onu blatnjavu travu. Grane su se ljuljale na laganom vjetru i u jednom momentu mu se učinilo da je vidio šišmiša. U susjednoj zgradi je svjetlo na trecem katu u drugom stanu s lijeva gorilo i siluete su nježno klizile kroz tanke čipkaste zastore koje je stanarima pokonila baka Marija iz ulaza prije godinu dana a od tada nisu niti jednom promjenjene.

I onda je primjetio Igorov auto kako parkira tik do igrališta. Vozio je monstruozan terenac s Daruvarskom registracijom i blindiranim staklima ali otišao je u Njemačku prije tjedan dana nakon što je Andrei dopremio ona prekrasna kineska kolica i izljubio mater koja mu je na samrti. Andrea  nema naviku posjećivati, iako su stan kupili da bi bili bliže njegovoj mami koja je stara, nepokretna i kao i Petar; ne izlazi van.

Igor je munjevitom brzinom ušao u zgradu, toliko brzo da je bilo teško pratiti njegov obris. Petar ga je mogao čuti kako prolazi stepenicama kraj ulaznih vrata i penje se na kat iznad. Lift već godinama nije radio, i do sada Petra to nije osobito diralo no prvi puta je poželio vidjeti što se događa na katu iznad a ne na igralištu iza zgrade. Ta je želja došla sasvim prirodno i ničim izazvana. No nije prevladala njegovu predanost komforu iako se neko vrijeme sa sobom svadio o napuštanju stana, osjetio je na kraju da ipak ne posjeduje sposobnosti koje bi mu omogućile takvo djelovanje.

Ostao je sjediti kraj prozora, osluškivao tupe zvukove koraka sa kata iznad, niz tupih, prigušenih zvukova koji bi na moment podsjećali na aritmičan bubnjarski kontekst. Ali Petar nije znao puno o glazbi jer za glazbu nije mario. Čuo ga je kako izlazi iz stana, i provirio opet kroz prozor. Prizor je ovog puta bio puno jasniji, Igor je nosio Andreu prebačenu preko ramena, zamotanu u krvavi tepih koji su kupili u IKEI, a ona ga je od tada mrzila jer je tepih naime, izgledao previše avangardno za njihov shabby chic interijer. Igoru se stvarno sviđao taj tepih, bila je to jedina stvar koju je samostalno izabrao za stan koji su kupili njegovom njemačkom plaćom. Petar nije učinio ništa, legao je nazad i ubrzo mirno zaspao kraj toplog radijatora. Nije zvao policiju niti probudio sustanare.

Kako bi uostalom nešto poduzeo? Kastrirane kućne mačke nemaju palčeve.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije