Gradsko vijeće Karlovca odlučilo je, nekoliko dana prije svečane sjednice, oduzeti Plaketu Grada Jelki Glumičić, višedesetljetnoj aktivistici za ljudska prava, i tako je vlast koju predvode lokalni prvaci Hrvatske demokratske zajednice, promatrači, a ne sudionici Domovinskog rata Damir Mandić, gradonačelnik-padobranac, i Marijana Tomičić, predsjednica Gradskog vijeća, uskratila hrvatskoj braniteljici ovo vrijedno gradsko priznanje. Ne samo da joj je ono oduzeto, nego se nije našao gotovo nitko tko bi stao u obranu njezinog braniteljskog statusa.
„Dobili smo prigovor, kojeg je potpisalo šesnaest udruga proisteklih iz Domovinskog rata, a kao dokumentacija priloženi su tekstovi iz medija s izjavama J. Glumičić. Izdvojit ću ovu koja je indikativna: ‘Smatram da je operacija Oluja najveća sramota za Hrvatsku koja je izvedena u tipičnom fašističkom maniru’. Sazvala sam odmah u ponedjeljak hitnu sjednicu Odbora za javna priznanja, bilo nas je četvero od pet članova, imali smo dugu raspravu i zaključili da je to novi moment, da je u potpisu 16 udruga proisteklih iz Domovinskog rata i nismo mogli zanemariti tu činjenicu, poštovali smo proceduru i odlučili s tri glasa za, jedan je bio suzdržan, da se ovaj prigovor prihvati i uputi na Gradsko vijeće kao nova točka dnevnog reda, kazala je Tomičić“, piše Karlovački tjednik.
Teška srca partibrejkamo obrađivanjem teme koja je nametnuta nedavnim zbivanjima u takozvanoj lokalnoj i političkoj javnosti u Karlovcu, no što da se radi kada se time bavimo, pa i u vrijeme postizanja najvećih nogometnih uspjeha i nacionalne euforije koja s time ide? Koga briga za javna priznanja i Jelku dok Hrvatska čeka finale Svjetskog nogometnog prvenstva? No, partibrejkati se ipak mora…
„Ne mogu prihvatiti opravdanje da članovi Odbora za javna priznanja nisu znali za sporne izjave J. Glumičić. To svi u Karlovcu znamo, a moglo se provjeriti i na internetskim stranicama. HDZ je predložio J. Glumičić za javno priznanje i sada joj oduzima nagradu. Ne znate biste li piškili ili bi kakili, rekao je vijećnik Socijaldemokratske partije Hrvatske Dario Janković“, prenosi Karlovački tjednik.
Jankoviću je, dakle, sporna samo neodlučnost većine, a ne i njezina odluka da se Plaketa Grada dodijeli, pa oduzme J. Glumičić. Jedini koji je u Gradskom vijeću donekle stao u njezinu zaštitu bio je pripadnik Živog zida Čedomir Tatalović.
„Usporedio je ‘slučaj Glumičić’ s preimenovanjem Ulice Žarka Čuića 1992. Tada je, podsjeća Tatalović, vrlo brzo ta ulica preimenovana u Ulicu Lukijana Mušickoga, erudita, poliglota, pjesnika, prosvjetitelja, te kasnije i vladike Karlovačkog vladičanstva u Plaškom. Ubrzo nakon toga preimenovanja ulice, kaže Tatalović, jedan od tadašnjih HDZ-ovaca zatekao se na pravoslavnom groblju u Karlovcu, i tamo na jednom nadgrobnom spomeniku uočio prezime Mušicki, grob s natpisom Mušicki Jovica. I onda su, kaže, oni u Odboru i Vijeću shvatili da su ulicu preimenovali ‘po nekom Srbinu’ pa je brzo nađen izlaz u preimenovanju u Ulicu Isidora Kršnjavoga”, podsjetio je“, piše Jutarnji list i dodaje se Tatalovićeva izjava da uloga J. Glumičić u Odboru za ljudska prava ratnih i poratnih godina nije bila zahvalna.
Za razliku od gradonačelnika Mandića, ratnog đaka i studenta teologije, koji poput mnogih vršnjaka nije pristupio obrani države s čijim simbolima danas gaji ljubavni odnos, pa tako, primjerice, ljubi hrvatsku zastavu i drži ruku na srcu te su mu usta puna domoljublja, J. Glumičić nije trunke dvojila da se priključi izgradnji hrvatske države od samoga početka.
U biti su svi svjesni, a lojalni dali doprinos obrani Hrvatske od velikosrpske agresije, ponajprije, dakako, hrvatski branitelji. To su činili i radno aktivni stanovnici, odnosno obični građani, svatko na svoj način. J. Glumičić pak zaslužuje i Nagradu Grada Karlovca, javno priznanje višeg ranga od Plakete Grada, upravo zbog toga što je učinila malo više od prosječnog građanina, odnosno zbog načina na koji je odlučila stati na prvu liniju fronte izgradnje hrvatske kao pravne države.
Mnogima nije simpatična kao osoba, njezin način razmišljanja nije privlačan niti potpisniku ovih redaka, ponajprije zbog patetičnog pacifizma i jugoslavenštine – shvatite to kako hoćete – a niti ona samu sebe vjerojatno ne vidi kao hrvatsku braniteljicu. Međutim, Hrvatska bi u ratnim i diplomatskim naporima, a da ne govorimo o stvarnim životima ljudi „na terenu“ bila umnogome oslabljena kada nasuprot psima rata ne bi stali i J. Glumičić, Pero Mrkalj, Ivo Banac, Slavko Goldstein, Ivan Zvonimir Čičak, feralovci, arkzinovci i ostali ljudskopravaški aktivisti i savjesni/etični profesionalci. Riječima novinara i branitelja Tomislava Čadeža iz emisije Hrvatske radiotelevizije „Nedjeljom u 2“, da je Hrvatska imala još pet merčepa, izgubila bi rat. Drugim riječima, to bi se dogodilo i da Hrvatska nije imala jelke.
Previđa se da se može u isto vrijeme biti i izdajnik i domoljub, i peta i prva kolona i antihrvatski nastrojen i prohrvatski nastrojen, i anacionalan i nacionalan, i pacifist i ratni heroj – ovisno o percepciji – jer vjerojatno ne postoji osoba koja može argumentirati kako je obrani i izgradnji države neki pas rata koji je ulazio u tuđe stanove, deložirao, palio kuće, ubijao ili na bilo koji drugi način sijao teror pod nacionalističkom krinkom, a u biti, u većini slučajeva, samo da zadovolji svoje psihopatološke, zločinačke i/ili materijalne interese, više pridonio Hrvatskoj od jedne u ratnoj i poratnoj psihozi manje-više usamljene Hrvatice porijeklom iz Netretića koja je osjetila potrebu stati u zaštitu Srba, Jugoslavena, Roma, partizana i ostalih koji su u hrvatskom društvu tih godina bili diskriminirani i ugroženi od većine na najrazličitije moguće načine. Stala je u zaštitu onoga što danas doživljavamo floskulama, a u biti se radi o životno važnim pojmovima kao što su demokracija, vladavina prava, zaštita života i privatnog vlasništva, slobode govora i pluralizma. To da je anacionalna J. Glumičić, kako je se percipira, učinila više za hrvatsku naciju od hipernacionalnih gospodara života i smrti u ratu je paradoks, kao što je paradoksalno i to što će o njezinom domoljublju danas suditi oni političari koji nisu imali jedan promil njezine hrabrosti iz 1990-ih godina jer, da je njezin položaj tada, kao što je očigledno i sada, bio nezahvalan, kako to kaže Tatalović, blago je rečeno. Ona je naprosto također bila na prvoj crti bojišnice, ali ne s puškom, nego s kritičnom riječju prema vlastitom društvu i državi kojoj je bila lojalna i utoliko je izbijala iz ruku „argumente“ velikosrpske propagande da je u Hrvatskoj na djelu novi ustaški režim. Dakle, još je jedan paradoks u pitanju – što više isticali zločine Hrvata i hrvatske države aktivisti poput J. Glumičić, tim je više razbijana miloševićevska propaganda jer ne može u jednoj ustaškoj državi djelovati jedan takav civilni sektor.
Slagali se s J. Glumičić o naravi akcije Oluja ili ne, njezini stavovi nisu nelegitimni. Mnogo je opasnije djelovanje SKHDZ-a i njihovih subnorovaca koji žele uspostaviti društvene dogme i tabue, usaditi u svakog građanina mit kao jednu i jedinu „istinu o Domovinskom ratu“ koja se ne smije problematizirati, sankcionirati gdje se može odstupanje od te isitne i posljedično ograničiti slobodu govora i djelovanja, od Bljeska napraviti Kozaru, od Oluje Sutjesku, od svega toga karikaturu, a najgore je što nema nikoga u političkom životarenju koji bi stao, u najmanju ruku, u obranu prava J. Glumičić na mišljenje.
Paradoksi se samo nižu – antikomunistički komunisti, antipartizanski partizani i tako dalje sve do apsurda – gradonačelnik-padobranac.
