Prošle nedjelje dobre volje i spokojan vraćao sam se s bejzbola kroz Sarajevsku kada me iz grma zaskočio Marin Bakić i natrpao mi tri knjige Đorđa Balaševića u izdanju novosadskog Balbela i naložio mi da napišem recenziju za Foxtrut. Oh? Nedjelja je Nepovratno pokvarena? Problem je što je recenziju Balaševića teško pisati bez da izazoveš Proteste otprilike polovice čitatelja? Malo tko je ravnodušan prema Đoletu – ili ga slijepo obožavaju, ili ga izrazito ne vole? Ja sam, nekako, između te dvije Opcije? Sjajno, protestirat će, Dakle, svi?
Glazbeni dio Balaševićevog opusa bilo bi lakše recenzirati. Nisam baš najveći obožavatelj posljednjih radova, ali u globalu riječ je neporecivo o izuzetnom pjesniku i autoru, s nekima od najljepših i najdirljivijih balada ikada nastalih na ovim prostorima. Pričati o njegovim romanima nešto je teži Zadatak za recenzenta? Jest. Dio leži u osobitom načinu izražavanja koji meni nikako nije legao, a riječ je o potpuno besmislenim velikim slovima i još besmislenijim upitnicima, otprilike kao u prvom dijelu ove recenzije. Pomisliti da je autor nekih od najljepših stihova ex-yu glazbe (i književnosti!) nepismen bilo bi suludo. Zadirati u nečiju “pjesničku slobodu” bilo bi još pogrešnije. No, meni je to pomalo kao da si, primjerice, sada uzmem pjesničku slobodu da u svakoj riječi na treće mjesto slavim slovo K. Pak dok krkaja rekcenzije pikšem ovkako, jekr, etko, tok jek mokja pjkesnička slkoboda.
S najvećim guštom zato sam pročitao “Tri posleratna druga”, prvi Balaševićev roman i onaj koji je očito, oduvijek bio u njemu i koji je jednostavno morao izaći na “površinu”. Davna je ta 1989. godina pa je teško za vjerovati da ima fanova koji ga još nisu pročitali, a oni drugi ionako to ne žele. No, ima i među novim generacijama Balaševićevih fanova pa svakako vrijedi najtoplije preporučiti svima koji to još nisu učinili da pročitaju “Tri posleratna druga”, a oni koji jesu neće pogriješiti ako to učine još jednom. Ja jesam i bio mi je gušt. ”
Jedan od onih života” već je, barem kod ovog Čitatelja, izazvao određene poteškoće? Sretno, a pogotovo nesretno zaljubljene, više će Balaševićevih pjesama jednostavno razvaliti. Čini mi se, međutim, da je tajna u doziranju. Par strofa i upečatljiv refren idealna su doza za priču o svemirskoj ljubavi. Priznajem da postoji barem desetak Balaševićevih pjesama uz koje sam se mogao napiti, misliti o nekoj tada aktualnoj ljubavi, suosjećati s autorom i likovima iz pjesme, sve u stilu “eh živote, a vidiš ti kako je on dobar, a gle nje, ma uvijek odu s kretenima, uh živote…”. U romanu “Jedan od onih života”, da budem iskren, već negdje na polovici počeli su mi ići na živce. I On i Ona. Nije to samo ljubavni roman, a sve ono oko ljubavne priče bude čak i simpatično, pogotovo sjećanja na školske dane, kao i u grču opisane sumorne rane devedesete, ali za “veliku ljubav” nisam mogao navijati, žao mi je.
Na kraju, tu je “Kalendar mog detinjstva”. A ja ga nisam pročitao. Nisam. Počeo sam, dovoljno da primijetim da ga mogu mirne duše preporučiti Balaševićevim fanovima. Tu su virtuozne rečenice, tu je nastavak, možda i još žešći, zločina nad upitnicima, velikih početnih slova skoro da je koliko i malih, a meni je u ovom trenutku svega toga previše. Virtuozna rečenica upečatljiva je kada iznenada iskoči, ne kada je svaka ciljano takva. Balašević zna s riječima, ali možda bi bio i puno bolji pisac kada bi napisao i poneku jednostavno rečenicu.
Balaševića možete voljeti ili ne voljeti, ali neprimjereno bi bilo ne priznati da je velik pjesnik. Što se tiče proze, iz moje perspektive, još je uvijek autor “samo” jednog odličnog romana. Ako ste fan, pročitat ćete i ostale i bit će vam odlični, kao što vam je odlično i sve što Balašević kaže i napiše, jer malo tko ima tako fanatične fanove (heh). Ako niste fan, nećete ništa propustiti ukoliko preskočite sve osim “Tri posleratna druga”. Njih pročitajte čak i ako niste fan.
