Bitka za Karlovac – stereotipna mitska idealizacija prošlosti

Zašto je u Karlovcu nekima toliko bitno pretvarati moderni i modernistički, otvoreni i parkom uređeni Grad u (renesansnu) Vojnu Utvrdu opasanu simboličkim zemljanim nasipima i protiv koga se Karlovac utvrđuje? Kako se uopće naracije o renesansnoj vojnoj Utvrdi i borbi protiv Neprijatelja slažu s brendom grada susreta? Treba li stalno predstavljati Drugog u odnosu na kojeg će se definirati odnos Mi i Oni? Trebaju li nam ovakve predstave i ubuduće, pa da okupljeni po obodima Šanca promatramo dvije ekipe kako povlače konop? Djeci će svakako biti zanimljivo pridružiti se vitezovima, no koliko će druge zabavljati ovakva predstava? Koje se sve priče zanemaruju dok se prepričava priča o Karlovcu kao renesansnoj utvrdi? Kome se daje glas da progovara o identitetu Karlovčana i Karlovca? Koje bi se priče moglo ispričati kada bi se dalo prostora, vremena i financijske potpore?

Autor: Tomislav Augustinčić

Karlovac je 30. lipnja od Turaka obranila kiša koja je odgodila inscenaciju zamišljene bitke iz stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata za dan 12. srpnja kada je utanačen novi okršaj Karlovčana i Turaka – „Bitka za Karlovac“, u organizaciji Bratstva sv. Mihovila, a koja se odvila „u Šancu“ „kod Spomenika“, odnosno u uređenom parku između glavnih šetnica Šetališta doktorra Franje Tuđmana i Spomenika palim borcima i žrtvama fašizma.

Karlovac je u toj bitci, posve očekivano i bez ikakvih iznenađenja, obranjen u kratkom okršaju karlovačkih vojnika („karlovačkih vitezova“) i vojnika Osmanlijskog carstva („Turaka“), potom u kratkom dvoboju šampiona obaju zaraćenih strana, a potom 2:0 u potezanju konopca, i to sve uoči 13. srpnja, rođendana grada. Posve identično od turskih je osvajača godinama branjen i Dubovac na Sajmu vlastelinstva.

Odigravanje zamišljene bitke karlovačkih vojnika, preimenovanih u vitezove koji vitlaju „hrvatskom kraljevskom i habsburškom carskom“ sabljom, protiv Turaka pred autora Vanje Radauša podsjeća na slične idealizirane rekonstrukcije srednjovjekovlja i rane renesanse, posebice na manifestaciju Viteški turnir koji se od 2000. godine održava pred Spomenikom Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici Antuna Augustinčića.

Pobuđeni interes za srednjovjekovlje i vitešku kulturu u Hrvatskoj primjetan je od njezina osamostaljenja do danas, ne samo kao „odraz trendova zamjetnih u festivalskoj industriji u čitavoj Europi, ali i novih strategija identifikacije na državnoj razini koje hrvatsko srednjovjekovlje tretiraju kao potentno mjesto simboličkog preutemeljenja nacije.“ (Oroz i Škrbić Alempijević) Sajam vlastelinstva i sada Bitka za Karlovac kao javna događanja (manifestacije) dio su tih trendova festivalske industrije (i s njom povezane turističke industrije) i strategija identifikacije odigranih u lokalnom kontekstu.

Zanimljivo je promotriti da mnoga takva događanja uvijek ponovno na različite načine konstruiraju priče o obrani od Neprijatelja ili im je to jedno od bitnih događaja u vremenskom, prostornom i programskom okviru, premda nastoje prikazati srednjovjekovni ili ranorenesansni život. Simbolička figura „Turčina“ (kao „Lošeg Muslimana“, eng. „the Bad Muslim“, opasnog i zlog) dio je šireg društvenog, kulturnog i simboličkog naslijeđa u Hrvatskoj i šire – u Srbiji i Austriji, primjerice, i to ili u vidu egzotičnog Turčina s njegovim haremom ili anti-turskih simbola. Na tragu orijentalističkih predodžbi i kao dio lokalne, nacionalne i europske samoidentifikacije, „Turčin“ predstavlja onog zamišljenog Drugog koji je svojim odlikama suprotan zamišljenim Nama.

Tako su u nedavnoj Bitci za Karlovac Turci po inerciji bili ne karakterni oponenti „karlovačkim vitezovima“ dok su „karlovački vitezovi“ bili gotovo celibatom posvećeni obrani i „viteškoj“ službi (nisu se spominjale žene u karlovačkoj utvrdi), Turčin je došao sa svojim haremom. Dok su „karlovački vitezovi“ bili hrabri, Turci su bili prepredeni (igrali „protiv“ pravila) te odaslali uhode koje su naravno uhvaćene, a uoči bitke skrivali su se u grmlju u Šancu i na taj način bili plašljivi i kukavice. Dok su „karlovački vitezovi“ i njihov predvodnik bili razumni u smislu da su se u svojim naracijama upirali na svoje uspjehe i snagu utvrde koju brane, Turčin koji je vodio borbu bio je pun hvala i „praznih“ obećanja da će razvaliti utvrdu, premda je (na to ga je više puta podsjetio karlovački zapovjednik) više puta izgubio u ratu. Mi i Oni/Drugi su u Bitci za Karlovac ove godine razlikovani pojednostavljenim kostimima – karlovački vitezovi u plavim uniformama (uključujući dva „viteza“ u crno-crvenim oklopima sa glagoljičkim natpisima, valjda kao inkarnacije glagoljičko-starohrvatskih vitezova?) nasuprot Turcima u zelenim uniformama, s tek toliko zamotanim turbanima od gaze, te barjacima i štitovima na kojima je bio prikazan islamski polumjesec. Stoga je bilo, gotovo kao u računalnoj igrici, prema uniformi i njezinoj boji prepoznati dvije jasno definirane vojske, te koga napasti kad je karlovački vojskovođa naredio „ajmo, vojsko, pobij Turčina“. I nije bilo nimalo začuđujuće što su djeca i odrasli koji su se odazvali na poziv organizatora da pomognu u obranu – pohitali prema karlovačkom, a ne turskom taboru. Nikome nije palo na pamet pomoći Turcima u napadu. Razmještaj tabora je isto govorio o simboličkom pozicioniranju – karlovački tabor unutar Zvijezde, na uzvisini, a turski ne na drugoj strani Šanca nego u Šancu što nas dovodi do sljedećeg spornog, pa i kontradiktornog momenta.

U Karlovcu današnji parkovi i šetnice, pa tako i Šanac „kod Spomenika“, materijaliziraju razgradnju utvrde u 19. stoljeću i modernistička nastojanja 20. stoljeća ni više ni manje nego karlovačkih građana koji su njihovim zatrpavanjem i sadnjom stabala htjeli riješiti i unaprijediti društvenu stvarnost u gradu. Odnosno, dok su Karlovčani u prvoj polovici i sredini 20. stoljeća uporno željeli preobraziti vojnu Utvrdu u Grad, danas se Grad želi pretvoriti u Vojnu Utvrdu, i to paralelno uz turistički i identitetski brend Karlovca kao GRADA SUSRETA(!). No, čini se da se susrećemo jedino sa stereotipima o (probranoj) prošlosti i našim neprijateljima, koji, poput „karlovačkih vitezova“ i Turaka na kraju predstave u Šancu, jurišaju i na publiku i promatrače. Tako se, umjesto zagovora realne i praktične otvorenosti i tolerancije stvaraju egzotični i stereotipizirani Drugi koje ćemo promatrati na pozornici izmišljanja tradicija, što nije samo ekskluzivitet Bitke za Karlovac. Tako i karlovački Međunarodni festival folklora već drugu godinu za redom afričke izvođače opisujei kao „egzotične“ premda, treba pohvaliti njegove organizatore, karlovačku publiku upoznaje s raznolikošću svjetskog folklora i kultura.

Inscenacija zamišljene bitke karlovačkih vojnika s vojskom Osmanlijskog carstva neprijeporno je idealizirana slika prošlosti koja više odražava naše suvremene predodžbe o toj prošlosti nego što je vjerno rekonstruira. U tom smislu, nužno ju je promatrati kao društveno sjećanje – svjesno, namjerno i svrsishodno suvremeno upućivanje na prošlost, kojim se uz pomoć epizoda, događanja i ličnosti iz povijesti pregovara sa suvremenim društvenim kontekstom. U tom smislu, mnogobrojne povijesne netočnosti ili manjkavosti u različitim aspektima inscenacije, barem iz fenomenološke perspektive, potpuno su irelevantne jer sama manifestacija nije imala ni pretenziju vjerne i dosljedno rekonstrukcije, ali i jer raspravu o ovakvim manifestacijama treba podići s razine raspravljanja o tome što je točno a što netočno na višu razinu. Stvara li se ovakvim inscenacijama nanovo ponovno i/ili ponovno predstavlja karlovački identitet i to Karlovčanima kao turistima u vlastitom gradu? I zašto nam je taj identitet toliko bitan?

U tom smislu, 15 minuta duga uvodna naracija u suvremenost dovedenog graditelja utvrde Martina Gambona predstavlja bitnu točku u razumijevanju i osvjetljavanju kako danas percipiramo Karlovac. „Ne moram vas podsjetiti“, fraza kojom je često započinjao svoje rečenice suvremeni Gambon kada bi načinjao novu faktografiju o Karlovcu, upućuje na paradoks društvenog sjećanja – potreba za (društvenim) sjećanjem i memorijalizacijom pojavljuje se u trenutku kada se percipira (društveni) zaborav, odnosno kako bi ga se spriječilo, kako bi se podsjetilo. Fraza „ne moram vas podsjetiti“ rasvjetljava da unatoč tome što su takva upućivanja na prošlost svjesni, svrsishodni i namjerni činovi pojedinaca ili grupe društvenih aktera, ta se prošlost predstavlja kao kolektivno nesvjesno i opće poznato. Prepričana povijest Karlovca, koja je zamalo obuhvatila, ali je stala taman uoči 20. stoljeća (!), predstavljena je kao opće znanje na koje ne treba podsjećati, no na koje će se ipak podsjetiti, a suvremeni Gambon je imao istovremeno sveznajući, svevideći i tek iluzorno objektivni historiografski pogled koji je opetovano miješao s biografskom pričom u prvom licu. U njegovoj priči Karlovac je kao utvrda neosvojiv i nikada nije osvojen; osnovao ga je nadvojvoda Karlo II. po kojem je dobio i ime; Karlovac je već u planiranju zamišljen kao veliki grad, odnosno kao grad a ne samo utvrda u obrambenom sustavu; 900 turskih lubanja ugrađeno je u njegove temelje; Karlovac je bio sjedište kulture u Hrvatskoj. Gotovo svi navedeni povijesni pojedinci bili su znameniti – ne samo vojskovođe, već i graditelji, tesari i zanatlije. Vojskovođa je kasnije donekle proširio ove hvale Karlovca napomenama da je Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda/Habsburško Carstvo gradilo Karlovac. Možda je najznačajniji dio verbalnog okršaja Karlovčana i Turčina bio kada je izrečeno da nije Karlovac „srednjovjekovna tvrđava“, već „renesansna utvrda, najmodernija utvrda na svijetu“. Priča o Karlovcu kao idealnoj renesansnoj utvrdi-gradu (premda je Festung postepeno dobivao gradske privilegije, postao privilegirani Vojni komunitet 1763. a tek 1781. slobodni kraljevski grad) ima status i svrhu mita, slično kao i priča o 900 turskih lubanja ili gotovo zaboravljena legenda (opjevana u narodnim epskim pjesmama) da je Karlovac osnovao i po sebi nazvao ban Ivan Karlović (inače povijesna ličnost), istaknut u bitkama protiv Turaka.

Točan dan njegova osnutka – 13. srpanj 1579. godine, kao i preostala topografija zadnje inačice karlovačke utvrde, u dugom procesu preobražena u moderne parkove i šetnice, dio su pozicioniranja Karlovca kao istaknute točke u amorfnoj masi Vojne krajine i ratnih teritorija svih kasnijih ratova, kao fiksne i prepoznatljive točke u krajoliku i kronologiji. Bitka za Karlovac koja je inscenirala okršaj karlovačkih vojnika i turskih napadača tako je ponudila memorijalizaciju zamišljene renesansne prigode kada je Karlovac bio utvrda koja je branila od neprijatelja, postavljajući se kao ishodište kasnije obrane Karlovca koju memorijalizira Muzej Domovinskog rata.

Potreba za (društvenim) sjećanjem i memorijalizacijom pojavljuje se u trenutku kada se percipira (društveni) zaborav, odnosno kako bi ga se spriječilo. Nezamislivo je da itko u Karlovcu zaboravi kada je rođendan grada, da je Karlovac osnovan u renesansni te u jednom trenutku bio renesansna utvrda, odraz renesansne ideje idealnog grada-utvrde i u tom smislu dio „predziđa kršćanstva“, isto kako je nezamislivo da itko u Karlovcu kaže da je Karlovac bio vojna kolonija koja je odražavala vlast Habsburgovaca. No isto je tako nezamislivo da će osim udruge antifašizma i političke oporbe itko pričati o Spomeniku palim borcima i žrtvama fašizma grada i kotara Karlovca koji memorira žrtve fašističkog terora, a pred kojim je kao kulisom inscenirano 20 minuta Bitke za Karlovac nakon 15 minuta dugog uvoda.

U samoj srži društvenog sjećanja je probiranje prošlosti kako bi se profilirali i odabrali pojedini elementi – a u tom stalnom pregovaranju prošlosti i suvremenosti i tom stalnom političnom procesu selekcije dijelova iz prošlosti može se locirati društveni zaborav kroz ono što se svjesno i svrsishodno ili nenamjerno zanemaruje pričati.

Neprijeporno je u Karlovcu prošlost relevantan dio identiteta grada. Štoviše, kako dočarava fraza iz naracije suvremenog Gambona – poznavanje odabranih epizoda, događaja i ličnosti iz povijesti Karlovca sastavni je dio bivanja građaninom. Poznavanjem prošlosti iskazuje se i izvodi identitet pojedinca kao Karlovčana. Odnosno, poznavanje ili nepoznavanje odabranog i relevantnog korpusa prošlosti definira insajdere i autsajdere, uključuje i isključuje vas/nas unutar i izvan zamišljene zajednice Karlovčana.

Međutim, ključan aspekt društvenog sjećanja jest upravo njegova političnost u najširem smislu riječi – prošlost grada koja je predstavljena u Bitci za Karlovac 12. srpnja 2018. godine, koju se opetovano predstavlja u različitim trenucima našeg lokalnog društvenog života – netko je probrao, odabrao, izabrao, oblikovao, formulirao i protumačio da bi je predstavio, kako bi ona ispunila određenu svrhu i kako bi Karlovčanima komunicirala identitet u vrlo konkretnom suvremenom društvenom kontekstu. Ono što bi trebalo biti kolektivno nesvjesno i opće poznato nanovo se prepričava i čini opće poznatim kako bi ta odabrana prošlost bila nadohvat ruke.

Ironično, iako se Karlovac (odnosno Zvijezdu) ne želi pretvoriti u živući muzej, nastoji ga se pretvoriti u memorijalni krajolik s probranom prošlošću. Dio istog procesa je želja i inicijativa određenih društvenih aktera da se šančevi oko Zvijezde ponovno prokopaju (prodube) i potope vodom kao i da se podignu dva metra visoki zemljani nasipi na bastionima gdje je moguće – unatoč tome što su takvi travom obrasli zemljani nasipi na dijelu gdje već postoje posve zapušteni i neposjećeni.Inscenacija Bitke za Karlovac otvara niz pitanja.

Zašto je u Karlovcu nekima toliko bitno pretvarati moderni i modernistički, otvoreni i parkom uređeni Grad u (renesansnu) Vojnu Utvrdu opasanu simboličkim zemljanim nasipima i protiv koga se Karlovac utvrđuje? Kako se uopće naracije o renesansnoj vojnoj Utvrdi i borbi protiv Neprijatelja slažu s brendom grada susreta? Treba li stalno predstavljati Drugog u odnosu na kojeg će se definirati odnos Mi i Oni? Trebaju li nam ovakve predstave i ubuduće, pa da okupljeni po obodima Šanca promatramo dvije ekipe kako povlače konop? Djeci će svakako biti zanimljivo pridružiti se vitezovima, no koliko će druge zabavljati ovakva predstava? Koje se sve priče zanemaruju dok se prepričava priča o Karlovcu kao renesansnoj utvrdi? Kome se daje glas da progovara o identitetu Karlovčana i Karlovca? Koje bi se priče moglo ispričati kada bi se dalo prostora, vremena i financijske potpore?

Potencijala u tom smislu zasigurno ima festival alternativne povijesti u kojem bi Turci napokon osvojili Karlovac i zapalili ga sa sve četiri strane.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije