Kvadrat
Dražen Cukina
Razvoj tehnologije stubokom je izmijenio način na koji danas gledamo filmove. Na stranu sveprisutni i skoro svemogući mobiteli, promjene su goleme i kad je veliki ekran u pitanju. Iako je još uvijek najljepše i najbolje film gledati u kinu, danas za gledanje filma – barem ljeti – uistinu nije više neophodna klasična kino dvorana. Dovoljno je imati mrak, film na USB-u, projektor, platno i zvučnike i projekcija može početi, bilo gdje, a dvorana je nužna tek u slučaju lošeg vremena. Kao što svjedočimo svakog ljeta, obala rijeke može biti odlično mjesto za gledanje filmova, a filmovi se mogu prikazivati i na vodi, primjerice na staroj teglenici u Vukovaru.
Ipak, ima nešto bizarno, subverzivno, možda i malo perverzno, u prikazivanju filma ispred kino dvorane. Tako nešto mogli smo doživjeti prošle srijede, samo da nas je vrijeme poslužilo. U sklopu rođendanske proslave grada, na platou ispred kina Edison trebao je biti prikazan film „Kvadrat“ švedskog redatelja Rubena Östlunda. „Kvadrat“ je prošlogodišnji pobjednik kanskog filmskog festivala, nominiran za Oscara i Zlatni globus u kategoriji najboljeg stranog filma, te dobitnik niza drugih priznanja.
To je festivalski film koji pokušava govoriti o velikim i važnim temama kao što je doseg i značaj visoke umjetnosti u današnjem potrošačkom svijetu, te mogu li se stajališta koja promovira umjetnost bez rezerve primjenjivati i u svakodnevnom životu. Pritom film ne podilazi gledateljima na holivudski način, pa je povremeno težak za gledanje i nije onaj tip filma koji će se svidjeti svima.
Christian je kustos prestižnog štokholmskog muzeja moderne umjetnosti. Nije mu lako jer je konkurencija velika, a i njegova je ustanova podložna zakonitostima tržišnog poslovanja, pa osim umjetničke, mora brinuti i o financijskoj komponenti. Zbog toga želi napraviti izložbu koja će odskakati od klasične izložbene forme. Unaprijed zna da želi izazvati kontroverze u javnosti pa angažira marketinšku agenciju da osmisle kampanju o kojoj će se pričati i potaknuti ljude da izložbu i pogledaju. Središnji dio izložbe je kvadrat argentinske umjetnice koji dočekuje posjetitelje ispred same izložbe, a pojavljuje se u raznim obilicima razbacan među ostalim izložbenim predmetima.
„Kvadrat je utočište povjerenja i brige. U njemu svi dijelimo jednaka prava i obaveze.“ Tako piše ispred Kvadrata i to je moto cijele izložbe koja zagovara humanost kao osnovni princip prema kojem se uvijek treba ravnati. Prije nego što uđe na izložbu, posjetitelj se mora odlučiti vjeruje li ili ne drugim ljudima, mora pritisnuti odgovarajući gumb, a elektronski brojač bilježi kojih je više. Christian je jako ponosan na svoj rad, misli da je izložba sjajna, marketinški sjajno pokrivena, koncept prvoklasan, pa rado daje intervjue raznim svjetskim novinarima. Istovremeno, u privatnom životu događaju mu se stvari koje će iz prve ruke testirati koliko je njegova vjera u ljude istinita i postojana.
Dramaturški i sadržajno, „Kvadrat“ je jako sličan filmu Woodyja Allena „Meci iznad Broadwaya“. U Allenovom filmu dramski pisac uvjeren je da je umjetnost nešto veličanstveno i uzvišeno, samo odabrani mogu biti umjetnici/pisci, a iznad svake umjetnosti mora biti ljudski život. Na pitanje bi li iz vatre spasio jedini preostali primjerak djela Williama Shakespearea ili nekog prosječnog i ni po čemu važnog čovjeka, pisac odabire čovjeka. Do kraja filma, događaji u privatnom i profesionalnom životu sve će piščeve vrijednosne stavove razbiti ili barem uzdrmati.
Ono što je Allenov film za kazalište, to je Östlundov za modernu likovnu umjetnost. Na početku Kvadrata Christian objašnjava novinarki što je moderna umjetnost. Odgovor mu nije savršen, ali ni novinarka ne zna previše pa ne postavlja potpitanja. No Christian je siguran da izložbom koju upravo postavlja mora promovirati univerzalne ljudske vrijednosti koje su iznad svega, pa i umjetnosti same.
Vrlo brzo nađe se u prilici testirati vrijednosti koje zagovara. Okradu ga na prepunoj ulici usred bijela dana. I to ne bilo kako – dvoje, možda i troje lopova izvedu čitav performans tijekom kojeg ga djevojka spretno olakša za mobitel i novčanik. Nitko na punoj ulici nije pao na foru osim Christiana koji je po profesionalnoj deformaciji sklon performansima, a želio je i pomoći djevojci, u skladu s proklamiranim stavovima. Možda ga je upravo krađa potakla da od marketinških stručnjaka zahtijeva provokativnu i kontroverznu kampanju. Ali ga je potakla na još nešto. Njegov mobitel odašilje GPS signal kojim ga je moguće locirati unutar deset metara. Informatičar iz muzeja uspješno utvrdi gdje se telefon nalazi. Problem je što je mobitel u velikoj stambenoj zgradi u kojoj je oko 150 stanova. Lijepo je i plemenito zagovarati vjeru u ljude, ali ta se vjera ne može mjeriti s ukradenim mobitelom, a budući da se zgrada nalazi u sumnjivoj četvrti Stockholma, to vjerojatno znači da svi stanari inlkiniraju kriminalnim radnjama, bez obzira na univerzalno povjerenje u ljude.
Christianu na pamet pada briljantna ideja – ili se tako barem čini na prvi pogled. Napisat će pismo u kojem piše da zna da je njegov mobitel baš tu, želi da mu se imovina vrati ili zove policiju. Umnožit će pismo u 150 primjeraka i ubaciti ga u svaki poštanski sandučić u zgradi. Takva akcija neće se svidjeti onima koji nisu krivi, pa će Christian imati prilike saznati je li njegov humanizam stvaran ili je tek poza. Kao i pisac iz Allenovog filma, i Christian će saznati da je akademsko zagovaranje stavova jedno, a dosljedna primjena pravila u svakodnevnim situacijama nešto sasvim drugo.
No dok je Allenov film izrazito komunikativan, zabavan, dinamičan, Östlundov je film puno duži, traje dva i pol sata, te odnos s gledateljima gradi malo drugačije. Osim glavne priče, film je nakrcan bizarnim detaljima koje je ponekad teško pratiti. Primjerice, jedan od važnijih izložaka u galeriji su hrpice šljunka u geometrijskom poretku. Kroz film povremeno vidimo što se događa sa šljunkom – neki posjetitelji s prezirom odlaze do drugih izložaka, neki žele fotografirati šljunak, ali to je strogo zabranjeno, a kad se galerija zatvori, radnik usisačem slučajno usisa dio šljunka.
Tu je i sasvim bizaran i nevjerojatan performans kojeg je Christian osmislio za otvaranje izložbe, a koji se pretvara u potpunu katastrofu. Pratimo i Christianov odnos s američkom novinarkom koji je sve samo ne tipična ljubavna veza, a kroz film su pobacani još neki manje ili više bizarni detalji. Neki od tih rukavaca su zabavni, dok se kroz druge teško probiti.
U recentnoj filmskoj produkciji vjerojatno ne postoji film kojeg bi bilo primjerenije prikazati ispred kina od Kvadrata. Opora satira koja ismijava narcizam takozvanih stupova društva te ispraznost kako popularne tako i visoke kulture podjednako dobro pristaje u i ispred kina. Na žalost, vrijeme je pokvarilo možda jedinu na svijetu projekciju Kvadrata ispred kina. S Edisonom stvarno nemamo sreće, kao da je i nebo protiv našeg kina. Nema filmova ni u kinu, ni ispred kina.
