Prvo što napravim kada odlazim od kuće donosim odluku krenuti kroz grad do Green bara ili preko takozvane brze ceste, Prilaza Većeslava Holjevca, i tako već godinama, jer jutarnja kava u Greenu se ne propušta čak niti po kišnom vremenu. Kojim god putem krenuo prema svojem omiljenom kafiću moram proći kroz veliki karlovački pothodnik kojeg sam kao dijete izbjegavao jer sam se uvijek pogubio, pošto nisam mogao naći pravi izlaz koji je bio četverosmjeran i uvijek sam morao nekog starijeg zaustaviti i pitati za pravi smjer ka izlazu.
Sada kada sam odrastao stariji mene zaustavljaju i pitaju za siguran izlaz iz pothodnika. Siguran u smislu da čitavi izađu iz istoga, pogotovo po kišnom ili zimskom vremenu kada je sve zaleđeno i sklisko. „Sinko, što su ti rekli u Gradu, hoće li popraviti ove stepenice? Jučer je moja susjeda umalo iščašila nogu krenuvši na tržnicu, a nije imala nikog pored sebe da joj pomogne popeti se ovuda“, jedan je od brojnih upita na moju adresu. Priča mi to starija gospođa koju znam iz viđenja, naravno iz pothodnika. “Nije imala nikoga pored sebe”, pitam sebe pa nju. Da, sama je bila i morala je zamoliti nekog od prolaznika da joj pomogne uspeti se uz stepenice. Žena koja jest starija, ali je zdrava može sama hodati, ići u kupovinu, šetati gradom, ali kako sama ne može napustiti pothodnik? Logično, stepenice kao i cijeli pothodnik nije osmišljen da bude u funkciji za starije, za ulaz/izlaz iz istoga moji sugrađani podliježu Darwinovom zakonom pogotovo na izlazu prema tržnici dok pada kiša. Na izlaz imaju pravo samo najsposobniji, jer voda koja se tada slijeva niz stepenice zbilja zahtjeva spretnost prilikom izlaza. Stariji tom prilikom stoje ukopani i poluotvorenih usta prate razvoj situacija kao što su 1992./93. pratili Dnevnik u svojim podrumima.
Krenem prema Greenu, srknem kavu na kojoj imam običaj dokoličariti sat dva, ako je zanimljiva priča na šanku. Krećem prema Gradu, u ured dogradonačelnika Dubravka Delića. Nakon sat vremena Dubravko me prima u svoj ured i prvo što uradi jest da mi pokloni neku knjigu što je napisao. Objasnim mu cijelu situaciju iako je već dobro upoznat sa svim, jer im jašem već godinu i po za vratom. Pokušava mi objasniti da se ne brinem i da bi bilo lijepo da kao udruga budem u kolaboraciji s Gradom. „Dogradonačelniče ali mi nismo udruga, nego politička stranka, rekao sam Vam već prilikom ulaska u Vaš ured“, podsjetim. Dudo na to promrmlja nešto sebi u bradu i odgovori: „Da da, imaš pravo, mladiću“. Ustaje i pruža mi ruku te čvrsto obećaje da će se javiti što prije. Izlazim na Strossmayerov trg, otvaram kontejner i bacam Dudinu knjigu. Jedini mali osjećaj pobjede u tom trenutku. Smeće u smeće.
Mjeseci su prolazili, sada već i godine. Pomaka u sanaciji pothodnika je bilo, ali nedovoljno. Nevrijeme u gradu je opet uzrokovalo potapanje pothodnika i možda neke starije u njemu koji su trebali pomoć da bi iz istog i izašli nakon što su se sklonili od kiše ili se zatekli unutra, a naš Dudo više nije unutra. Unutra ga nema, nema odgovornosti, ne zanima ga dok se jednom i on ne zatekne u pothodniku za vrijeme kiše u poznim godinama.
