Politika na traci: Projekt Florida

Već iz prvih kadrova jasno je da su djeca glavni junaci. Dodatno je to naglašeno kamerom koja je vrlo često u razini djece pa odrasle vidimo u razini pupka, a stvari su uglavnom tumačene iz dječje perspektive, barem u prvom dijelu filma. Ako vas to podsjeća na domaći film „Tko pjeva zlo ne misli“, donekle ste u pravu. Kao što mama vodi malog Pericu na sastanak s gospodinom Fulirom, tako i Halley vodi kćer kad preprodaje parfeme turistima. No postoje i razlike. Moonee puno bolje kuži svijet od Perice, nepogrešivo zna da mora ostati u kupaoni dok njena mama dovodi muškarce u sobu, a umjesto crtanjem konja lovu će bez krzmanja nažicati pričom kako ima astmu i doktor joj je rekao da mora baš sad pojesti sladoled

Autor: Dražen Cukina

Prva asocijacija na Orlando u Floridi svakako je zabavni park Walta Disneya, ne samo za gomilu turista, već i za sve ostale koji o gradu znaju tek ono što saznaju u medijima. Orlando je, razumljivo, puno više od toga. Osim one blještave strane vidljive turistima postoji i druga, ne tako glamurozna. Kao i u svakom drugom američkom gradu, i u Orlandu ima beskućnika, narkomana ili nesretnika uništenih recesijom.

Jednu takvu skupinu ljudi gledamo u filmu Projekt Florida (https://www.imdb.com/title/tt5649144/?ref_=rvi_tt) američkog redatelja Seana Bakera. Žive neposredno iza zabavnog parka gdje turisti nikad ne zalaze. Za razliku od turista koji dolaze svojevoljno, junake filma nevolja je prisilila da se sklone iza zabavnog parka. Sasvim prikladno, motelsko naselje u kojem žive nazvano je Magic Castle. Zgrade su obojane u jarke nijanse ljubičaste ili plave kako bi se uklopile u ostatak diznijevske priče, a možda i da stanari ne pogriješe zgradu kad se u sitne sate vraćaju u opijenom stanju. Iza privlačnog imena i kričave fasade krije se mutnosivi univerzum bez imalo magije kojeg turisti nikad ne otkrivaju, a koji, sudeći po Bakerovom filmu, može biti zanimljiv skoro kao i glavne atrakcije zabavnog parka. Projekt Florida radni je naslov pod kojim je sredinom šezdesetih građen Disneyev svijet u Orlandu. Jedna od najpopularnijih turističkih atrakcija na svijetu oličenje je američkog sna za vlasnike i turiste, ali za oni koji žive u sjeni zabavnog parka taj san nije ružičast.

Osim ako nemaš šest godina i naglašeno pozitivan stav prema životu, čak i kad je turoban i pun nevolja. Glavna junakinja je Moonee a vrijeme je ljetno, pravo floridsko, okupano suncem i toplinom. Moonee na jesen kreće u školu, stoga koristi svaki trenutak za zabavu i druženje s prijateljima. Sumorno okruženje u kojem odrasta nimalo ne utječe na njezino raspoloženje. S njenog lica sve do završnice nikad ne silazi osmijeh i optimizam. Živi sa mamom Halley koja je ozbiljan kandidat za najneodgovorniju osobu na svijetu – nema posla, opija se, šverca parfeme, mijenja partnere, ali ni to Moonee ne predstavlja problem. U skladu sa svojim sposobnostima, Halley je brižna mama koja nikad svoje dijete ne zlostavlja na fizički ili neki drugi način. Štoviše, moglo bi se reći da djetetu previše toga dopušta. Moonee je to dovoljno da bude sretna, a kad si dijete, čak i prljavo stražnje dvorište zabavnog parka u kombinaciji sa sunčanim danom pruža dovoljno materijala za cjelodnevno istraživanje, avanturu i uživanciju.

Moonee je od mame naslijedila buntovnu drskost i sposobnost snalaženja u svim prilikama. Ima malu grupu prijatelja kojima se nametnula kao vođa zbog prirodnog dara da smisli zabavu ni iz čega. U jednom trenutku Moonee i društvo besciljno sjede ispod stepenica, a već u sljedećem trenu s balkona se natječu tko će bolje ispljuvati automobil parkiran ispod – jer je Moonee tako odlučila. I ništa ne može pokvariti njeno dobro raspoloženje, čak ni kad ju otkriju te mora očistiti zapljuvani auto. Moonee je i to sposobna pretvoriti u zabavu, a usput će naći i najbolju prijateljicu. Urođeni i neuništivi optimizam male Moonee zarazan je, te je gledatelju lako uroniti u film i uživati u priči na dječje neiskvaren način.

Osim što funkcionira kao kritika onih pojava u američkom društvu o kojima se ne govori često, film je i prekrasan prikaz onog nevinog dječjeg doba u kojem mali junaci otkrivaju granice dopuštenog i s guštom ih prelaze znajući da neće biti teško kažnjeni. U trenutku dosade Moonee nagovori prijatelje da iskopčaju struju u motelu. Rečeno-učinjeno i baš je bilo fora kad su svi stanari poludjeli jer su klime, frižideri i televizori prestali raditi. Rijetko je kada prikaz dječjih nepodopština kombiniran s ozbiljnim socijalnim pitanjima na filmu izgledao tako šarmantno, ponajprije zahvaljujući fascinantnoj maloj glumici Brooklynn Prince. Moonee je svakog dana sve pustolovnije raspoložena, pa jednom ona i društvo podmetnu požar u napuštenoj zgradi. To je već malo ozbiljniji prijestup te se nakon toga stvari počinju zaoštravati, a jednostavan i čaroban dječji svijet počinje se rušiti pod pravilima odraslih. Premda je svjesna problema, Moonee ni to ne može izbrisati pozitivan stav.

Već iz prvih kadrova jasno je da su djeca glavni junaci. Dodatno je to naglašeno kamerom koja je vrlo često u razini djece pa odrasle vidimo u razini pupka, a stvari su uglavnom tumačene iz dječje perspektive, barem u prvom dijelu filma. Ako vas to podsjeća na domaći film „Tko pjeva zlo ne misli“, donekle ste u pravu. Kao što mama vodi malog Pericu na sastanak s gospodinom Fulirom, tako i Halley vodi kćer kad preprodaje parfeme turistima. No postoje i razlike. Moonee puno bolje kuži svijet od Perice, nepogrešivo zna da mora ostati u kupaoni dok njena mama dovodi muškarce u sobu, a umjesto crtanjem konja lovu će bez krzmanja nažicati pričom kako ima astmu i doktor joj je rekao da mora baš sad pojesti sladoled.

Jedini poznati glumac u filmu je Willem Dafoe. On je domar motela Bobby, svojevrsni čuvar dvorca koji se silno trudi kako bi zajednici nesretnika život učinio podnošljivijim. Politika motela je da nema dugog najma soba, ali Bobby zna kako tome doskočiti. Stanari su u motelu tjedan dana, onda odu u motel preko puta na jednu noć pa se vrate u Magični dvorac. Bobbyja ne smeta ni kombi s humanitarnom pomoći koji svako jutro stanarima donosi kruh, a tjera ih tek ako gazda tako naredi. Upravo je Dafoe dobio jedinu oskarovsku nominaciju filma, što je nepravda prema ostatku glumačke postave. No film je loše prošao samo na Oscarima, a nagrađivan je i hvaljen praktički na svakom festivalu gdje je prikazivan. Dodatna vrijednost ovog prekrasnog filma je kraj koji nije holivudski sladunjav, ali nije niti tragičan. Nedefiniran kraj u gledateljima izaziva čudan spoj pomiješanih emocija i pitanja na koja je teško dati precizne odgovore.