Uvodni disklejmer: Naslov može zavarati, jer naslovni junak nikad u svom ili tuđem životu nije skupio petlje da skoči sa cenera, kako Karlovčani zovu skakaonicu od deset metara na Foginovom kupalištu na Korani, nego je riječ o nekom drugom ceneru. Doduše, popeo se Kićba na cener, skakaonicu, ali samo da se mirno spusti stepenicama kojima se uspeo.
„Jes’ vidio?“, „Nisi niš’ lajkala moj rezultat“, „Službeni poredak laže, bio sam prvi“, niže već danima Kićba ove i slične hvalospjeve na svoj račun i traži da ih i drugi sriču nakon što je otrčao utrku od jebenih deset kilometara za 57 minuta, koju svaki maratonac otrči na rukama za 20, kao da je prvi čovjek na Marsu, a u biti sam sve više dojma da je prvi čovjek s Marsa. Pritom mislim na planet, a ne na rimskog boga rata.
Priznajem, osjećam krivicu zbog eskalacije kićbastog terora unutar i izvan virtualnog svijeta društvenih mreža koje je ispunio svojim slikama i komentarima kako je maestralan i veličanstven kao i svi dupli vodenjaci, „a nema nas puno“, dodao bi. Taj osjećaj krivice nije malen, nego je popriličan, zato što je moja uloga u njegovom ego-bustu nezanemariva, ‘pače ključna. Da sam znao da će nastupiti ovakve posljedice, dobrano bih razmislio bih li ga prihvatio trenirati, možda bih čak konzultirao i Savjet sigurnosti Ujedinjenih naroda iliti, ispravnije, nacija.
Svaka priča negdje mora početi pa tako i ova kojoj je početak tamo gdje se okuplja većina probisvijeta i izgubljenih gradskih dječaka, dakle, na šanku. Već na samom ulazu u Green bar u glavu me udara miris upečatljivog dima cigareta koji se uvukao u zidove. Sjedam na šank, a s moje lijeve strane ugledam poznato lice karlovačkog novinara Kićbe, ispred kojeg stoji pepeljara koja je punija od njegove šalice kave.
„Bok, je li slobodno“, upitam ga.
Okreće se sporo prema meni i nonšalantno mi odgovara: „Da, pa valjda je“.
Čovjek je to raščupane kose, pokreta tijela koda je pušio marihuanu tri dana i onda napokon rekao: „Idem sada popiti kavu“, ali iz njega je zračila ta mirnoća koja mi je odgovarala u tom trenutku.
„Jes’ vidio koja je marioneta gradonačelnik i kako je to sve jasno kada pogledaš fotografije s lokalnih portala“, upita me.
„Jasno je to“, odgovorim svom vjernom žurnalističkom pratitelju iz razdoblja kada sam zagovarao rekonstrukciju velikog pothodnika.
Krenula je dalje priča i naravno završila je na djevojkama kao i svaka druga konverzacija nas mladih mužjaka koji pate od kronične nejebice.
„Daj naplati moje i Perino“, kazao bi konobarici u Green baru koju je naknadno prozvao Gedora, jer se to rimuje s njezinim pravim imenom.
„Misliš Berino“, upitala bi začuđeno.
„Da, Perino“, mrtav-hladan bi odgovorio Kićba.
„Valjda Berino.“
„Pa Perino, da“, već je počeo podizati ton, na ni Gedora nije ostajala dužna.
„Berino!“
„Jes’ čitava? Perino, Perino, da, Perino!“
„Ti si idiot.“
„Pozdravi se s tringletom“, kazao je Kićba nesvjestan da godinama pogrešno izgovara njemački izraz za napojnicu.
Nikad nisam mislio da ću se osvrtati iza leđa kada čujem da netko na ulici doziva Peru, ali eto, uspio me u kratko vrijeme koliko se družimo preimenovati da više niti ne znam ponekad kako se zovem.
Jedne večeri otvorim Facebook i vidim Kićbinu objavu u kojoj piše kako se htio, kak’ on to veli, roknuti te što ga je spriječilo da to ne učini. Lik koji se borio pišući protiv vjetrenjača htio je na sebe podići ruku… Hm. Odlučim ga pozvati na trening, jer smatram da bi mu to možda iole pomoglo.
„Ma znaš, nisam za, to ne mogu na te šipke po kojima se vereš poput nekoga ko se vere po šipkama“, odgovorio mi je.
„To je preteško, ali bih volio trčati“, dodao je.
„Dobro, dođi ipak“, odgovorio sam.
„Znaš, osmislio sam si program mršavljenja kojeg provodim već mjesecima i kojeg namjeravam okončati na karlovačkom ceneru. ‘Aj me pripremi za to“, odjednom me iznenadio.
Pogledao sam kad je ta utrka i shvatio da je za manje od 30 dana. Na tu sam spoznaju u nevjerici samo spustio glavu među dlanove.
Njegov dolazak na koransku atletsku stazu je bio pomalo simboličan, jer su s njime došli i crni oblaci.
„Naš kaj, ne bi’ trč’o po kiši, dobiću upalu pluća“, rekao mi je.
„Jebem si mater, što je meni ovo trebalo, lik govori da će dobiti upalu pluća usred proljeća“, pomislim u sebi.
„A kako nogometaši kad igraju nogomet? Prehlade li se igrajući po kiši“, upitam ga.
Kićba na taj moj argument proguta knedlu u grlu i odluči trčati. Jedva je istrčao deset krugova. Lik stenje poput konja i moli me da mu ne dajem 11. krug, jer ne može više, nema snage trčati. Sjeda na klupicu nakon što je ipak otrčao sve krugove i počne motati cigaretu, uzima filter, papir, duhan obliže smotuljak i veli: „Ova Gedora je zaljubljena u mene.“
„Nije zaljubljena, upravo te izvrijeđala. Čini ti se da je otvorena, al’ to je samo zato što je konobarica. I s Hitlerom bi flertala za bakšiš“, tumačim mu.
„Zaljubljena je, nema dvojbe“, uvjeren je Kićba, „al’ dečko joj je komandos u punoj ratnoj spremi, pa se bolje ne zajebavati“, dodaje, a ja okrećem očima toliko da mi se zavrtjelo u glavi.
„Dobro, onda trči više pa se hvali pred njom, možda se i zaljubi“, odgovaram nadajući se da ću ga dodatno motivirati.
„Trčim zbog sebe“, odrezao je naglo.
Ta samoupućenost ga ipak nije sprječavala da samog sebe na šanku i drugdje hvali krajnje neumjereno – te kako odlično trenira, te kako je sve bolji, te kako je nevjerojatan njegov napredak, te kako je on dupli vodenjak, što ne propušta nikada istaknuti, čak niti u Kauflandu na blagajni, čemu sam svjedočio, te kako ovo te kako ono…
Kićba nikako ne djeluje kao lik koji je odgovoran. Raščupan, jedna čarapa gore, druga spuštena, zgužvane majice, lijeni pokreti tijela. Stoga me ugodno iznenadio izvršavajući svaki zadatak na treningu bez kukanja i, što je najvažnije, mogao je još više.
„Jesam li spreman“, pitao me nakon jednog treninga.
„Nisi“, odgovorio sam mu, a bio je, i to već tjedan dana prije, ali mu nisam želio širiti krila, jer sam se plašio da prestane trenirati sa žarom koji je unosio.
Bilo mi ga je simpatično mučiti ga na treninzima, jer me je nasmijavao stenjući kao da svršava, a djeca koja su se igrala na atletskoj su bježala kad je Kićba prilazio.
Došao je i taj dan „velike“ utrke. Čekam ga u kafiću Kohiba promatrajući trkače koji su došli odsvuda. Žene koje djeluju sposobnije od muškaraca nabrijane su i pomalo groteskne, što u stvari i jesu, djeluju kao da im je trčanje smisao života, ali to nije bio slučaj kod Kićbe koji je smisao našao u tome da pobjedi sebe. Dobar je to i zdrav smisao, a siguran sam da jedan lik poput njega u trčanju ne bi pronašao jedino smisao, jer njega – kad ga upoznate to shvatite – zaboli za sve.
„Bok“, pozdravlja me.
Okrećem se i vidim da je došao na biciklu u hlačicama za trčanje kakve nikad vidjeli niste. Napravljene su za nižeg čovjeka tako da su na njemu izgledale kao dokurčnjak, ali on je odlučio u njima trčati. No, kad su ga počeli zadirkivati zbog hlačica, tvrdio je da sam mu ih ja kao njegov trener nabavio i naložio da ih nosi.
Okuplja se lagano ekipa za podršku – Žika i Tea koju je Kićba prozvao Čaj – kao što se na nebu okupljaju i oblaci i spremaju gadno nevrijeme. Žika nije ponijela kišobran kao ni ja i odlučimo ga ispratiti na startu, a zatim se vratiti u Kohibu.
Osmijeh koji je dolazio iz mase spremne na trk je govorio da mu je drago da smo došli na start i da se plašio da nećemo ni tamo biti. Sjedimo u Kohibi i pogledavamo na sat, jer je već trebao istrčati, a vani lijeva kiša i grmi. Još ga nema! Žika je zabrinuta. Umirujem ju da i dalje trči, očito sporije zbog nevrijemena. Nakon 20 minuta dolazi mi poruka od Gedore da je Kićba u Grinu. Po najvećem nevremenu je istrčao i još hodao do Grina, jer su sve njegove stvari, pa i mobitel i ključ od Pećine, kako naziva svoj stan, bile kod nas, a nas nije pronašao.
Izgubio se, odnosno istrčao deset kilometara i tražio nas po Starom placu, jer smo po njegovom rezonu trebali biti na cilju i bodriti ga, skloniti se od kiše samo dok trči tih sat vremena, ali nismo, jer smo se njim i dogovorili da se nakon utrke nađemo upravo u Kohibi.
„Jedini sam sudionik cenera čiji su navijači bili u kafiću, a ne na cilju“, komentirao je kasnije i dodao: „U čemu se očitovalo vaše navijanje, u tome da ste u birtiji daleko od staze i cilja?!“
No, taj nesporazum, za koji je najveći krivac upravo on, na stranu, najvažnije je da je Kićba pobijedio sebe. I zato je Kićba Kićba.
