Imati muda, a biti prepuštena sebi

(MITRAKOVIĆ, Lara. 2016. Brojanje pogrešaka. Karlovac: Ogranak Matice Hrvatske u Karlovcu. 84. str.)

Autor: Tomislav Augustinčić

U tekstu kritike zbirke Mateje Jurčević za portal Booksa.hr Dinko Kreho istaknuo je da se nagrada „Goran za mlade pjesnike“ u sve većoj mjeri percipira kao „default instanca u koju autorice i autori polažu nade za vlastitu inicijaciju u pjesničku scenu“, „jedina prilika da [mladi] objave knjigu pjesama, koja će  biti koliko-toliko zapažena, ako ne i jedina prilika da objave knjigu tout court“. Međutim, mlade pjesnikinje i pjesnici u svojim strategijama i taktikama kako doći do prve zbirke ne zaboravljaju druge natječaje. Na popisima pohvaljenih i nagrađenih, kandidata i finalista različitih natječaja i nagrada u Zagrebu i izvan Zagreba opetovano se pojavljuju ista imena. Iste autorice i autori javljaju se na različite natječaje sve dok ne dobiju objavu prve knjige – a neki kako bi objavili i drugu knjigu. Štoviše, samo sudjelovanje u natječajima, bez obzira na ishod, jedan je od načina postizanja vidljivosti i prisutnosti na sceni, pred različitim publikama. Istovremeno mlade autorice i autori odvaguju i promišljaju na koje se natječaje prijaviti. Kreho je u pravu u tvrdnji da „Goran za mlade pjesnike“ daje koliku-toliku vidljivost autoricama i autorima, osobito zadnjih godina, kao što to čini i, na primjer, natječaj „Na vrh jezika“. Mnogi lokalni natječaji i nagrade, premda vrlo često sigurni putevi do prve knjige, poput nagrade „Zdravko Pucak“ u Karlovcu, zbog različitih razloga nevidljivi su na više razina; ili, na njih se iz različitih razloga ne obraća pažnja. Slijedom, ni autorice i autori nagrađeni njima nisu osobito vidljivi.

Premda je pjesnikinja Lara Mitraković (1992., Split) karlovačku nagradu „Zdravko Pucak“ dobila u srpnju 2016. godine te joj je iste godine objavljena zbirka pjesama „Brojanje pogrešaka“ u nakladništvu Ogranka Matice hrvatske u Karlovcu –  do danas (svibanj 2018.) joj je ovo prva kritika. Njezina je zbirka predstavljana i u Zagrebu i u Komiži, a 2017. godine gostovala je na festivalu „Prvi prozak na vrh jezika“ u Zagrebu. Članica je književne grupe „90+“. Između ostalog, bila je među kandidatima za nagradu „Na vrh jezika“ i prošle i ove godine, a nastupala na mnogim književnim događanjima i objavljivala pjesme na različitim portalima i časopisima.

Zbirka Brojanje pogrešaka podijeljena je na četiri cjeline – „Brojanje pogrešaka“; „Nemogućnosti“; „Rukopis“, „Otok“ – među kojima je raspoređeno četrdeset pjesama. Većina pjesama je relativno kratkog stiha, dok je svaki stih u prosjeku jednostavna ili jednostavna proširena rečenica („Vratim se u krevet/Navučem čarape/Upalim pa ugasim televizor/Ne mogu disati“, pjesma „Nakon dva“), povremeno elipsom izdvojen dio zavisnosloženih rečenica. Zbog toga su i pjesme oblikovane u stupce i relativno dugačke. Pohvalno je što L. Mitraković nije pristupila pisanju zbirke na način da cjeline u zbirci pretvori u stilski i tematski posve definirane i zatvorene cjeline; tako ni cjelina „Otok“ nije traktat o nekom otoku, ni naslovni motiv „brojanja pogrešaka“ nije doslovno sveprisutan. Snažniji utisak od tematske podjele ostavlja glas kojim Mitraković piše, a koji se u njezinoj zbirci jasno ističe pri čitanju.

Glas pjesničkog subjekta u pjesmama Lare Mitraković je oštar i snažan ženski glas, glas one koja odbija stereotipizaciju i pristajanje na određena očekivanja koja zahtijevaju drugi. Glas pjesničkog subjekta u zbirci tek donekle progovara u javnom prostoru, a progovara prvenstveno u obranu svoje intime, svakodnevnih životnih navika, uopće svojeg utjelovljenog ponašanja; smješten je u intimniji i poznatiji prostor i/ili dinamiku i tjelesnost para. Dosljedna je u provedbi odabranih tekstualne strategija – anafori, gradaciji i uspoređivanju „ja“ i „ti“, ali i ironiziranju, satiričnosti i kratkim izletima u imaginarno, fantastično ili apsurdno. Njezin glas dosljedno je buntovan i kritičan.

Glas u pjesmama uporno želi poništiti svijet i/ili društvo – ono koje ju navodi da razmišlja kako  je propustila sve prilike, da nema smisla u životu, da se pogrešno ponaša. U pjesmama ona ne poništava niti razara društvo i njegove imperative, već ga dalje iritira i razdražuje postajući nepodnošljiva, nesnosna ličnost, ostaje izvor tenzije i trenja upornim otporom (pjesma „Crvene hlačice“). Sam otpor od zahtjeva i imperativa društva i muškog drugog/Drugog ima vid ili uzvraćanja uvreda ili uopće nedjelovanja. Njezin glas ponavlja zahtjeve društva u promišljanju o njima, pri čemu se više zabavlja njima nego da ih uopće uzima za ozbiljno i tako im oduzima autoritet, osporava ih i parodizira. Glas tog pjesničkog subjekta ostaje u stanju bunta. Stihovi „I ovako, tko bi želio ženu koja psuje k’o kočijaš/I provodi nedjelje popodne pušeči na balkonu/Zamišljajući da ima muda“ (pjesma „Da imam muda“) oprimjeruje jedan segment njezine poetike. Bunt ni u jednom trenutku nije doveden do otvorenog revolta; veći potencijal vidi u tome da konstantno iritira negoli da prelomi. Iz toga proizlazi inzistiranje na opisivanju tenzija u ljubavnom odnosu; na sreću ili nesreću tenzije, svađe, prijepori i iritacije ostaju stalan dio opisivanja dinamike para, no koji unatoč tome egzistira. Zbog toga je L. Mitraković nekarakterističan glas u svojoj generaciji – dok je status quo ljubavnog para kojeg ona opisuje tenzija ili izazivanje tenzija, za druge autorice i autore njene generacije taj je status quo pomirljivo, skladno i mirno stanje ili kretanje prema takvom stanju.

Njezin je glas umješten u svoj kaos i nedosljednosti, koji povremeno i aktivno stvara. Prividno i povremeno je usustavljen i normaliziran medikacijom (pjesma „Vičeš“), dok na drugim mjestima izlaze na vidjelo različite anksioznosti i anksiozni napadaji (pjesma „Nakon dva“) izazvane internalizacijom društvenih zahtjeva. Štoviše, u zbirci uspješno dramaturški navodi čitatelja da nakon prikazivanja tenzija u prvim cjelinama zbirke te anksioznosti probijaju tek prema njezinom kraju. Sav taj kaos dio je (naslovnog) brojanja pogrešaka, koje (kao na koricama knjiga) postaje otjelovljeno na/u ženskom tijelu. Međutim, to tijelo i glas „brojanje pogrešaka“ ni u kojem trenutku ne prevali i ne sputava; „brojanje pogrešaka“ osnažuje tijelo i glas pjesničkog subjekta, njezin bunt, pa onda i tjelesnost i seksualnost kao bitan dio pjesama u zbirci. Ta tjelesnost je rijetko dovedena u prvi plan pjesme, no konstantno se pojavljuje – u pjesmama se pretpostavlja ili upućuje na neki dio tijela, tjelesne radnje, izgled ili odnos tijela prema drugim stvarima u vremenu i prostoru. Ivice i margine tijela postaju prostor fantastičnih momenata (u pjesmi „Ushiti su dozvoljeni samo noću“ iza uha se pohranjuju ushiti, iz dlanova ispada cvijeće) ili motiv za naracije koje funkcioniraju kao apsurdne parabole (poput one o dječaku kojem je oduzet palac desne ruke u pjesmi „Palac desne ruke“).

Motiv „brojanja grešaka“, koji se u pjesmama osjeća kroz različita nabrajanja ili uspoređivanja, ali nije u prvom planu, pretjerano je naglašen u formalnim elementima – na sceni neuobičajeno dobrim vizualnim oblikovanjem knjige (na naslovnici se na ženskim leđima unose recke u račun), ali i time da je tako naslovljena cijela zbirka, prva cjelina u zbirci i druga pjesma u prvoj cjelini zbirke. Sve je to pomalo nezgodno, utoliko što navedena sintagma postaje zgodna metafora, ključ za čitanje cijele zbirke; međutim, ako čitateljica ili čitatelj ne inzistira na naslovnom ključu, zbirka nudi veću širinu interpretacija.

Opaska prosudbenog povjerenstva da „mlada Lara Mitraković (…) dvadesetčetvorogodišnja Višanka“ (vidi u početku citirani Krehin tekst o problemu pretjeranog naglašavanja mladosti) svoju zbirku „cjelovito zaokružuje u idejnoj, stilskoj, kompozicijskoj i tematskoj dimenziji“ zapravo stoji. Njezina zbirka nije skup na brzinu nabacanih pjesama, nije skup „najvećih hitova“; pjesme u zbirci su stilski i tematski povezane, odnosno Lara Mitraković ima vrlo jasnu i dosljednu poetiku.

S druge strane, čini se da je Ogranak Matice Hrvatske u Karlovcu zaključio da je rukopis, onda kada mu se dodijeli nagrada, gotova stvar – da između rukopisa i knjige ne postoji rad. Jasno se vidi izostanak ozbiljne uredničke ruke i posljedice tog izostanka. L. Mitraković dokazuje da ima i glas i muda, vidi se da je bila prepuštena sama sebi.

Pjesme u zbirci, koje teže eksplicitnoj društvenoj kritici, ne uspijevaju ostvariti željeni efekt niti namjeravani cilj. Mitraković se u tim pjesmama i u predmetu i u pristupu previše upire na opća mjesta kritički intonirane poezije. U tim pojedinim pjesmama društveni problemi poput dvoličnosti i dvostrukih standarda u malim sredinama uopćeni su i odmaknuti od stvarnosti (na primjer generičkim imenima) i svedeni na pojednostavljene scene; autorica se oslanja na prilično učestale, ziheraške pjesničke strategije, zbog kojih bez dubljeg dramatiziranja propušta jače ustanoviti efekt nekog motiva. S druge strane, pojedine pjesme su samodostatne, plošne razrade pojedinog na prvu ruku domišljatog ili humorističnog momenta. Pjesme „Poeta kurcens“ (u kojoj Mitraković samu sebe ironizira kao „pjesnikinju koja se kurči“) i „Bourdieu piše ljubavnu pjesmu“ (gdje su autorovi pojmovi pretvoreni u iskaze ljubavi poput „Ispunila si mi sva polja/Izludila habitus“) najgore su pjesme u zbirci. Međutim, u ostatku zbirke Lara Mitraković pokazuje da vješto i domišljato može biti i jest subverzivna i kritična, pa i prema samoj sebi.

Zbirka Lare Mitraković odgovara tendenciji prisutnoj kod mlađe generacije pjesnikinja i pjesnika; tematizira intimno i osobno, uvodi autopoetičke momente, razračunava sa sobom i svojim, definira svoj glas. Pjesma „Brojanje pogrešaka“ to vrlo jasno ispisuje – „večeras za vas nastupa/orkestar u sastavu mene/mene mene mene“ – premda je ta pjesma bolja kada je Mitraković uživo čita na mikrofon na nekom književnom događanju negoli na papiru, jer papir ne trpi performativne elemente pjesme, poput šuma i jeke koje evocira uz mikrofon. U tom smislu, ova zbirka kreće se između toga da bude temelj ili program nadolazećeg pisanja ili prva mladenačka knjiga. Teško je naznačiti poveznice zbirke L. Mitraković s drugim autoricama i autorima; mada se one mogu naslutiti, same poveznice su slabašne i više je argumenata protiv uspostavljana njih. To proizlazi možda i zbog činjenice da Mitraković, kao i druge članice i članovi književne grupe „90+“, teži stilskoj samostalnosti i individualnosti, te svjesno ili nesvjesno izmiče od jasnih upućivanja ili slijeđenja drugih afirmiranih autora starije ili novije poezije.

U tom smislu, gori dijelovi ove zbirke ne bi trebali biti prvi zarez na računu pogrešaka L. Mitraković, već još jedan zarez na računu infrastrukture poezije u Hrvatskoj.

 

 

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije