Nostalgične ideje kako smo prije živjeli bolje temelje se na tri varljive stvari. Ponajprije, tu je prirodan ljudski žal za prošlim vremenima, u kojima smo bili mlađi, ljepši i pred nama je bio cijeli život i cijeli svijet. Zatim je tu izuzetan neuspjeh današnje hrvatske države, sveopće razočaranje koje “muti vodu”, jer gotovo da nema segmenta u kojem se danas ne živi bolje, no, a tu već ulazimo u treći razlog, benevolentni jugoslavenski socijalizam izbjegao je Željeznu zavjesu pa su svugdje oko nas bili oni koji žive i daleko gore, dok je Hrvatska zasad u svakom pogledu jedan veliki promašaj. Zato ćemo biti do ludila uznemireni uhljebima i uhljebljivanjem (dakako, opravdano!), ali istovremeno s nostalgijom pričati o vremenima kada ništa drugo osim uhljeba i uhljebljivanja nije ni postojalo. Uz to, Josip Broz Tito je bio faca kojoj se klanjao cijeli svijet, a današnji naši vođe pate od anemije, ne samo one nedostatka željeza u krvi nego nedostatka svog ja pred svakim europskim činovnikom.
Varljiva “sjećanja” na to kako nam je bilo lijepo, ipak nisu toliko varljiva kako će pomisliti prosječni čitatelj Naroda ili sličnog nekog portala, ako pogleda film “Smrt Staljina”. U takvom ludilu od sistema ipak nismo živjeli pa se zato i danas pronađe neki zabludjeli mladac koji ne shvaća da je povijest učiteljica života pa pomisli da je komunizam sjajna ideja. O tom pravom komunizmu, sovjetskog tipa, govori film “Smrt Staljina” koji su na Zapadu oduševljeno prihvatili, a na Istoku ponegdje još nisu naučili smijati se sami sebi i svojoj prošlosti, pa je film zabranjen u Rusiji, Azerbajdžanu i djelomično Bjelorusiji, gdje se ne smije prikazivati u kinima, ali je dozvoljena posudba u filmotekama. Zapadnjaci ga uglavnom proglašavaju urnebesnom komedijom, ali s onom mrvičicom iskustva života u jednopartijskom sustavu koji je bio mlaka kamilica prema sovjetskom, ovdašnji gledatelj lako će se uhvatiti u pomisli da je sve to možda zaista tako i bilo.
Preminuo je, dakle, Josif Visarionovič Staljin i kreću bitke i spletke oko njegovog nasljednika. Svi su tu, krenuvši od, dakako, Georgija Maljenkova, koji je – toliko je apsurdan bio taj Sovjetski Savez – u kolektivnoj svijesti gotovo zaboravljen, iako je bio prvi vođa SSSR-a nakon “Kobe” Staljina, eliminirao iz javnog života slavnog imenjaka Žukova, dao pobiti Židove antifašiste i još podosta toga upečatljivog, ali tko bi se još i njega sjećao pored Staljina, Nikite Hruščova, Vjačeslava Molotova, Leonida Brežnjeva, Lavrentija Berije i svih tih živopisnih likova. Živopisnih nama, a manje Rusima i ostalim “Sovjetima”.
Kreće tu crna komedija, apsurdna i krvava, ali, vrijedi ponoviti, nije baš teško zamisliti da je sve to tako nekako i bilo. Armando Iannucci, koji vam je, a da možda i ne znate, poznat kao autor briljantne serije “Veep”, s uspjehom se nakon američke uhvatio i sovjetske politike. Smijat ćete se i bit će vam pomalo krivo, sve dok ne shvatite da se ne smijete stvarnim krvavim događanjima već gluposti i bijedi svih tih malih ljudi koji su stjecajem okolnosti postali veliki. Steve Buscemi u ulozi Hruščova ugodno je iznenađenje, ali možda najbolju ulogu daje Jason Isaacs kao Žukov, uz uvijek dobrog Michaela Palina (Molotov) i korektnog Simona Russella Bealea (Berija). Tu je i još jedan upečatljiv detalj filma – svi oni ne trude se govoriti ruskim naglaskom već jednostavno govore na svoj način što kaotičnoj situaciji dodaje još malo urnebesa.
Sve više od ovoga potpadalo bi pod spojlere pa recimo još tek to da “Smrt Staljina” možete u petak u 21:30 pogledati na Starom gradu Dubovcu. Bit će vam krivo ako to ne učinite.
