Put po Europi kroz 30 knjiga, koji je hrvatskom čitateljstvu podario VBZ vrijedi nastaviti “Lutkom” Ismaila Kadarea.
Za privlačenje čitateljstva valjalo bi krenuti ponekom kontroverzom, kao, na primjer, duboko rasističkom izjavom koju je o Albancima izrekao Hrvatima omiljeni Vojvođanin, čiji ih šovinizam ne smeta, jer nije uperen prema Hrvatima. No, ironija je da “tko se tuče, taj se i voli”, barem kada je kultura u pitanju. Ne nedostaje u Hrvatskoj srpske kulture, a isto tako ne nedostaje u Srbiji albanske kulture – i dobro je, naravno, da je tako. No, dovoljno je otići samo korak dalje i dolazimo do odnosa Hrvatske prema albanskoj kulturi koji je donedavno bio gotovo pa ništavan. Živi u Hrvatskoj, službeno, dvadesetak tisuća Albanaca, ali nikome nije palo na pamet da bi ljudima koje doživljavamo samo kao sladoledare, buregdžije i ćevabdžije, odnosno njihovoj djeci koja odrastaju među nama, školuju se s nama i studiraju s nama, ponudimo studij albanistike, kraj svih onih egzotičnih studija kakvi se mogu naći (i daleko od toga da su nepotrebni, problem leži na drugoj strani), studij koji bi onda možda zainteresirao i druge studente pa ne bismo bili u situaciji da, evo, 2018. godine, u zemlji s pristojnim brojem Albanaca, nema niti jednog prevoditelja ili prevoditeljice s albanskog jezika.
“Lutku” je tako preveo Kosovar Shkëlzen Maliqi, dugo godina stanovnik Beograda, čiji je prijevod prilagođen hrvatskom standardu. Iako nije tipično Kadareovo djelo, “Lutka” je možda i najbolji uvod u ovog slavnog albanskog pisca na hrvatskom književnom tržištu. Pitka autobiografska priča, naslovno vezana uz piščevu majku, ali jednako priča o gradu Gjirokastri, obiteljskoj kući i samom piscu, pokazat će čitatelju zašto je Kadare velik pisac i vjerojatno ga privući da istraži i njegova druga, slavnija i čitateljski teža djela.
Netipična kao majka, u albanskoj tradiciji matrijarhata, Lutka je majka od koje pisac kao dječak, mladić i odrastao čovjek očekuje nešto sasvim drugo od onog, dirljivog, što dobiva – preplašenu, naivnu i prostodušnu ženu koja se boji da će on, dok postaje poznati pisac, izabrati novu majku, jer je “tako čula”. Mogla bi se tu pronaći i poveznica s Albanijom, koju je Kadare napustio i izabrao novu “majku domovinu” Francusku, iako se i u svojim djelima pa valjda i mislima, često vraća u Gjirokastru, gotovo mitski grad njegovog književnog djela, čiji je postao i najslavniji žitelj, nadmašivši i samog komunističkog diktatora Envera Hoxhu, koji je odrastao na istim ulicama i među istim kućama, “sklonim” bombardiranju. Hoxhin monumentalni spomenik uništen je do temelja s padom komunizma, razbijena mu je i rodna kuća, kasnije pretvorena u muzej.
Bilo bi lijepo vjerovati da će, po zaslugama, Gjirokastra dobiti spomenik Kadareu, kao i muzej njegove, a možda i šire, albanske književnosti. Do tada – čitajte Kadarea. Krenite s “Lutkom”, a onda polako od početka, od “Generala mrtve vojske”, vjerojatno najbolje knjige koju još niste pročitali.
