„Devet, deset, jedanaest… ‘Ajde još jedan“, potiče me.
Ma ne mogu, na sljedećem ponavljanu ću“, opirem se.
„’Ajde još jedan, moraš, ajde“, uporan je.
„Aaaaa…“, uzviknuo sam načinivši i posljednji, 13., zgib.
Prijatelj me cijelo vrijeme motivirao neprestanim ponavljanjem: „Moraš, ‘ajde, pičko, ‘ajde’.
Trening s ljudima poput Borisa su uvijek do kraja, nema tu da staneš kad ne možeš, jer možeš, tu nema ne možeš, barem ona zadnja dva koja moraš izvući onda kad više ne možeš. U Karlovac je došao iz Omiša, jer kako kaže, „Nisu ove vaše ka one naše“. Razlika u mentaliteta u ga je nekako uspjela spojiti sa Anom, našom Karlovčankom, s kojom je ušao u brak i dobio dijete. Radi kao nekvalificirani radnik u karlovačkoj tvornici pištolja i vikendom kao redar.
Boris je bio momak srednje građe, sporih pokreta glavom u pravom maniru Dalmatinca i, naravno, inatljivog temperamenta, oštrog pogleda u kojem se vidio bijes. Ništa se na njegovom fizičkom izgledu nije isticalo osim tetovaže grba Hajduka kojeg je imao iscrtanog na samoj podlaktici. Tetovaža je bila rađena iglom i koncem bez ravnomjernih kutova, rubovi tetovaže na nekim mjestima su bili zadebljani i iskrivljeni, ali je jasno izražavala voljeni grb.
„Je li dugo trajalo“, upitam ga.
„Šta?“
„Pa tetoviranje, jer iglom ne možeš napraviti nešto tako veliko u kratkom vremenu.“
„Je dok smo radili rubove, ali smo šahovnicu iscrtali žiletom i premazali tintom tako da u principu i nije nešto dugo, nekih četiri sata.“
„Čekaj, žiletom?!“
„Da, žurilo mi se, tlaka mi je bila sidit u ćumezu i čekat da bude gotovo.“
Odlazi i počne raditi propadanja. Naravno to mora biti više od moje serije, jer dalmatinski dišpet nije, neće i ne smije izaći iz njega. Spušta se dolje i govori mi o svojoj Ani kako ga tlači da ode u Njemačku, jer ovdje nema života. U tom trenutku na parkiralište dolazi auto iz kojeg se čuju glasni basevi, izlazi nepoznati lik visok oko 1,90 metara u žarko kričavim najkicama, istetoviranih ruku i, naravno, podebljim bicepsima. Mrtvačke glave na tetovažama koje se pretaču u datume bitne samo njemu, datumi postaju sise, sise lopte i opet lopte sise.
„Zdravo“, pozdravim ga, a on promrmlja nešto kao „Kbooo“, što je trebalo valjda značiti „Bok“.
Stavlja blutut zvučnik na pod i počinje. Naravno, neka mješavina basa koji na momente usporava i onda ubrza ritam, pa onda dođe neki intonirani back muški vokal koji pjeva.
„Bog te jebo, šta je ovo“, pitam ga.
„Ovo je trap“ odgovara Lik.
„Ma znam, ali kako to možeš slušati, jer uopće nije motivirajuće za trening, barem meni“.
„Trep, rep, Edo Maajka sve je to isto“, nadovezao se Boris, smijući se sam sebi.
Likove izvedbe zgibova i ostalih vježbi su bile pod pravim kutom kao i njegove skupocjene tetovaže na kojih je, brat bratu, potrošio oko hiljadu i po eura. Sve je kod njega djelovalo pravilno, čak i prehrana o kojoj je započeo priču.
„Vidiš, Splićo, da počneš pravilno jesti ne bi imao problema sa škembicom.“
Boris se na to nasmije i pita: „Ma ne jebe ti to mene, prika“.
Lik pojačava muziku koja se pretvara u nešto još gore, vadi bočicu s natpisom Polleo sport, gucne iz nje i krene opet trenirati.
„Najviše što mrzim to su umišljeni tovari koji si ne daju za pravo“, usput komentira.
Boris se opet nasmije, jer mu je kao i meni to zvučalo kao iz vedra neba ničim izazvanim, na što i meni usna pobjegne nakoso.
„A što vi ne idete u teretanu“, upita lik.
„Ne idem jer sam navikao ovdje trenirati i besplatno je“, odgovorim.
„Ma ja samo dođem kad je lijepo vrijeme, jer mi se ne da bit unutra“, odgovori lik.
Boris već počne raditi s vilicom, lice mu se pomiče, vidim da ga lik živcira.
„A što si to radio pijan na ruci“, pita Borisa.
„Nisam. A što si ti sav tetoviran.“
„Pa to sam stavio, jer je lijepo i svaka je tetovaža promišljena i ima simboliku, nije nešto bez veze, jer to je za cijeli život. Bolje je nekom platiti za nešto što ćeš nositi cijeli život nego se unakaziti“, bezobraznim tonom kaže lik.
Prasss! Šamar, pa onda udarac u nos. Lik pada i izbuljenih očiju koluta lijevo-desno ne znajući što ga je snašlo.
„Pa koji ti je kurac“, upita.
Boris se drži za šaku i smješka mu se.
„Sada sam ti udario karakter“, odgovori mu.
„Karakter, kakav karakter, budalo, što pričaš slomio si mi nos“.
„Iako je sve na tebi nekarakterno, sve nepravilno, pa si čak to pretočio i na svoje savršene tetovaže, ja sam ti udario pečat. Ne idi na rinoplastiku, ostani takav s krivim nosom da ti barem da malo karaktera koje ti nisu dale tetovaže“, objasnio mu je Boris.
