Nikolu Badovinca iliti Bradovinca, kako ga u polkinoj obitelji zbog imidža zovemo od milja, gradskog vijećnika prvotno Socijaldemokratske partije Hrvatske, a potom Hrvatske narodne stranke-liberalnih demokrata, u tom mandatu, uz stranačku kolegicu iz obje partije Marinu Novaković-Matanić, najaktivnijeg predstavnika građana u tom lokalnom predstavničkom tijelu smo, nakon njegova neuspjeha na izborima kada nije uspio obnoviti vijećnički mandat, poslali na tajni zadatak, a taj je da prati radi Gradskog vijeća Karlovca i javnosti podastire svoje kritički intonirane izvještaje.
Bradovinac je možda jedini građanin Karlovca, uz možda pedantnog, odgovornog, angažiranog i vrijednog umirovljenika Tomislava Kuhara, predstavnika suvlasnika-stanara u jednog od zgrada u Senjskoj ulici, koji se uključuje u izravne prijenose sjednica Gradskog vijeća i Županijske skupštine i to sluša. S obzirom na to prisluškivanje, dali smo mu titulu polkagenta. Tako smo u vijeće ubacili iskusnu vijećničku krticu koja kuži način funkcioniranja tog tijela.
No, taj naš polkagent, koji je suradnjom s portalom Aktiviraj Karlovac možda ne produžio, ali produbio svoj građanski aktivizam jer bi i bez toga bio aktivan, barem kao prijavitelj na raspisane natječaje za popunjavanje radnih mjesta s potpuno izvjesnim ishodima, ponekad zbog poslovnih obaveza ne stigne popratiti prijenos sjednice, a toga se potpisnik ovih redaka najviše plaši, više nego bilo kojeg horora Wesa Cravena ili Johna Carpentera jer to onda znači da mora pronaći frekvenciju Prvog karlovačkog, kako se pretenciozno naziva beznačajan i destruirani gradski radio, čiji je glavni unerednik, kao i u Karlovačkom tjedniku, točnije smećniku, vjerojatno najgori novinar u karlovačkoj povijesti Branko Obradović-Kina, i diktafonom snimati čitav prijenos, a onda dostaviti polkagentu na preslušavanje. To znači da je radio non-stop upaljen i da, htio-ne-htio, moraš slušati, pokušavajući obavljati druge zadatke, nešto tako grozno kao što je prijenos sjednice Gradskog vijeća Karlovca.
I ne može se prosječan slušatelj namjernik ili slučajnik načuditi kilavosti rada Gradskog vijeća, jedne od dvije grane vlasti u Karlovcu, ne može se načuditi ispraznosti i nezanimljivosti govornika, čitave rasprave, temama i uopće činjenici koliko je to sve dosadno i beznačajno, a naročito jalovosti takozvane karlovačke opozicije.
Upravo je na ostacima ostataka te nazovi opozicije najveća odgovornost za tako bezvezan rad Gradskog vijeća, a ne na vlasti. Nezavisni gradski vijećnik Davor Petračić, koji je najaktivniji i najbolje pogađa bit gradskih problema od oporbenih vijećnika, gubi se u proceduri i upravo time daje povoda vlastima da otupe njegovu oštricu. Da se samo malo prilagodi pravilima rada predstavničkog tijela, njegova bi kritika bila ubojitija. O drugim vijećnicima, osim donekle o Dubravku Golubiću, koji je s nekoliko suvislih tema, primjerice o financiranju edukacije nekadašnje gradske, a danas županijske pročelnice Marine Jarnjević, odnosno insistirajući na odgovoru hoće li vratiti novac Gradu koji je ulagao u nju sad kad nije više njegova zaposlenica, znao ubosti gdje treba, gdje je vlast slaba, nitko drugi nije vrijedan spomena, čak niti aktivni članovi Živog zida jer ih narav njihove partije jednostavno delegitimira kao sudionike političkog života, barem u očima onih koji ne žele vidjeti Hrvatsku kao autarkičnu, nego barem kao otvorenu vukojebinu.
Nevjerojatno zvuči da vijećnici Socijaldemokratske partije Hrvatske, koja više nije najjača oporbena stranka u Karlovcu, odnosno zahvaljujući kojoj fanatici iz Živog zida jesu, nisu na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća predstavnicima izvršne vlasti postavili jedno jedino pitanje. Kako je to moguće, ako je aktualni sat prilika ne samo da se saznaju odgovori, nego i da se u javnosti politički poentira i prikaže sposobnijim od vlasti? Nije poanta, kao što je zamislio cijenjeni karlovački psihijatar zanimljivog imena Marko Kraljević, koji je izabran u Gradsko vijeće na listi Živog zida, da se na aktualnom satu saznaju podaci koji se mogu dobiti bilo kada pisanim ili usmenim upitom gradskoj upravi. Tako je Kraljević tražio neki beznačajan podatak, ako se sjećamo dobro, o broju zaposlenih u gradskom sustavu ili nešto slično i čekao mjesecima, od jedne do druge sjednice, taj odgovor, pa naposljetku revoltiran predao mandat kolegi s liste, umjesto da se jednostavno raspitao u sat vremena, za dva gableca, poslao upite u gradsku upravu, gradske tvrtke i ustanove i dobio traženi podatak ili to saznao telefonski.
Ali, bio ti pasivan ili aktivan vijećnik sasvim je svejedno. Politički život u Karlovcu je toliko umrtvljen i pod kontrolom vladajuće kaste da je gotovo nemoguća misija izmijeniti političku arhitekturu u Karlovcu, pogotovo radom u Gradskom vijeću, običnom glasačkom servisu izvršne vlasti, a ne istinskoj parlaonici na kojoj bi se politički kalila pitanja bitna za grad. Rad Gradskog vijeća nikoga ne zanima i zasigurno velika većina građana ne bi mogla nabrojati dva gradska vijećnika, ma čak ne bi mogla navesti niti jednog, kamoli da ih kao takve prepozna na ulici.
To što su Bradovinac i M. Novaković-Matanić bili najaktivniji gradski vijećnici nije im ama baš ništa pomoglo na izborima, ako išta, prvenstveno zbog prvoloptaškog hiperaktivizma im je i odmoglo. No, ako je SDP tada i bio hiperaktivan u vijeću – pogotovo sa sumanutom praksom postavljanja stotina, pa i tisuću upita – sada je, nakon razlaza ovo dvoje vijećnika sa stranačkim kolegama, hiperpasivan, što je također nenormalno. Čemu je služilo raspuštanje gradske organizacije SDP-a, ne valjda jedino tome da Dario Janković, novi predsjednik, po treći put odvede tu stranku u poraz?
Ako se i raspravlja nešto na sjednici Gradskog vijeća, uglavnom je riječ o temama sekundarnog ili tercijarnog značaja. O najvažnijim temama se tamo ne raspravlja, ne raspravlja se o tome da je Karlovac kastinsko društvo s povlaštenom političko-birokratskom kastom nastalom pod kapom Hrvatske demokratske zajednice iliti SKHDZ-a, ne raspravlja se o smislu postojanja gradske tvrtke Inkasator, udruženog klijentelističkog poduhvata koji simbolizira način stvaranja i održavanja te kaste. Ne raspravlja se o strahu i pokornosti koja vlada kako se ne bi izgubilo vlastito radno mjesto ili radno mjesto nekog člana obitelji. Ne raspravlja se o umrtvljenom političkom i građanskom društvu u Karlovcu u kojemu poput truležara mogu prosperirati padobranci kao što je gradonačelnik Damir Mandić koji s Karlovcem ima veze kao i s lukom u poznatoj izreci – nit’ ga je jeo nit ga je mirisao. Ne raspravlja se niti o tome da Karlovac ovisi o dvije ili tri jake tvrtke u privatnom vlasništvu, da su vlasnici u simbiozi s vladajućom kastom u gradu, i da ne postoji plan, program, namjera da se privuče novi kapital te veličine kako bi se smanjio rizik od socijalne i gospodarske katastrofe ako bi neka od tih postojećih tvrtki na tržištu posrnula.
U Gradskom vijeću Karlovca se jedva i raspravlja, a možda je i bolje da se vijećnici jednostavno u potpunosti prepuste mehanicističkoj glasačkoj ulozi s obzirom na ono što izgovaraju i čime se bave i s obzirom da se prava politika u Karlovcu i Karlovačkoj županiji ionako odvija unutar SKHDZ-a gdje i dalje „drma“, pa tako i čitavom županijom i Karlovcem, 13. apostol – da se malo našalimo na njegovu vjersku, pa i blasfemičnu patetiku – Damir Jelić.
Najbolje je ipak da Bradovinac za svake sjednice Gradskog vijeća uzme slobodan dan i žrtvuje se za nas ostale kako ne bismo morali pratiti najdosadniji horor šou ikada u radijskom eteru, čak i takozvanog Prvog karlovačkog.
