Voljeti Pavla Pavličića istovremeno je i teško i lako. Teško, jer još tamo od “Etera”, “Trga slobode” i “Rakove djece”, svaka njegova knjiga je dosadna knjiga. Nije to napisano uvredljivim tonom, jer volim Pavličića, iako svaki puta kada čitam njegove romane imam dojam da bi bili bolji da su sto stranica kraći, izuzevši poneki iz beskrajnog ciklusa kriminalističkih romana o novinaru Crne kronike Ivi Remetinu. A lako, jer, ako volite Pavličića, nova djela zagarantirana su vam gotovo na tjednoj bazi.
Pavličić ne samo da je najveći hrvatski skriboman, teško je zamisliti da na svijetu postoji netko tko toliko puno piše i toliko često objavljuje. “Ljubav za dosadne knjige” ima sve vrline i mane zbog kojih je Pavličić istovremeno i dobar i dosadan pisac pa bi se naslov, a i cijela knjiga, mogli shvatiti i na nekakav metafizički način. Možda to i nije posve nategnuta pomisao, Pavličić je uostalom počeo kao pripadnik generacije mladih hrvatskih fantastičara i vrlo često je u svoje romane kasnije ubacivao fantastične elemente, kao što ih ubacuje i u ovu zbirku priča, koju valja čitati jednu po jednu. Svaka Pavličićeva knjiga dobro funkcionira zasebno. Treba napraviti mali predah između dviju knjiga, što zbirka priča ne dozvoljava pa ćete istovremeno biti uvučeni u njegovo nesumnjivo velemajstorsko dočaravanje vremena i prostora u kojem se priče zbivaju, ali ako čitate za redom nesumnjivo ćete doći i u fazu “E daj prestani više!”.
Teško je objasniti onome tko Pavličića ne voli ili nikada nije čitao, ali ni to nije negativna kritika, to je naprosto Pavličić. Sve mu je mistično, svi su čudno zanimljivi, sve se događa s dubokim razlozima, sve on unaprijed shvaća, čak i kada je o najluđim teorijama riječ, a u ovoj knjizi u glavnoj ulozi je i književnost i, ne prošlost, već, paralelni svijet koji nikada nije postojao, a u kojem su knjige i književnost središte interesa i mladih i svekolike javnosti.
“Ljubav za dosadne knjige” donosi osam dobrih i dosadnih priča te onu zadnju koja je i najmanje dosadna i najmanje dobra. Ona je možda i nešto najgore što je Pavličić napisao, ali nije mu za zamjeriti, jer očito je da je riječ o priči o njemu i Julijani Matanović i ljubavi koja im se dogodila kada je, valjda, više nisu očekivali. Tako iskusan pisac trebao je znati da o tome ne može napisati dobru priču, ali u isto vrijeme zaslužio je da napiše i jednu priču za sebe, pa makar bila i loša. Ostale priče su dobre, ali su i dosadne. Malo je pisaca koji mogu pisati dobre i dosadne knjige, Pavličić sigurno je najistaknutiji od hrvatskih pisaca koji u tome uspijeva. Ako nikada niste čitali Pavličića nemojte početi s ovom knjigom. Ali počnite. S romanima iz sedamdesetih i osamdesetih pa preko Diksilenda, Šapudla i sve do trenutka kada ćete biti spremni pročitati “Ljubav za dosadne knjige” i reći – e pa to!
