Kako su proljetos počeli radovi u Draškovićevoj ulici u Karlovcu, tako se pokrenula rasprava o opravdanosti rušenja postojećeg drvoreda. Potpuno u duhu vremena rasprava je krenula predvidivim tokom viška emocija i manjka argumenata, a kako je u takvim situacijama „bistrenje mutne Drine“ sizifovski posao jer racionalni argumenti nad emocionalnim stanjima nemaju gotovo nikakve moći, nisam želio ulaziti u javnu diskusiju. Međutim, počelo se postavljati pitanje zašto se podignula tolika buka oko svojedobno planiranog rušenja platana u Nazorovoj ulici, dok je drvored u Draškovićevoj, eto, šaptom pao. To pitanje mi se odmah dopalo jer pogađa u temeljnu dvojbu i tjeskobu neizvjesnosti o ispravnom postupanju s gradskim nasadima. Zato bih na to pitanje pokušao odgovoriti.
Drvoredi su dio gradskih nasada, time dio urbanog krajolika, možemo reći i dio urbane arhitekture. I dok arhitektura u užem smislu gradi ciglama, metalom i staklom, dotle hortikultura gradi drvećem, grmljem i ostalim biljem. I kako kuće, mostovi i palače imaju svoj vijek trajanja koji je ovisan o građevnom materijalu, načinu upotrebe i održavanju građevina, tako i hortikulturni nasadi imaju svoj vijek trajanja koji je prije svega određen životnim vijekom biljaka koje ga čine, ali i našoj brizi prema njima. Tako će lijeha maćuhica, ma koliko joj brige, plijevljenja i zalijevanja posvetili, potrajati samo jednu sezonu zato jer su maćuhice jednogodišnje biljke i nikakva briga ne može nadjačati njihovu biologiju. S druge strane nasad hrastova može potrajati više stoljeća, a nasad breza više desetljeća, upravo zato jer je to dob koju te vrste mogu doseći. Pritom valja imati na umu da urbani krajolik nije prirodno stanište drveća i da je ono u njemu izloženo znatno većim pritiscima i izazovima nego u prirodi. Drveće u gradovima je sukobljeno s malom količinom slobodnog tla u kojem može razviti korijenski sustav, asfaltirane i opločene površine onemogućuju prodor kišnice u tlo, ljeti je izloženo višim temperaturama i jačem sunčevu zračenju zbog gradske mikroklime i nedostatka šumskog sklopa, zimi pak velikoj količini soli, a cijele godine psećem urinu koji postojano nagriza koru, lomljenju grana, oštećivanju kore, jakom orezivanju i nizu drugih poteškoća. Sve to slabi vitalnost drveća, čini ga podložnim bolestima i skraćuje mu životni vijek, često višestruko u odnosu na onaj u prirodi. To pak za urbane nasade znači da su i oni poput građevina oko njih podložni trošenju i konačni. Naravno, želimo održati urbani kontinuitet pa građevine održavamo, popravljamo, radimo replike, ako su neobnovljive ili pak interpoliramo nove ako prethodne nisu nosile neku vrijednost ili pak ne znamo kako su uopće izgledale. Otprilike jednako postupamo i s nasadima. Orezujemo suhe i bolesne grane, podupiremo nagnuta stabla, omatamo debla da spriječimo prejako sunčevo zračenje, radimo ograde oko stabala da spriječimo pristup psima, zalijevamo ih za ljetnih suša, tresemo snijeg zimi, sprečavamo razvoj bolesti i liječimo ih kad se pojave, no unatoč svemu tome svako živo biće neumitno dođe svome kraju. Jednako kao što se nećemo odlučiti srušiti kuću i napraviti novu samo zato, jer ima razbijen prozor ili pak nećemo mijenjati prozor na kući kojoj se urušilo krovište i raspukli se temelji, tako nećemo ni srušiti stablo, jer mu je vjetar polomio granu, ali s druge strane nema smisla ni podupirati i ograđivati stablo koje je šuplje, otpada mu kora, a krošnja se svela na nekoliko uvijenih listova. I tu je bit, korijen dvojbe Nazorova-Draškovićeva.
Platane u Nazorovoj bile su i jesu zdrava, vitalna stabla bez znatnijih oštećenja i vjerojatnosti da će se tako nešto (bez ljudske pomoći) u skorije vrijeme dogoditi. Čine dio ulice i njenog uglavnom historicističkog identiteta zajedno sa zgradom škole i palačama nasuprot njoj. Kao što je historicizam na fasadama tih zgrada prepoznatljiv po oponašanju renesanse, tako je prepoznatljiv i u drvoredu platana, jer je to jedno od omiljenih stabala tog vremena. Rušenje platana i sadnja gledičija značila bi ne samo uništenje starog, zdravog i vitalnog drvoreda, nego i oduzimanje dijela preostalog historicističkog ugođaja Nazorove, nekad početka Senjske ulice, jedne od najvažnijih prometnica Habsburške, odnosno Austro-Ugarske Monarhije. Također, argumenata za rušenje nije bilo osim jedne labave, neargumentirane studije i nepoznavanje vlastitog kulturnog identiteta (uz, možda, pokoji sitni, kratkoročni partikularni interes).
S Draškovićevom je upravo sve suprotno – stabla su bila u lošem stanju, zamjena drvoreda je rezultat ozbiljnog projekta, a novim nasadima je zadržano hortikulturno nasljeđe. Krenimo redom. Već je i prosječnom zainteresiranom prolazniku bez posebnih dendroloških znanja bilo jasno da stabla nisu u dobroj kondiciji. Na deblima su bile vidljive pukotine i šupljine, krošnje su bile prorijeđene s puno suhih grana i smanjenom lisnom površinom, a narušena vitalnost omogućavala je jake napade lisnih uši koji su dodatno iscrpljivali stabla i ostavljali tamne, ljepljive prevlake na lišću. Kako se ne bi ostalo na općem dojmu, u sklopu Interreg projekta između Hrvatske i Bosne i Hercegovine „Zaštita i promocija kestena“ u kojem sudjeluje nekoliko institucija iz obje države (Općina Velika Kladuša i Grad Karlovac između ostalih) provedena je rezistografska dijagnostika stabala u drvoredu. To je tehnika koju bi mogli opisati kao ultrazvuk za stabla, dakle neinvazivna metoda koja nam omogućuje da vidimo što se zbiva unutar debla. „Pretrage“ su pokazale da su stabla doista u lošem u stanju, to jest da su njihova debla iznutra trula. Za stablo to znači da mu je smanjena mogućnost provođenja vode iz korijena prema krošnji te da je mu je narušena stabilnost. Lijeka za to nema, jer stablo ne može nadomjestiti središnje dijelove debla. Stoga je zaključeno da se stabla mogu srušiti. I dobro je zaključeno, jer se nakon rušenja stvarno moglo vidjeti da su u vrlom lošem stanju. Valja napomenuti da su ciljevi projekta i prvi rezultati javno predstavljeni zainteresiranom građanstvu koje je moglo postavljati pitanja, davati komentare i diskutirati o projektu. Na dobroj volji za pokretanje tog projekta, profesionalnom vođenju i spremnosti na komunikaciju iskrene čestitke gospođi Marini Grčić iz karlovačke gradske uprave. Postavilo se i pitanje treba li rušiti baš sva stabla, jer sigurno nisu sva u jednako lošem stanju. Istina je, nisu. No, iako nisu bila u jednako lošem, nažalost su sva bila u lošem stanju. Da nisu srušena ove godine, trebalo bih ih srušiti ili bi se srušila u nekoliko sljedećih godina ovisno o ljetnim olujama, količini snijega ili tako nečeg. To bi za posljedicu imalo da bi novoposađeni drvored vrlo brzo dobio praznine koje bi trebalo popunjavati novim stablima, što bi pak dovelo do neujednačenog izgleda, pa time i manje estetske te hortikulturne vrijednosti drvoreda. Ovo je doista bila prilika da dobijemo definirani, jednodobni, ujednačeni drvored duž jednog kraka (ili polovice kraka) Zvijezde. I konačno, treća stavka koji slučaj Draškovićeve razlikuje od Nazorove je poštivanje hortikulturnog nasljeđa. Drvored u Draškovićevoj su činile malolisne lipe i divlji kesteni, a upravo su te vrste posađene i u novi drvored. I to vrlo kvalitetne sadnice. Time je zadržan kontinuitet s vremenom kada su nastali drvoredi po obodu Zvijezde.
Kružno šetalište počinje se uređivati sredinom 19. stoljeća i tadašnju hortikulturu srednje Evrope obilježuju upravo drvoredi divljih kestena, lipa, javora i platana kao najčešće sađenih vrsta. Iako je habsburški veleposlanik pri Velikoj Porti, Ogier Ghislain de Busbecq još 1562. u Beč poslao nekoliko sjemenki divljeg kestena gdje ih je isklijao jedan od najslavnijih botaničara svog vremena i carski Gartendirektor Carolus Clusius, odgovoran i za tulipomaniju nekoliko godina kasnije u Nizozemskoj, te iako već 1615. stiže u Pariz i postaje omiljeno stablo Luja XIV, divlji kesten je svoje pravo vrijeme doživio tek u vrijeme romantizma. Na krilima rusoovskog povratka prirodi, građani žele unijeti dašak zamišljene pastoralne idile u svoje gradove i kreće široki pokret hortikulturnog uređivanja, osnivanja društava za poljepšavanje gradova, te se sade stabla koja za koja se smatralo da pripadaju nekim starim, dobrim, idiličnim vremenima kad je svijet bio jednostavan i neiskvaren, barem gledano romantičarskim naočalama. Stoga se od domaćih stabala odabiru lipe pod kojima se vijećalo i iz čijeg su se drva rezbarili sveci, postojani hrastovi i krošnjasti javori plemenitog drva, a od egzotičnih ljepotani s misterioznog orijenta koji nose dah 1001 noći – mirisno cvatući divlji kesteni koji prizivaju raskoš i putenost Topkapija te naočite platane, zbog čije je ljepote veliki Kir izgubio rat s Grcima i u čijem je hladu s učenicima diskutirao Platon. Kad u obzir uzmemo kulturnu povijest bilja i imaginarij vezan uz njih, sastav vrsta u nasadima postaje i te kako bitan. On odražava duh vremena u kojem je nastao, odaje stilska obilježja epohe jednako kao što ga odaju i građevine. Divlji kesteni u našim drvoredima veza su s tadašnjim evropskim trendovima, njihovim smo korijenjem urasli u Donaumonarchie, dok su lipe dio slavenske mitologije, veza s vlastitim identitetom koji se upravo polovicom 19. stoljeća na krilima građanskih revolucija i romantičarskog gledanja na prošlost počeo uobličavati u nacionalni identitet. Gledano s praktičnijeg motrišta, kombinacija te dvije vrste osigurava nam dugo razdoblje ugodnog mirisa. U proljeće prvo cvatu divlji kesteni, a onda njihov slatkasti miris zamjenjuje opojan miris lipa. Ako se tu nađe i nešto javora, onda je osigurano da će nam uživanje u proljetnim i ranoljetnim toplim, zvjezdanim večerima biti nadopunjeno i ugodnim mirisima, nešto poput matoševskog ljubav cvijeća, miris jak i strasan.
Zbog svega toga o hortikulturnom nasljeđu valja voditi računa kod obnova i zamjene nasada. I k tomu dodati malo osjećaja za urbane potrebe. Što će reći da stare nasade treba obnavljati poznajući trendove, stilove i razmišljanja vremena u kojem su nastali, a kod novih, u novim gradskim četvrtima voditi računa o osobitostima prostora i potrebama građana. Stoga mi je teško razumjeti zašto su na Trgu bana Petra Zrinskog, a zatim prošle jeseni i u susjednoj Vitezovićevoj ulici posađene gledičije. Radi se o širokim i prostranim ulicama živog prometa, kojima prolaze brojni pješaci, a rubno se nalaze parkirališna mjesta. Ne bi li bilo za očekivati da se tu, s obzirom na raspoloživi prostor, posade krošnjasta stabla koja će davati sjenu i hladovinu, omogućiti da se tim ulicama prođe lakšim korakom ili čak zadrži u priči sa znancem kojeg smo sreli, a ne da smo njima prisiljeni projuriti kao brisanim prostorom kojim nemilice žeže sunce? Što je nedostajalo drvoredu breza u Vitezovićevoj? Gledičije, odnosno njihov kultivar ‘Sunburst’ stabalca su rijetkih krošanja s fino rasperanim listovima tako da ne daju sjenu. Taj kultivar uzgojen je tek 1957. godine te su sva postojeća stabla još jako mlada u vremenskoj skali drveća i ne znamo u što će se razviti. Koliko zasad znamo, to su stabalca prozračnih krošanja, otporna na gradsku mikroklimu i onečišćeni zrak, idealna za sadnju u male prostore, dvorišta, uske uličice i slično, ali ih je šteta saditi u velike prostore kojima je dobrodošla sjena. Loš primjer možemo vidjeti u Zadru gdje su na trgu uz crkvu Svetoga Šime srušene velike, stare palme i na njihovo mjesto posađene iste takve gledičije. Trg s palmama je funkcionirao kao mjesto na kojem su se Zadrani rado zadržavali, družili, igrali s djecom, jer im je to hladovina palmi omogućavala. Današnji trg s gledičijama je pust.
I za kraj par riječi o drveću i (kratkoći) društvenog pamćenja. Kad bi danas nasumce nekog pitali koje stablo je obilježavalo karlovački urbani krajolik, vjerojatno se nitko ne bi domislio jablana. Svima je poznat i drag drvored jablana uz Koranu na Gradskom kupalištu, možda je ponetko uočio pet stabala iščupanih iz konteksta i stisnutih između brze ceste i pothodnika i to je uglavnom to. No jablani su nekad bili oni koji su dočekivali putnika na dolasku u Karlovac. Iz daljine, prije nego što se vidio grad, putnik je uočavao zublje jablanova koji su mu najavljivali da se ispod njihovih uskih krošanja krije grad. Bili su posađeni još „prije Francuza“ sredinom šančeva i na okolnim vlažnim mjestima zbog sposobnosti da crpe veliku količinu vode iz tla. Posađeni, dakle, iz vrlo praktičnih razloga postali su dio karlovačkih vizura i identiteta građana. Franjo Deak 1935. o njima piše: „Oni nijemi, ali vjerni svjedoci karlovačke tradicije, čije su se glave ponosno uzdizale u plave visine jednako za žarkog ljeta, kada su se sunčane zrake ljeskale o njihovom lišću, kao i za tmurne jeseni i magle, – kadno su njihova gola stabla tajinstveno stršila put sive atmosfere i njihala se pod udarcima hladnog vjetra, da na njihovim vrhovima po koja vrana savije svoje samotno gnijezdo, odakle su sa visoka, gotovo kao iz ptičje perspektive, promatrale život i rad karlovačkih purgera, – uvijek su zadržali prisutnost duha i djelovali impozantno. – Njihova drveća upila su, kao rijetka druga, svu onu sladku, ali često i gorku prošlost u svoje stanice, grane i grančice. Sačuvali su ju ljubomorno u svojim skrivenim srcima…“
Međutim, te 1935. godine radi komunalnog uređenja, pregradnji i sređivanja kanalizacije većina tih jablana sistemski je porušena kada je za to bilo potrebe i kada nije. Time je dio višestoljetnog identiteta nestao. Može se, naravno, reći, pa kakve to ima veze kad očito ljudi tu žive i dalje. No problem je u tome što se izbrisani stvarni identitet lako zamijeni novoizmišljenim narativima koji se proglašuju starom tradicijom, vjekovnom težnjom, višestoljetnim snom, trajnom povezanošću, a iza svega se uglavnom kriju sebični interesi, kratkoročni probici i pusta magla novih elita. Zato je pamćenje važno. Ono i znanje vam uvijek omogućuju da mirne duše popu kažete „pop, a bobu bob“.
