Hommage Josipu Stilleru

Koliko o njemu znamo govori opća informiranost i inferioran odnos prema baroknoj baštini, koja očigledno nema šanse naspram toliko specifične i sve teže probavljive „idealne“ renesanse. Kako smo se do danas odužili tom našem najznačajnijem graditelju? Nikako. U gradu ne postoji niti jedna ulica koja bi nosila njegovo ime, a tamo gdje se spominje toliko je skromno i jadno da je neprimjetno. To se prvenstveno odnosi na takozvane. turističke „info“ pločice, na kojima se zamijeti i pokoja dezinformacija, poput one na „Velikoj vojarni“ koja iznosi podatak da ju upravo tu vojarnu nadogradio Josip Stiller. Malo morgen

Autor: Matej Mihalić

Karlovac, Trg bana Josipa Jelačića

Već u nekoliko navrata svjedočio sam situaciji gdje su pojedinci prilikom rasprave ili upita o graditeljskom nasljeđu i ambijentalnoj specifičnosti Karlovca – njegova povijesnog središta – isticali isključivo njegovu renesansnu povijesnu podlogu, takozvanu Zvijezdu, kao jedini kulturno-povijesni značaj – identitet – grada. Pomisao da je to jedini prepoznatljivi simbol istovremeno me ljuti i rastužuje, no pritom ne iznenađuje. Ljute me prvenstveno pojedinci „ljudi od struke“ od kojih s punim pravom očekujem širi pogled u razmatranju i donošenju odgovora vezanog uz povijesni i kulturni fenomen grada. „Na jednom nedavnom događanju potaknuto je i pitanje što Karlovac i Varaždin čine sličnima. Upit je dobio i odgovore iz publike, uključujući odgovor jedne osobe „od struke“, koja je započela monolog, već dobro poznatu priču kako je Karlovac idealan renesansni grad i tako u nedogled, o svemu onome što već i ptice na grani cvrkuću“. Nažalost, nije riječ o izoliranom slučaju, već vrlo raširenom problemu prisutnom u gotovo svakom pokušaju interpretiranja karlovačke graditeljske baštine. Toliko nam je puta ponavljan pojam o renesansnom, idealnom gradu Zvijezdi da nam je trajno usađen u memoriju, zbog čega nemamo daljnje potrebe o razmišljanju i iznošenju drugog mogućeg zaključka. Prvenstveni razlog zbog čega šira javnost poznaje samo jedno je taj što bivaju svakodnevno okruženi cijelim spektrom „informacija“ i „atrakcija“ koje u sebi nose upravo taj i za mnoge jedini simbol grada, toliko često da već prelazi u svojevrsno zasićenje i kič.

Povijesno gledano Karlovac zaista pripada fenomenu renesansne ideje o idealno planiranoj vojnoj utvrdi-gradu, no realno gledano više kao njezin pokušaj nego li dosljedno realiziran projekt, imajući u obziru njezino stanje dovršenosti i praktičnosti, prema prvotno planiranom projektu. Renesansno naslijeđe koje nam je do danas sačuvano leži u urbanoj matrici – ortogonalnom sustavu ulica (hipodomus) i pravilnih blokova (insula) te djelomice u fortifikacijskom zvjezdolikom obrisu. Da je kojim slučajem, spletom povijesnih okolnosti, karlovačka tvrđa zamrla te nam do danas ostala sačuvana samo u arheološkim ostacima, imali bi pravo isticati njezin identitet kao isključivo renesansni. No, pošto je nastavila živjeti i pritom prerasla u grad koji doživljava brojne graditeljske intervencije odgovor na pitanje identiteta Karlovca moramo sagledati iz šire perspektive. Što je urbana matrica bez građevina, koje čine sastavni i temeljni dio urbanog prostora? Koliko nam se renesansnih objekata do danas, u elevaciji sačuvalo? Niti jedan. Ako su graditeljske intervencije (objekti) te koje urbanu matricu čine živu, smislenu i u konačnici prepoznatljivu cjelinu, jer u suprotnom ona je arheološko nalazište ili neostvareni projekt na papiru, kako je moguće da grad bez ijednog renesansnog objekta bude isključivo renesansni?

Gledano iz perspektive povijesti umjetnosti i njezinoj stilskoj podjeli, ispravno bi bilo staro središte grada, prema broju sačuvanih objekata okarakterizirati baroknim. Na prvotno utemeljenoj („idealnoj“) renesansnoj urbanoj matrici, slijedom okolnosti i nepogoda koje su izbrisale prve graditeljske intervencije, podigao se barokni grad. To je ujedno i odgovor na pitanje što čini poveznicu između Karlovca i Varaždina? Prvenstveno barokni ambijent njihovih gradskih središta. Ako mi ne vjerujete, provjerite sami, prošećite starom jezgrom i osvrnite se.

Barokni građevni sloj unutar tvrđe je u svojim ranim počecima, temeljem gabarita i arhitektonskih specifičnosti unutarnjeg rasporeda i vanjske razvedenosti pročelja skromnog  karaktera. Jednostavna pročelja odišu strogoćom i utilitarnošću gdje jedini pokušaj arhitektonske dekoracije biva u akcentiranju ulaznog portala. Najvećim brojem zastupljeni su civilni objekti, tradicionalne takozvane purgerske kuće s prepoznatljivim zabatnim pročeljem. Izuzetak među civilnim objektima čine plemićke kurije, od kojih je najstarija sačuvana rezidencija Frankopana i Zrinskih iz XVII. stoljeća u kojoj se danas nalazi Gradski muzej Karlovac. Utilitarni i rezidencijalni vojni objekti svojim gabaritima bivaju najprostraniji te zajedno sa sakralnim zauzimaju uži centar Zvijezde, uokolo današnjeg Jelačićevog i Strossmayerovog trga. Prve radikalnije promjene na polju graditeljstva unutar tvrđe započinju sredinom 18. stoljeća kada se pristupa izgradnji nove vojarne na jugoistočnoj strani glavnog centralnog trga. Novi objekt takozvane Velike vojarne – po Đurđici Cvitanović pretpostavljeni projektant je Antun Bendl – ujedno je i prva dvokatnica, a svojim gabaritima naspram skromne i jednokatne okolice odaje dojam palače. Izgradnja u novom, prostranijem gabaritu nagovijestit će daljnji slijed promjena tijekom druge polovine 18. stoljeća, prvenstveno dolaskom i djelovanjem najznačajnijeg graditelja baroknog Karlovca Josipa Stillera.

On je, naspram cijelog niza graditelja koji su djelovali prije njega, onaj koji je u do tad strogoj funkcionalnoj i izrazito skromnoj graditeljskoj praksi unio pomak k individualnom umjetničkom izričaju. Njegova najveća kvaliteta leži u izraženoj sposobnosti i osjećaju za stvaranje novog urbanog akcenta i ambijentalne vrijednosti te kreativnom pristupu u rješenju artikulacije pročelja. Stilski pripada razdoblju baroknog klasicizma, poznatom i pod nazivom barokni funkcionalizam (Nutzbau), karakterističnom u vrijeme vladavine cara Josipa II. O Stillerovom životu znamo vrlo malo, gotovo ništa o njegovoj ranoj životnoj fazi i naobrazbi. Poznavanjem njegova porijekla možemo samo nagađati da je prvi utjecaj stekao u rodnoj Češkoj, zemlji izrazito bogatoj baroknom arhitekturom. U Karlovac dolazi putem natječaja 1773. godine kao mladić od 25 godini, u kojem će ostati do kraja života. Prvotno je uposlen kao zidarski palir, a 1789. imenovan je nasljednikom Martina Picznera, vojnog graditelja (Fortifikation Baumaister). Uz veliki broj graditeljskih aktivnosti obnašao je dužnosti konzula i zamjenika suca, a sve do smrti bio je izrazito poduzetan čime je stekao visoki ugled, posebice u cehovskim krugovima. Nažalost, skončao je život tragično, utopivši se u Mrežnici 17. svibnja 1804. godine. Pokopan je na Gazi, groblju uz nekadašnju kapelu svetog Florijana, na mjestu današnjeg vatrogasnog doma.

Jedan od njegovih najranijih ostvarenih projekata odnosi se na prvotnu zgradu Gradske vijećnice (1779.-1780.), nastale spajanjem dviju ranijih kuća. Stara vijećnica izgubljena je nadogradnjom 1903. godine, prilikom koje je preuređena u historicističkom stilu (neobarok). Tim pothvatom nestao je jedan od najljepših primjera „gradske barokne palače“ koja bi uz Guttererovu palaču činila najbolji primjer takve vrste u Karlovcu. Stara Gradska vijećnica sačuvana nam je na starim fotografijama te prema njima jasno možemo zaključiti koje su to stilske odlike koje će biti prepoznatljiv Stillerov rukopis. Riječ je o jednokatnoj uglovnici orijentiranoj prema današnjoj Banjavčićevoj ulici i Strossmayerovu trgu. Na fotografiji stare vijećnice vidljivo je Stillerov sistem artikulacije fasadne plohe. Prizemnu zonu čini jednostavna zidna masa rastvorena pravokutnim prozorima obrubljenih jednostavnim istaknutim okvirom. Izuzetak prizemlja čini centralna zona rezervirana za bogato razveden portal, ujedno i najljepši detalj fasade. Najveći akcent fasadne plohe uz portal čini zona prvog kata, takozvani piano nobile, istaknut i odijeljen od prizemne zone profiliranom trakom vijenca. Prvi kat specifičan je po bogatoj dekoraciji prozorskih okvira, a takav pristup dekoracije nadprozornika zasigurno je prvi takve vrste u Karlovcu. Prozorski otvori obrubljeni su plitkim lezenama, što će biti vrlo česti motiv kojeg Stiller koristi da bi razbio monotoniju zidne plohe. Lezene se protežu punom visinom kata, pritom spajajući dva vijenca, razdjelni središnji i krovni. Nad prozorima se ističu bogato profilirane istake, takozvane obrve, a upravo ove na staroj Gradskoj vijećnici predstavljale su najbolji i najraniji primjer takve vrste u Karlovcu. Krovna zona razvedena je istaknutim mansardama koje ponavljaju igru arhitektonske dekoracije s naglaskom na središnju mansardu nad glavnim portalom. Drugi primjer gradske palače podignute nedugo nakon vijećnice (prije 1783., kada je već ucrtana u katastarskom planu Zvijezde), takozvana Guttererova palača, predstavlja gotovo identičan koncept artikulacije pročelja, no u odnosu na Gradsku vijećnicu u donekle suzdržanijoj varijanti. Izuzetak čini portal, na kojem se još jednom očituje kreativna sloboda autora, a uz portal Oružane čini najljepši primjer baroknih portala u Karlovcu.

Slika 1. Zgrada Gradske vijećnice, prije i nakon dogradnje i obnove

Kada govorimo o Stillerovom izraženom osjećaju za iskorištavanje urbanistički potencijalnog prostora, onda se to prvenstveno odnosi na ambijent „središnjeg trga“ Zvijezde, današnji Jelačićev trg (Paradeplatz) prostor koji je u periodu od 1783. do 1795. godine zadobio novi izgled, visoke ambijentalne vrijednosti baroknog karaktera. Prvi projekt na tom prostoru bila je nova zgrada Zeughausa, takozvane Oružane (1783. – 1788). Stiller je uzeo u obzir ranije izgrađenu vojarnu na jugoistočnom bloku trga kao osnovnu smjernicu za visinski gabarit te dvokatnu i horizontalnu kompoziciju. Monumentalnost se ponajprije očituje na glavnom pročelju orijentiranom prema glavnom trgu. Na njemu je primjetna već dobro poznata shema – koncentracija na portalnu zonu, glavni središnji te dva manja bočna portala te isticanje zone prvog kata sa istaknutom profilacijom nadprozornika. Također je prisutna upotreba razbijanja zidne mase plitkim lezenama i vijencem koji dijeli fasadnu plohu u tri horizontalna niza – prizemlje, prvi i drugi kat. Paralelno izgradnji Oružane s njezine istočne strane podiže se Stillerovo remek-djelo, Srpsko-pravoslavna parohijska crkva sv. Nikole čija je izgradnja na glavnom trgu odraz reforme Josipa II. i njegova patenta o vjerskoj toleranciji (Toleranzpatent). Riječ je o dvoranskoj crkvi građenoj po uzoru na pravoslavnu crkvu u Segedinu, no u reduciranoj varijanti. Glavno pročelje, za razliku od prethodno navedenih primjera, najviše odgovara tipu baroknog klasicizma, raščlanjeno sa četiri istaknuta dvostruka pilastra toskanskog tipa nad kojima se izdiže aksijalni zvonik, njime unosi novu vertikalu u urbanu vizuru grada. Na suprotnoj strani trga unutar franjevačkog bloka 1786. godine, za školski prostor franjevačke gimnazije podiže drugi kat samostana. Njegovoj posljednjoj intervenciji na trgu pripada podizanje novog zvonika crkve sv. Trojice (1791. – 1795.), nove dominantne vertikale koja uz zvonik crkve sv. Nikole čini jedinstvenu i prepoznatljivu sliku grada. Sličan barokni koncept, koncentracije dviju crkava na glavnom trgu imamo u Bjelovaru, Vinkovcima i Novoj Gradiški, no svaki na svoj način čini specifično i jedinstveno urbano rješenje.

Slika 2. Trg Bana Josipa Jelačića, jedinstveni barokni ambijent

Od ostalih ostvarenih projekata na karlovačkom prostoru Stilleru se pripisuje urbanistički definiran niz kuća, u ondašnjem predgrađu Zvijezde – potez kuća koje gledaju na današnju ulicu Petra Zrinjskog – radio je na obnovi vatrogasnog doma te kao Fortifikation Baumaister sudjeluje u raznim vojnim projektima. Poznato nam je njegovo sudjelovanje u projektiranju i izgradnji građanskih kuća, no u kolikom broju i o kojima je točno riječ do danas nije u potpunosti definirano. Prema stilskim srodnostima može mu se pripisati uglovnica pročeljem orijentirana na Jelačićev trg i Frankopansku ulicu (Frankopanska 1), koja je doživjela preinake u 19. stoljeću, no zadržano je specifično barokno mansardno krovište koje neodoljivo podsjećaju na Stillerov rukopis. Još je jedan primjer barokne kuće u Šimunićevoj ulici (Šimunićeva 21), čiji je portal razveden upotrebom dvojnih pilastara toskanskog tipa te prekinutim vijencem nadvratnika – prepoznatljivim elementima dekoracije pročelja svojstvenim Stillerovu kreativnom duhu.

Slika 3. Detalj Guttererove palače (lijevo) i uglovnice u Frankopanskoj br. 1 (desno), komparacija mansardnog krovišta

Među njegovim neostvarenim projektima poznati su zidani most na Kupi (jedan od njegovih prvih natječaja), mitnica (predviđena na mjestu današnje „Žitne kuće“) i gradska bolnica. Djeluje i van karlovačkog područja, u Lešću, Plaškome, Tržiču, Bosiljevu, Vrbovskom i okolici Koprivnice. Nakon njegove smrti posao je naslijedio jedan od dvojice sinova, Johann Stiller, koji je održao očev graditeljski posao na kvaliteti i ugledu. Od njegovih projekata sačuvan nam je nacrt za pivovaru i gostionicu iz 1801. – po Đ. Cvitanović, kuća u Gajevoj ulici br. 20 – na kojem možemo jasno iščitati nastavak graditeljske tradicije u duhu baroknog funkcionalizma. O njegovim daljnjim graditeljskim projektima možemo samo nagađati temeljem poznatih stilskih karakteristika, začetih još ranije u rukopisu njegova oca. Jedan od takvih pokušaja nagađanja temeljem stilskih srodnosti je i objekt „Žitne kuće“. Palača Josipa Šporera podignuta je u vremenu francuske uprave, 1813. godine, na mjestu stare carinarnice i raskrižju glavnih cesta: senjske, riječke i zagrebačke. Iako je riječ o objektu koji se razlikuje od dotadašnje građansko-reprezentativne kasnobarokne arhitekture, način na koji je razvedeno fasadno oplošje ipak zadržava karakteristike srodne baroknom klasicizmu. Prije svega razvedenost prvog kata, plitkim lezenama i profilacijom prozora te naglaskom na središnju portalnu zonu, posebice onu orijentiranu prema ulici Petra Zrinjskog. Na portalu se koristi identični motiv udvojenog pilastra toskanskog tipa, koji je karakterističan Stillerov motiv. Jedini odmak od dotadašnje prakse je bogatiji naglasak na razvedenije središnje zone pročelja, balkonom i velikom mansardom. Ako je riječ o projektu Johanna Stillera onda on svjedoči o svojevrsnom sazrijevanju stila, koji polako odmiče od prvotno zadanog koncepta. Pitanje o autorstvu Žitne kuće do danas je otvoreno, ne postoje konkretni dokazi koji bi potkrijepili autorstvo Johannu Stilleru, a pokušaj pripisivanja autorstva temelji se isključivo na stilskim srodnostima i vremenskom kontekstu.

Do danas je o Stilleru posvećeno nekoliko stručnih tekstova, a kapitalnim djelima pripadaju studije Đ. Cvitanović (»Parohijska crkva sv. Nikole u Karlovcu i njezin graditelj J. Štiler«, u: Zbornik za likovne umjetnosti, Novi Sad, 1974.; »Kulturna i umjetnička baština Karlovca od osnutka tvrđave do 19. stoljeća«, u: Karlovac 1579 – 1979, Karlovac, 1979.; Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Zagreb, 1985.), i Anđele Horvat (O arhitekturi centralnog trga u Karlovcu, Bulletin JAZU, 1963, 1-2.). Od onoga što Đ. Cvitanović iznosi unutar svojih studija, gotovo sve poznate podatke vezane uz Stillerov život i djelo, van toga do danas nije iznjedrilo ništa novoga. Riječ je o graditelju koji nas je zadužio ostavivši najupečatljiviji trag, koji je oblikovao prepoznatljiv karakter povijesnog središta Karlovca. Koliko o njemu znamo govori opća informiranost i inferioran odnos prema baroknoj baštini, koja očigledno nema šanse naspram toliko specifične i sve teže probavljive „idealne“ renesanse. Kako smo se do danas odužili tom našem najznačajnijem graditelju? Nikako. U gradu ne postoji niti jedna ulica koja bi nosila njegovo ime, a tamo gdje se spominje toliko je skromno i jadno da je neprimjetno. To se prvenstveno odnosi na takozvane. turističke „info“ pločice, na kojima se zamijeti i pokoja dezinformacija, poput one na „Velikoj vojarni“ koja iznosi podatak da ju upravo tu vojarnu  nadogradio Josip Stiller. Malo morgen.

Živimo u vremenu vrhunca kulturne krize, općoj neinformiranosti i nezainteresiranosti. Na području graditeljskog nasljeđa taj problem je dosegao krajnju granicu ozbiljnosti, od svakidašnje opasnosti rušenja i samourušavanja povijesnih objekata, do degradiranja koliko-toliko očuvanih vrijednosti. Riječ je o vječnoj borbi koja konstantno traje, a jedini protuotrov je jačanje svijesti. Biti svjestan jednako je što i voljeti, a svatko tko je svjestan mjesta u kojem živi i svega što unutar njega baštini teško da mu može učiniti išta loše. Ovaj tekst ima za cilj upravo to – jačanje svijesti i bijeg od zaborava, u ovom slučaju baroknog perioda gradogradnje i njegovom najznačajnijem graditelju Stilleru. Svatko tko drži da je Karlovac jednim dijelom renesansni grad u potpunosti je u pravu, tome u prilog svjedoči nam sačuvana urbana matrica – ortogonalni sustav ulica te djelomično sačuvan fortifikacijski prsten u formi šestokrake zvijezde. Zvijezda je nedvojbeno najupečatljiviji i lako pamtljivi simbol grada, no je li jedini? Kada govorimo o identitetu grada onda bi svakako trebalo uvrstiti i njegovu baroknu fazu kao ključnu po tom pitanju, a time i Stillera kao graditelja koji zaslužuje naše duboko poštovanje i primjereniji način memorije.

Slika 4. Tri primjera portala: Guttererova palača (lijevo), Oružana (sredina), kuća u Šimunićevoj br. 21 (desno)

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije