Devetog svibnja obilježava se Dan Europe. Na isteku smo pete godine našeg članstva u Europskoj uniji i to je možda dobe prilika da se zapitamo koliko znamo o našoj široj zajednici. Europski sport, gradovi, geografija, politika dobro su nam poznati – ili barem tako volimo misliti. No koliko znamo o europskim kinematografijama i koliko su nam uopće važni europski filmovi? Osim engleskih i francuskih, povremeno na kino program zaluta koji talijanski, španjolski ili njemački film, i to je uglavnom sve. Rijetko kad imamo priliku vidjeti filmove iz drugih, manjih europskih zemalja, čak i nama susjednih. Kada ste zadnji put gledali slovenski ili mađarski film? Odnosno, jeste li ikad gledali neki malteški, ciparski, austrijski ili litvanski film?
Današnji film također pripada kinematografiji iz koje vjerojatno niste gledali ni jedan film. Estonski film Razred (Klass) snimljen je prije 11 godina no danas je jednako aktualan kao i u vrijeme nastanka. Redatelj Ilmar Raag potpuna nam je nepoznanica, baš kao i glumci, a ni jezik nam nije baš blizak. No temu odmah prepoznajemo kao univerzalni problem današnjeg društva, neovisno o zemlji ili kontinentu. Film prikazuje priču o vršnjačkom nasilju u estonskoj srednjoj školi no događaje iz filma lako je moguće zamisliti i u drugom okruženju.
Zbivanja u filmu sažeta su u sedam dana. Na početku filma čujemo Kaspara dok lamentira o časti. „Više nitko ne spominje čast, govorimo samo o drugim stvarima“, razmišlja Kaspar. Već prvi prizor kojeg vidimo potvrđuje Kasparova razmišljanja. Na satu tjelesnog učenici igraju košarku. Izdvajaju se dva lika. Anders je sjajan košarkaš, pobjednički tip i vođa razreda kojeg svi bespogovorno slušaju, kao što ćemo vidjeti u nastavku. Drugi mladić je Joosep. On ne zna igrati košarku, kad dobije loptu, nema pojma što bi s njom. Andersu Joosep neopisivo ide na živce i nakon sata nahuška dečke iz razreda da razgolite Joosepa i bace ga u žensku svlačionicu. Većini učenika to je sjajna zabava na odmoru, ali ne i Kasparu. Premda je i on pomagao da gurnu golog Joosepa među djevojke, u jednom trenu mu se sve to zgadi. Anders poludi od bijesa – njemu se nitko ne suprotstavlja.
Od tog trenutka razred se postavlja i protiv Kaspara, a Kaspar tumači Tei u koju je zaljubljen zašto brani Joosepa – čini mu se da je časno štititi osobu koju svi napadaju. To je bazični princip svih klasičnih vesterna, no danas djeca više ne gledaju vesterne, te je Kaspar potpuno u pravu kad kaže da čast danas nikom ništa ne znači. Joosep je web master, zarađuje i lijepe novce svojom vještinom, ali to nije dovoljno da bi ga prihvatili u razredu jer su njegove ostale socijalne i komunikacijske vještine grozno nerazvijene. Osim toga, Joosep živi u radničkoj obitelji skromnog imovinskog statusa, primjerice, otac sina žica lovu, a ovaj mu uredno daje, no nije zbog toga zadobio očevo poštovanje i razumijevanje. Umjesto da ga uzme u zaštitu, otac je ljut na sina – njegov sin ne smije cmizdriti, on se mora suprotstaviti i braniti. Upravo to je ono što Joosep niti želi niti može. Jedini na koga može računati je Kaspar, ali slaba je to pomoć. Kaspar je tek običan momak koji se nema nikakve posebne tjelesne sposobnosti, dok je Anders okružen gomilom učenika koji ga slušaju kao vojnici generala. Usprkos dobroj volji, Kaspar sam ne može učiniti puno, te i sam postaje meta Andersovog iživljavanja.
Ono što je počelo kao obijesna zafrkancija vrlo brzo eskalira u nešto puno groznije. Svaki dan Andersovo nasilje postaje sve užasnije te film ponekad ima više obilježja horora nego tinejdžerske drame. Anders pokazuje veliku kreativnost u smišljanju sve gorih načina mučenja Joosepa, od klasičnog premlaćivanja pa sve do cyberbullynga. Trećeg dana Anders uništi Joosepove tenisice – kao, šmokljan poput Joosepa ne smije nositi tako dobre tenisice. Kad učiteljica primijeti da je Joosep u čarapama, Joosep joj tumači da je brand bio previše uočljiv. „Ili vidiš čovjeka ili brand na odjeći,“ tumači Joosep, „sad svi vide mene, a ne marku koju nosim.“ Nastavnici se to čini kao zgodna fora problematičnog dječaka, a nasilnicima, kojima je poruka upućena, ionako su brandovi uvijek ispred čovjeka ili časti.
Kad se prvog dana Joosep vrati kući nakon poniženja u ženskoj svlačionici, njegov otac čisti pištolj. U skladu s onim poznatim Čehovljevim pravilom da puška koja u prvom činu visi na zidu u trećem činu mora opaliti, iščekujemo tragičan kraj. Joosep je pomiren s činjenicom da ga maltretiraju i misli da će izdržati do kraja škole, no kad Andersova iživljavanja pređu granicu, sve će se promijeniti. Sve vodi krvavoj završnici, jedino ne znamo tko će i na koga pucati.
Pored prizora vršnjačkog nasilja, najviše zapanjuje potpuna indiferentnost profesora prema učenicima. Doslovce nitko od nastavnika ne primjećuje da Joosepu treba pomoć. U njihovim očima učenici su svedeni na objekte koji moraju naučiti sve o francuskoj književnosti, ali ne primjećuju da su učenici ljudska bića s osjećajima i problemima. Razred Joosepa optužuje da je izdajica, pa se on ni mrtav nikom ne bi pojadao, a nastavnici ne kopaju dublje i smatraju da je sve u najboljem redu. Premda je Joosepovo ponašanje u razredu nijemi vrisak kojim moli za pomoć, nitko od odraslih to ne vidi, ni nastavnici niti roditelji. Štoviše, u jednom trenutku, kad Kaspar razgovara s ravnateljicom škole, gledatelj ima osjećaj da i ona podržava školsku bandu. Je li to tek izmišljotina filmskih autora? Čini se da nije – film je snimljen prema istinitim događajima.
„Zbog ovog ćete filma izgubiti vjeru u ljudskost“, „užasno iskustvo“, „teško za gledati“, „šokantno“, „jedan od najsnažnijih tinejdžerskih filmova“, „priča od koje ćete se tresti i plakati“, „odrasle bi trebalo prisiliti da gledaju ovaj film“, tek su neki od komentara gledatelja na IMDB-ovoj stranici. Ako ipak odlučite pogledati Razred, valja znati da filmske prizore dugo nećete izbiti iz glave. Razred je snažan film, pošteno i precizno napravljen bez uljepšavanja stvarnosti te upravo zbog toga vrlo težak za gledanje. I ništa prije viđeno ne može vas pripremiti za jezivu završnicu.
