Polkaview, Ivica Đikić: Sloboda je na margini

"Ne treba odustati od borbe za pošteno novinarstvo, ali je manevarski prostor za tu vrstu borbe vrlo sužen u srednjostrujaškim redakcijama. Ona se uglavnom pretvara s vremenom u frustraciju i zaključak da se, želi li se djelovati slobodno, mora prebaciti na marginu, ako je to moguće. Borba kroz sistem je mukotrpna, a učinci su mali. Ne mogu tri čovjeka promijeniti sistem, nego će sistem pronaći način da ih odstrani, umrtvi", kaže novinar, publicist, književnik i scenarist

Autor: Marin Bakić

Ivica Đikić, Polkaview, Knjižnica za mlade, Karlovac, 25. 5. 2018. Foto Damir Kundić

“Nije to samo priča o novinarstvu u Hrvatskoj, nego je šira. Razmišljao sam kako je ispričati. Htio sam napisati scenarij za televizijsku seriju. Sjeo sam i počeo sam ga pisati bez da ga je netko naručio – pisao sam za sebe taj rad dvije godine. Kada sam napravio nekoliko epizoda i kada je scenarij dobio ozbiljnije obrise kontaktirao sam producente Nebojšu Tarabu i Miodraga Silu, poslao im što sam napisao i to im se svidjelo. Poslali smo nakon toga scenarij redatelju Daliboru Mataniću, kojemu se također svidio. Prijavili smo taj projekt na javni natječaj Hrvatske radiotelevizije za otkup vanjske produkcije, kako se to naziva, dakle djela koje nezavisni producenti stvaraju. Projekt je prihvaćen i serija je urađena. Relativno je dobro primljena u kritici i općoj javnosti. Nakon toga je izraelska distributerska tvrtka Keshet international, ozbiljna kuća koja je napravila originalnu seriju „Prisioners of War“ po kojoj je naprvljen „Homeland“, otkupila. Našu su seriju nakon godinu dana pregovora prodali Netflixu“, opisuje put domaće serije „Novine“ od ideje do svjetskog uspjeha Ivica Đikić, novinar, književnik, publicist i scenarist kojeg smo tim povodom pozvali u Karlovac na Polkaview ne bismo li s ovim zahvalnim sugovornikom raspravili kulturne, političke i općedruštvene teme.

Koliko ste zadovoljni završnim proizvodom?

  • Jako sam zadovoljan. Jasno, postoji dosta toga što bih napravio drukčije u prvoj sezoni, dakle imam sebi štošta za prebaciti. No, solidna je to serija. Kada bih joj davao ocjenu, dao bih joj osam od deset. Postoje segmenti koji su mogli biti bolji, no vezani su prije svega uz moj rad. Druga sezona će biti za 20 posto bolja.

Što je tema druge sezone?

  • Bavi se više redakcijom, propadanjem novinarstva i tako dalje. I dalje baza ostaje novinstvo, ali se fokus stavlja više na politiku. Cijela radnja druge sezone se zbiva u 14 dana, između dva kruga predsjedničkih izbora. Ideja za treću sezonu je da se fokusiramo na pravosuđe. Novinarstvo, mediji, politika i sudstvo su moji uži krug interesa.

Bili ste glavni urednik Novog lista, a radnja Novina je smještena u Rijeci. Koliko je u Vašem scenariju – znam da su Vas to već pitali, ali moramo i mi – onoga što ste na toj dužnosti proživjeli.

  • U svakoj fikciji postoji zrno ili više zrna biografskih ili istinitih trenutaka. Početna ideja je proizišla iz iskustva jednogodišnjeg rada na mjestu glavnog urednika, ali serija nije zbir mojih dogodovština iz novinarstva niti su likovi preslikavani iz stvarnosti. Nadahnuće stvarnošću postoji, ali služi samo razvitku fikcionalne nadgradnje. Nijedan lik nije preuzet iz stvarnosti, mada neki imaju osobine stvarnih osoba.

Serija nije obračun?

  • Jedino s načelnim problemima novinarstva i društva, a ne s konkretnim ljudima i situacijama.

Svi likovi se umivaju tako da uranjaju glavom u lavabo. To ne radi nitko.

  • To je redateljski zahvat koji ima simboliku. To ne mora biti nešto što se događa u stvarnosti, nego govori nešto o seriji i likovima.

U Novi list ste došli iz Feral Tribunea?

  • Tako je, nakon što je Feral prestao izlaziti.

Stigli ste tamo s Viktorom Ivančićem i Predragom Lucićem?

  • Čak je i Marinko Čulić došao, no nisu mu dali da piše. Đermano Senjanović-Ćićo je stigao u Novi list prije gašenja Ferala. Drago Hedl je bio i ranije u Novom listu, pa nas je tamo bilo dosta feralovaca je jednom trenutku.

Kako je došlo do toga da svi prijeđete u taj dnevnik i je li tome kumovala sa strane Novog lista namjera da vas se ušutka, deferalizira?

  • Vjerojatno je postojao plan da nas se uvuče u Novi list i smiri, što prelomilo preko Viktora. Ne mogu kazati da me netko pacificirao, ako mi je dozvolio da pišem i k tome me još postavio za glavnog urednika. Luciću također nitko nije radio probleme. Ivančić je vlasniku Robertu Ježiću i Ivi Sanaderu, tadašnjem premijeru, bio najveći problem. Od prvog dana je na razne načine bilo onemogućavano da počne pisati. U godinu dana koliko je tamo boravio, nije mu objavljen niti jedan tekst.

O tom iskustvu je napisao i knjigu.

  • Tako je. Bio je jedini opasan, Predrag i ja nismo bili vlasniku i politici takva opasnost. Smisao cijele operacije je bio, čini mi se, da se Viktora zaustavi.

Tvrdi se – ne pamtim točno tko je to kazao – da je najveća šteta što feralovci nakon prestanka izlaženja Feral Tribunea nisu angažirani dalje kao urednici.

  • Ne znam koliko je to problem bio za njih i publiku. Za Borisa Dežulovića znam da nikad nije bio urednik, pa niti u Feralu to nije volio raditi. Šteta je što Viktor nije postao glavni urednik nekog dnevnog lista ili tjednika, a za Predraga što nije nastavio biti urednik Feralove biblioteke, koja je iznimno vrijedna ostavština, barem jednako važna kao kompleti tiskanih brojeva. Predrag je prije svega bio sjajan književni urednik. Ne bi vjerojatno bilo mnogih tekstova i knjiga koji su od 2008. godine nastali iz Ivančićevog pera, da je bio angažiran kao urednik, unatoč tome što je šteta što nije. Nisam siguran tko je više dobio ili izgubio u toj priči.

Zašto je Ivančić toliko opasan?

  • Zato što dobro piše. Ima nevjerojatan talent i snagu pisanja te ne pristaje na nikakvu vrstu kompromisa.

Je li utoliko suodgovoran za svoju marginalizaciju?

  • To je teško pitanje. Je li onaj tko želi svoj posao raditi dobro kriv za marginalizaciju?

Radite li svoj posao dobro?

  • Radim najbolje što mogu, ali moj talent nije te vrste, moje poimanje svijeta nije istovjetno s Ivančićevim, malo sam mekši, fleksibilniji. Viktor je vrlo beskompromisan i kao pisac i kao ličnost. To je izvrsno, no nismo svi poput njega. Nikad se nisam bavio novinarstvom kakvim se bavio Viktor. Bavio sam se prašinarskim ili poluprašinarskim novinarstvom, da političke događaje analiziram na „objektivan“ način. Viktor ima vrlo jasan stav koji je često ekstreman i kardinalan, a ja sam često morao razgovarati s izvorima, što zahtijeva malo popustljivosti. Puno je lakše imati beskompromisan stav kada nemaš potrebu kontaktirati izvor. Ta vrsta komunikacije s političkim svijetom otupljuje oštricu, ta vrsta novinarstva je uvijek igra s kontaktima, sugovornicima. Kada ste kolumnist imate veću slobodu u kritici, osim ako se ne dogodi ono što se dogodilo Viktoru s Novim listom, kada te netko zbog takvog poimanja novinarstva netko stavi u nenormalno, nakaradno stanje.

Feral je kanoniziran. Malo je onih koji će feralovce nipodaštavati u pogledu talenta, produktivnosti, stilistike… Kako biste protumačili taj fenomen Ferala, da je u tako malom listu bilo toliko velikih autora?

  • Taj fenomen je nastao sredinom 1980-ih. Ne mogu kazati što je tada bilo presudno, jer sam rođen 1977. godine. Čitao sam o tome i znam dosta, ali ne više od Vas. Ključni moment je kada Feral postaje samostalan, 1. lipnja 1993. godine, jer tada ne postoji mnogo listova koji kritički doživljavaju hrvatsku stvarnost. Feral je među rijetkima koji su tako doživljavali stvarnost imao dodatnu vrijednost u satiri. Bio je u tom času svjetski fenomen u smislu da je takozvani ozbiljni dio bio prilog satiričnom dijelu lista. Tako dobra satira je bila dodatni faktor koji je privlačio razne autore. Htio sam biti kao vrlo mlada osoba biti dio ekipe tako dobrih pisaca. To mi je bio glavni motiv da se priključim. Tada sam imao 19 ili 20 godina i nije mi bila toliko važna ta politička pozicija Ferala. Tamo su objavljivani tekstovi koji su me zadivili, fascinirao me način na koji su nastajali, kako su zaključivani, kako je ta lucidna priča stvarana. Mislim da je taj motiv bio vrlo važan kod velikog broja ostalih koji su pristupali Feralu. Nekima je zasigurno bilo važno političko pozicioniranje, prvenstveno starijim kolegama.

Feral je na jedan način odredio jedan dio hrvatske kulture, naročito hrvatske ljevice?

  • Jedan dio. Feral je uvijek, i na većem dijelu ljevice, bio doživljavan vrlo često, posebno nakon 2000. godine, kao dežurno zanovijetalo. Kada govorim o ljevici, govorim o onoj koja je bliska Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske, dakle onoj građanskog ili malograđanskog tipa, koja je rezonirala da ne treba podvrgavati kritici i njih kao što je Hrvatska demokratska zajednica bila ranije. Očekivali su da će Feral postati glasilo lijevog političkog spektra, no to se nije dogodilo i to je početak financijskih problema tog lista, za razliku od drugih koji su sklapali političke pogodbe s vlastima. Feral je izabrao marginu. On jest odredio naraštaje, ali, ako pod ljevicom smatramo tridesetak posto stanovnika koji glasaju za lijeve političke opcije, unutar tog bazena Feral je utjecao na mali broj ljudi.

Možda politički, ali je u kulturi ostavio značajan trag.

  • Jest, posebno zbog biblioteke i autora koji su objavljivali, zbog recenzija i glazbenika koji su promovirani… Feral je utjecao i na moje kulturno sazrijevanje. Otkrio mi je mnoge pisce, bendove i filmove. No, u političkom smislu Feral nakon 2000. nije imao velik utjecaj. Prije toga se smatralo da je glasnogovornik SDP-a.

No, postoji kultni status Ferala?

  • Postoji, i to s razlogom. Nije sve u Feralu uvijek bilo savršeno, no da je postojao samo šest ili sedam godina 1990-ih, zaslužio bi kultni status.

Dosta je u današnjem novinarstvu onih koji imitiraju Feral i „feralovštinu“. Jesu li ti sljedbenici Ferala išta naučili od tog lista? Bi li pravi feralovac trebao Feralu trebao pristupiti kritički?

  • Bi, ali ne da bi se kritiziralo pod svaku cijenu, samo da bi se ispalo originalnim.

Jesu li epigoni „fulali ceo fudbal“?

  • Ne znam na koga mislite kada govorite o epigonima?

Feral je odredio dobar dio hrvatskog novinarstva, i to se vidi po različitim medijima.

  • Mnogi od tih autora – a pritom mislim i na sebe – se razvijaju i mijenjaju, kao što i Feral nije bio isti 1993. i 2008. kada se ugasio. Nisu svi koji su prošli kroz Feral, kada su otišli drugdje raditi, nosili feralovsko breme i naslijeđe i širili ih u svojim sredinama. Vrlo često se događalo da oni koji su godinama bili u Feralu nakon angažmana u tom listu potpuno promijene svoj pogled na svijet. To je dobro. Bilo bi nerazumno zamrznuti se u nekom vremenu.

Kako biste opisali ostavštinu Ferala u hrvatskom novinarstvu?

  • Prepoznajem je najviše u neprofitnim medijima, internetskim portalima i manjim listovima, dakle na margini, kao što je i Feral bio na rubu. Oni koji pokušavaju nastaviti poetiku Ferala na bilo kojoj razini – političkoj, stilskoj, zanatskoj – je opet margina. To je prirodna pozicija za tu vrst doživljaja stvarnosti. Bilo bi neuobičajeno da dominantna klima u nekoj zemlji bude ona koju je zagovarao Feral. Taj sam list uvijek doživljavao kao nešto što je kvari zabavu ostalima na pametan način.

Jesu li to sada i Samostalan srpski tjednik „Novosti“ u kojemu radite?

  • Drukčije je vrijeme i drukčiji je položaj tog lista u odnosu na Feralov. „Novosti“ su najvećim dijelom financirani javno, a doseg i domet su drugačiji, ali su zadržale nešto od tog Feralovog duha. I „Novosti“ su margina i partibrejker prevladavajućoj priči. One su najveći trag uspomene na Feral danas, od naslovnice, do politike koja je kardinalna… I treba čuvati taj duh Ferala.

Zašto u Novostima, u kojima ste također bili glavni urednik, nikad nećemo pročitati intervju s, primjerice, Vladimirom Šeksom?

  • Zato što Šeks nikad neće dati intervju Novostima.

Je li pozivan?

  • Mjesecima smo u Feralu čak objavljivali dopise koje smo slali dužnosnicima koji su se oglušili na pozive. Nije Feral, dakako, htio intervju sa svakim, kao što niti Novosti to ne žele. Nekima ne treba davati medijsku pažnju. Nismo nikada, primjerice, tražili intervju s Vojislavom Šešeljom, predsjednikom Srpske radikalne stranke, jer to ne bi imalo smisla, to nije novinarski opravdano, jer se ne nudi nikakva vrijednost čitatelju, jedino mržnja, optužbe i laži. No, Feral je insistirao – kao i Novosti kasnije – insistirao na intervjuima s onima koji nisu „naši istomišljenici“, no vrlo se rijetko događalo da bi oni pristali.

Upozorava se da je sloboda novinarstva ugrožena. Osjećate li se kao novinar slobodni u izvršavanju svog poziva? Kakva su iskustva Vaših kolega?

  • Ne mogu suditi kako se osjećaju kolege u drugim medijima, osim temeljem njihovih iskaza. Sloboda je na margini, u srednjostrujaškom novinarstvu, posebice komercijalnom, teško možemo govoriti o slobodi. Vlasnici pristaju na političke i ekonomske dogovore samo da prežive njihove medijske tvrtke. Slobodi je uvijek nekako mjesto na margini.

Što novinar može učiniti da se izbori za više slobode?

  • Ne treba odustati od borbe za pošteno novinarstvo, ali je manevarski prostor za tu vrstu borbe vrlo sužen u srednjostrujaškim redakcijama. Ona se uglavnom pretvara s vremenom u frustraciju i zaključak da se, želi li se djelovati slobodno, mora prebaciti na marginu, ako je to moguće. Borba kroz sistem je mukotrpna, a učinci su mali. Ne mogu tri čovjeka promijeniti sistem, nego će sistem pronaći način da ih odstrani, umrtvi.

Dolazi li do sukoba naraštaja između starijih i mlađih kolega u redakcijama? U kojem smjeru se razvijaju mediji u 21. stoljeću? Što tehnološki razvoj znači za radne odnose u medijima?

  • Teško je odgovoriti na ova „pitanja za milijun dolara“. Mladi novinari teško ulaze u redakcije glavnih medija. Danas je u Hrvatskoj lutrija pronaći posao u novinarstvu.

Postaje li novinarstvo djelatnost koja će se amaterizirati?

  • Ne vjerujem. U jednoj mjeri će biti volonterska. Neprofitni mediji su najbolji dio hrvatskog novinarstva, a u velikoj mjeri funkcionira na volonterskoj razini, iako je riječ o zanatski potkovanim novinarima koji u najboljem slučaju pišu za simboličke iznose. No, neće se novinarstvo pretvoriti u amaterizam, jer ne vidim kako možemo o našoj stvarnosti saznavati dovoljno kvalitetne informacije bez toga. Podatak, da bi bio objavljen, mora proći kroz neku vrst protokola. Kako ćemo saznavati o svijetu, što nam koristi da odlučimo kome pokloniti povjerenje na izborima, primjerice, mimo profesionalnog novinarstva? U malim zemljama kao što je Hrvatska novinarstvo će biti svedeno na nekoliko velikih televizijskih kuća, nekoliko važnih portala i možda ponekom preživjelom tiskanom mediju. Bez obzira na to će nam novinarstvo ostati potrebno.

Vjerujete li da će se kriza legitimiteta medija prebroditi?

  • Otkad postoji novinarstvo, pa i čovječanstvo, postojale su lažne vijesti, glasine, obmane, manipulacije…

Nitko u tolikoj mjeri kao danas nije optuživao medije za to.

  • Uvijek su mediji – manje ili više – lagali.

Ali su imali dovoljnu vjerodostojnost da im se i dalje vjeruje.

  • Lažne vijesti kao suvremen fenomen se tiče isključivo toga da neke grupacije svjesno puštaju u javnost dezinformacije. U novinarstvu se greška dogodi, bez obzira koliko poštivali proceduru. Lako se može dogoditi da Vas prevari izvor ili da pogriješite, primjerice, radeći pod pritiskom rokova. Stoga i postoji institut demantija. Drugo je kad postoji internetska stranica čija je jedina svrha da izmišlja laži koje se onda šire preko društvenih mreža. Iza toga se kriju vrlo jasni politički ili ekonomski interesi. Taj fenomen nije uništio vjerodostojnost tradicionalnih medija, dapače digitalna pretplata Washington Postu ili New York Timesu je porasla. Ako u Njemačkoj jedan posto građana kupuje novine, to je ozbiljnija brojka od jedan posto građana Hrvatske. U velikim zemljama, tržištima i kulturama će tradicionalno novinarstvo, pa i papirnato, opstati. Njihova vjerodostojnost raste zbog onoga što se događa na društvenim mrežama.

Gdje vidite maliciozne točke u hrvatskom novinarstvu?

  • Vidim svjetlo u marginalnim medijima koji nisu dio „igre“. Problem je što se od novinarstva odustalo, unatoč tome što postoje novine, odustalo se od toga da se objavi sve što se sazna, što je relevantno i što široki krug građana treba znati. Previše toga što novinari saznaju, a što je relevantno i potvrđeno, se ne objavljuje. Nije to vezano samo uz jednu redakciju, nego je ta pojava prisutna u mnogim medijima, da su zbog interesa vlasnika koji nisu često povezani s medijskim biznisom, nego su medijske kuće samo sredstvo za ostvarivanje drugih interesa, mediji – a to je srž problema – umjesto cilja postali sredstvo – više nije interes da napraviš najbolje novine, nego da se ulaguješ političarima i ostalim moćnicima radi ostvarivanja koristi u drugim sektorima, da usitno ucjenjuješ i reketariš i tako dalje. Problem je sistemski, a ne vidim vlast koja to želi mijenjati. Danas kvalitetno novinarstvo nije moguće bez javnog financiranja, da država kaže da joj treba kvalitetno novinarstvo. Treba se iznaći model javnog financiranja ili sufinanciranja novinarstva, kako bi javnost mogla kvalificirano odlučivati. Demokracija ne može funkcionirati bez kvalitetnog novinarstva. Većina komercijalnih medija je financirana državnim sredstvima kroz porezne olakšice. Unatrag dvije godine su nastradali jedino neprofitni mediji koje se prestalo financirati, a drugi su sufinancirani, no što smo s time dobili? Kako isti taj novac koristiti da dobijem nešto kvalitetno? Jutarnji i Večernji list nam za novac koji su dobili od države nisu isporučili kvalitetno novinarstvo.

Zašto to tvrdite?

  • Zato što su njihove redakcije unatrag deset godina prepolovljene. Pritom mislim i na Glas Slavonije, Sportske novosti, Slobodnu Dalmaciju i Novi list. Odlazili su bolji članovi tih redakcija. Tehnologija novinskog posla je takva da je broj radnika bitan faktor.

Postoji li prevelika nejednakost u primanjima između urednika i novinara?

  • Ne znam kako je sada. Kada sam bio glavni urednik u Novom listu razlika između moje i novinarskih plaća nije bila velika. Možda je to usamljen primjer. Znam da su u „zlatno“ doba urednici u Jutarnjem i Večernjem listu imale astronomske plaće koje su višekratno nadmašivale iznos plaća dobrih novinara, ali unazad nekoliko godina se sve to prilično srozalo. Plaće u hrvatskom novinarstvu su niske, primanja novinara su među najslabijima u zemlji. Možda plaće u medijima nisu niske kao u tekstilnoj industriji, ali nisu niti puno bolje.

Vladimir Lay: Čini mi se da će se nastaviti regresija hrvatskog društva i da će se i dalje primitivizirati i šovinizirati te da se stvara novo jednoumlje, a to ugrožava i Novosti.

  • Dijelim Vaš pesimizam. Postoje i u drugim zemljama primjeri kritičkog novinarstva, ali u velikim kulturama u kojima čitatelji financiraju takve listove. U Hrvatskoj bi trebalo locirati one koji žele takav sadržaj, a i pitanje je koliko mogu izdržati u podršci. Bez potpore države, čini mi se, perspektiva nije sjajna. U Francuskoj svake godine država, kada građanin navrši 18 godina, dijeli tom pojedincu vaučer kao pretplatu na jedan ozbiljan dnevni list. Francuska država tako financira ozbiljno novinarstvo. Mnoge države traže načine kako da spase novinarstvo, a ne pojedine medijske kuće. Osoba koja nema pristup objektivnom novinarstvu ne može valjano odlučivati. Ne vidim volju da se spašava novinarstvo, samo neke tvrtke i radna mjesta kako bi se izbjegao bunt, ali ne i kritičko novinarstvo, jer je to pravo novinarstvo.

Prije Polkaviewa smo razgovarali o srpskom novinaru Milomiru Mariću i njegovom televizijskom serijalu „Goli život“ u kojima ugošćava mafijaše i udbaše, te o serijalu „Ćirilica“ u kojem su mu gosti Šešelj i slični. Je li to novinarstvo?

  • Jest.

Može li novinarstvo bilo servilno, odnosno zašto ne pozvati Šešelja na intervju?

  • Taj čovjek nema što relevantno kazati.

Ne mora biti relevantan, može biti zanimljiv, duhovit, zabavan…

  • Ne želim da mi ratni zločinac bude duhovit.

Ali on jest duhovit.

  • Pa neka bude duhovit na ulici, na televiziji, internetu, ali ne u mom listu.

Ne osporavate da su novinari oni koji ga ugošćavaju?

  • Pa jesu, žive od toga, ali ne vidim smisla u takvoj vrsti novinarstva, osim da se uveseljavaju široke narodne mase. Što ćemo dobiti time da ugostimo Šešelja? Što od toga imamo kao zajednica da Šešelj uveseljava masu, osim kratkotrajnog smijeha nad leševima? Moje poimanje novinarstva ne uključuje servilnost. Od servilnosti prema onima koji ne zaslužuju niti pažnju nitko ne profitira, nego se radi šteta, jer će neki klinci u Srbiji ili Hrvatskoj vidjeti uzore u ratnim zločinima i kriminalcima.

Mile Sokolić: Karlovac, osim portala Aktiviraj Karlovac, više nema nezavisnog novinarstva. U Karlovcu i Karlovačkoj županiji se financiraju mediji iz proračuna, no to onda podrazumijeva da oni izvještavaju samo pozitivno o nosiocima vlasti. U lokalnoj javnosti nema komentara koji smiju dodirnuti gradonačelnika ili župana. Treba se boriti, jer moćnike jedino javnost može zaustaviti, a trend je da ubijamo javnost.

  • Stalno živimo u Novostima s mogućnošću prekida financiranja, a 85 posto se financiraju iz javnih sredstava. U svakom broju Novosti imate tekstove koji kritički govore o vlasti. To je dokaz da se može biti nezavisan i u tim okolnostima. HRT neće na takav način doživljavati svoj posao. Pravila novinarstva ne ovise o tome tko je financijer. Novinarstvo mora funkcionirati kao skup procedura. Tu je velikim dijelom riječ o autocenzuri – oni koji daju novac očekuju nešto, no urednici previše čitaju misli, to jest pokušavaju prepoznati što bi se svidjelo financijerima. Bilo bi umnogome bolje da je samo malo više integriteta i zanatske samouvjerenosti urednika. Ne bi se dogodilo ništa strašno da se mediji malo osamostale od onih koji ih financiraju. Bilo bi previše skandalozno da vlast kao na pokretnoj traci mijenja urednike. Problem je što su same redakcije pasivizirane, što je i razumljivo, jer gdje će novinar na lokalnom portalu raditi, ako izgubi posao?

Mile Sokolić: Kome treba diletantizam u novinarstvu?

  • Ne razumijem to. Kako uvjeriti da je upotreba medija kao sredstva za ostvarenje drugih interesa ubijanje krave koje sišu, da ne može vječito tako. No, očigledno im to nije važno – dok ide ide. Naprosto su došli u poziciju vlasti i moći u medijima oni koji gledaju vrlo kratkovidno. Kako uvjeriti nekog financijskog moćnika da uloži u neki list koji će biti kritičan i prema njemu, ne znam. Oni shvaćaju da određuju što će se pisati, ako su dali novac za to. U tom slučaju su novinari samo tehnički izvršitelji nekog interesa koji nema veze s novinarstvom.

Dragan Grubješić: Novosti su kvalitetan analitički list koji propituje stvarnost i u kojemu rade pametni novinari. Ima li pretjerivanja, drugo je pitanje. No, u suštini su to pametne novine. Političari pogrešnim odlukama izazivaju i novinare i javnost te stvaraju vrlo nezgodnu klimu. Šešelj je idiot koji razvija strašnu napetost i nervozu te razbija i ono dobro u odnosima između Hrvatske i Srbije.

  • Politika je uvijek manipulacija, ali sadašnji stupanj manipulacije u zemljama nastalima raspadom Jugoslavije je uistinu suviše primitivan.

Kakav je odnos redakcije Novosti prema Srpskom narodnom vijeću, nakladniku tjednika, i Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranci? U obje te organizacije je predsjednik Milorad Pupovac. Zašto Novosti o njima ne pišu kritički?

  • Od 2016. godine nisam više glavni urednik, nego samo novinar u Novostima. Kad bih zbilja vjerovao da treba kritizirati nešto unutar SNV-a i SDSS-a, koji je dosta često kritiziran u Novostima, smatrao bih to jeftinim i nepotrebnim načinom dokazivanja vjerodostojnosti.

Ne radi toga, nego po sili posla.

  • Ne bih radio u novinama čiji je izdavač netko koga bih morao kritizirati. Ne bih radio u novinama čiji je izdavač kriminalac.

Pa ne mora biti kriminalac, da ga se kritizira. Mogu se kritizirati politike.

  • A što ako novinari u Novostima smatraju da je politika izdavača dobra? Hoćemo li u tom slučaju umjetno kritizirati kako bismo dokazivali neutralnost? SNV je udruga građana koja ne radi ništa loše. SDSS je nešto drugo. Relativno često se u Novostima kritizira pozicija te stranke. No, SNV se bavi kulturom, jezikom, pravnim pitanjima, obnovom kuća i slično. Da mislim da rade nešto loše, ne bih radio za njih.

Vladimir Lay: SDSS je osigurao saborska mjesta za toliko dugo da to već postaje iritantno. Postoji rastući odium prema tim monopolistima.

  • Razumijem, no SDSS dobiva izbore. Na prošlim izborima je Furio Radin bio jedini kandidat za zastupnika talijanske nacionalne manjine. Jedini izlaz iz te situacije je da Pupovac kaže da se više neće kandidirati na izborima.

Vladimir Lay: Furio i Milorad nisu mudri.

  • Teško mi je govoriti o talijanskoj nacionalnoj manjini, ali sam uvjeren da bi srpska zajednica u Hrvatskoj bila mnogo slabija bez nekoga kao što je Pupovac. Što god mislili o dugom trajanju na tim položajima, politički je vrlo artikuliran, iskusan i potkovan. Bi li tako funkcioniralo i s nekim tko je malo „radikalniji Srbin“ od Pupovca, bi li to izazivalo više javnog odiuma? Pupovčeva pozicija nije jednostavna, prvenstveno je za samog njega vrlo teška. Sada ga ljevica poziva da sruši saborsku većinu. Takvi zahtjevi su legitimni, no nezgodna je pozicija da kao pripadnik srpske zajednice rušite HDZ-ovu većinu.

Ako im je to nezgodno, neka onda niti ne sastavljaju većinu, po tome je u pravu Željka Markić, aktivistica čija organizacija traži da se referendumom onemogući zastupnicima nacionalnih manjina da određuju saborsku većinu. Utoliko joj Pupovac daje za pravo.

  • Jedino u većini bilo koja manjinska zajednica može nešto ostvariti.

No, ako se autogetoiziraju, daju za pravo onima koji ih nastoje getoizirati.

  • Kako se autogetoiziraju?

Ako ulaze u većinsku koaliciju da naprave nešto za srpsku zajednicu, zašto kalkuliraju s percepcijom da iz nje i izađu?

  • Nemaju drugog načina da ostvare interese svoje zajednice.

Apsurdno je da je netko po difoltu dio većinske koalicije.

  • Osam je zastupnika nacionalnih manjina. Zašto se samo od SDSS-a traži da ruši vladu.

Zato što SDSS ima tri zastupnika.

  • Ostalih je pet. Zašto nitko ne poziva Hrvatsku socijalno-liberalnu stranku da sruši većinu? Zato što je, valjda, Pupovac naš, kako to ljevičari smatraju.

Ako je Pupovcu kao Srbinu problem izaći iz koalicije, onda je Ž. Markić u pravu, jer već on kalkulira sa svojom nacionalnošću prilikom odlučivanja o sastavljanju saborske većine.

  • Ne živimo u Švedskoj, nego u Hrvatskoj. Znamo kako se tu doživljavaju Srbi i Pupovac.

Možda bi se kultura unaprijedila malo kada ne bi kalkulirao o percepciji javnosti prilikom odluke o tome hoće li Srbi činiti ili neće saborsku većinu.

  • A što da radi nego da kalkulira?
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije