Foxtrut: Godina prođe, dan nikad

Žarku Lauševiću je život donio i najosobniji mogući raspad. Iako će u kasnijim intervjuima kazati da umjetnosti više nema, velik je umjetnik. Od velikog glumca postao je velik pisac. Toliko velik da ćete čitajući ovu knjigu i vi biti u zatvoru. Imat ćete njegov grč, njegovu uvijek prisutnu tugu i strah, duhovitim dijelovima – ima ih, jer i u životu se smijemo i kad nam je najteže – smijat ćete se s uvijek prisutnom težinom i blokadom

Autor: Darko Lisac

Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić“ posljednjih godina nije baš na najboljem glasu – prvo zbog financijskih malverzacija, onda i zbog klasičnog karlovačkog transparentno-netransparentnog zapošljavanja, a može se dodati i bojažljiv i “mejnstrim” program koji je, istina, bogat, ali ako je knjižnica ugostila “književne veličine” kao što su Zlatko Sudac ili Zdravko Tomac, a u njoj nikada nisu gostovali Miljenko Jergović ili Ante Tomić, onda nešto i nije baš u redu. Ipak, u jednoj stvari vrijedi im odati veliko priznanje – u teškoj i ružnoj prvoj polovici devedesetih, kada su mnoge hrvatske knjižnice domoljublje pokazivale spremanjem literature iz “ostatka ostataka Jugoslavije” u podrume, a one agilnije i bacanjem spomenutih naslova u smeće ili u najekstremnijem slučaju paljenjem, karlovačka knjižnica sačuvala je i korisnicima cijelo vrijeme nudila odjele srpske i crnogorske književnosti, uključujući i politički najproblematičnije autore kao što je književno golemi, a ljudski promašeni Momo Kapor.

Noviji naslovi iz Srbije ili Crne Gore ne pristižu baš u velikim brojkama ili previše ažurno, no nisu ni posve zapostavljeni. Tako se u karlovačkoj knjižnici može pronaći i prvi dio opsežnih zatvorskih memoara Žarka Lauševića – “Godina prođe, dan nikad”. Popularnom glumcu, jednoj od posljednjih glumačkih SFRJ ikona, život se promijenio u sparnoj srpanjskoj večeri 1993. godine. Mnogi Karlovčani koji su ga voljeli kao glumca, nisu vjerojatno tada, uslijed naših ratnih strahota, ni imali vremena registrirati informacije o krvavom obračunu u Podgorici, u kojem su glumac i njegov brat brutalno napadnuti od skupine mladića da bi sukob bio okončan tako da je Laušević, u samoobrani ili ne, ubio dvojicu napadača i ranio jednog.

Laušević u ovoj teškoj i bolnoj knjizi, koja se čita s grčem u želucu, ali brzo i pitko – unatoč pozamašnih 450 stranica – ne traži sućut čitatelja. Nenametljivo daje do znanja svoju stranu priče, ali njom ne traži opravdanja ili oprost. Zapravo, ne oprašta ni sam sebi. I kada čitatelj osjeti sućut prema piscu i njegovim grozničavim zatvorskim danima, Laušević će ga sam podsjetiti da je – ubio. Ni kriv ni dužan, autor nesvjesno postaje i simbol umiranja Jugoslavije. Dok sjedi u ćeliji, dok iza malog prozora s rešetkama, umire država koju je smatrao svojom, odzvanjaju između redova sjećanja na kraj svibnja 1990. godine, kada je baš Laušević bio u glavnoj ulozi predstave „Sveti Sava“ Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, čiju su beogradsku premijeru prekinuli prosvjednici predvođeni, između ostalog, Vojislavom Šešeljom. Zašutile su muze 31. svibnja 1990. godine, proradili su topovi, a dok se spremala smrt, Laušević je, sam kao što možda nitko nikad nije bio sam, s pozornice poručio mrziteljima i bukačima: “Odigraćemo celu predstavu. Niste vi veći Srbi ni od mene, ni od Siniše Kovačevića, ni od bilo kog učesnika ovde. Počećemo iz početka.” Znamo kako je sve završilo.

Lauševiću je život donio i najosobniji mogući raspad. Iako će u kasnijim intervjuima kazati da umjetnosti više nema, velik je umjetnik. Od velikog glumca postao je velik pisac. Toliko velik da ćete čitajući ovu knjigu i vi biti u zatvoru. Imat ćete njegov grč, njegovu uvijek prisutnu tugu i strah, duhovitim dijelovima – ima ih, jer i u životu se smijemo i kad nam je najteže – smijat ćete se s uvijek prisutnom težinom i blokadom.

Prva knjiga ovih zatvorskih memoara završava presudom. Prvom od mnogih. Osuđen je Laušević prvo na 15 godina zatvora, kazna mu je potom preinačena na četiri, a kako je do tog trenutka odslužio četiri i pol godine pušten je na slobodu. Odlazi u Sjedinjene Države, a kaznu mu opet mijenjaju na 13 godina. Ne vraća se na odsluženje, a priču završava krajem 2011. godine predsjednik Srbije Boris Tadić pomilovanjem. Priču o zatvoru. Ne i životnu priču, koja je nepovratno skrenula s redovnog kolosijeka u srpnju 1993. godine. Nakon “Godina prođe, dan nikad”, slijedi “Druga knjiga”, koja govori o zatvorskim danima nakon presude. O njoj, nekom drugom prilikom.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije