U Karlovcu su rođeni i/ili su veći dio mladosti proveli oni čiji je doprinos korpusu hrvatske književnosti u žanru autobiografije impresivan. To nije eksces, nego karlovačka konstanta 19. i 20. stoljeća – poručuje profesorica filozofije i komparativne književnosti te knjižničarka Draženka Polović koja je u Knjižnici za mlade u četvrtak, uz izložbu „180 godina u najboljem društvu“ održala predavanje „Najvažniji autobiografski zapisi Karlovčana“.
„Mijo Krešić, Imbro Tkalac i Dragojla Jarnjević su utemeljitelji tog žanra, a Slavko Goldstein, Josip Vaništa i Stanko Lasić spasitelji te vrste“, kaže D. Polović.
- Karlovac je prisutan u autobiografijama kao prostor odrastanja i osvješćivanja. Svi nabrojeni su gajili strast za promjenom svijeta nabolje – veli D. Polović.
Objašnjava da moderna autobiografija nastaje u 19. stoljeću kada „antropocentrična slika svijeta nadvladava teocentričnu“.
- Ona je izravna posljedica prosvjetiteljstva. Slobodnom pojedincu potrebni su obrazovanje i moral, i to je ostavilo traga na naše autobiografe. Karlovac tada ide ukorak s vremenom – s blagostanjem se razvija i kultura – ističe D. Polović.
„Krešić, Dragojla i Tkalac su suvremenici“, nastavlja, „družili su se s istim osobama i sve ih je obilježio hrvatski narodni preporod.
- Krešićeva autobiografija prati njegovu kronologiju života i okolnosti u kojima se odvija. Posveta je znanju, gospodarskom napretku i kulturi. Snažno se u njoj promiču ilirske ideje. Čitajući to djelo pratimo Krešićev život od školovanja u Karlovcu i naukovanja u Zagrebu, a potom put kada Krešić odlazi autostopom u Rijeku, Trst i Veneciju. Vraća se 1842. godine u Karlovac i u Zvijezdi gradi prvu zidanu dvokatnicu u kojoj će osigurati prostor Ilirskoj čitaonici gdje se skupljaju karlovački intelektualci. Oduševljen je vođom ilirskoj preporoda Ljudevitom Gajom. Sudjeluje u revolucionarnim gibanjima i u Beču traži da se osigura demokratsko društvo, no kao što znamo 1848. se uvodi takozvani Bachov apsolutizam. Krešić se 1850. seli u Zagreb u kojemu nastavlja kulturni angažman i djelovanje u gospodarskoj komori. Odlazi potom u Pariz na gospodarsku izložbu. Autobiografija je izdana deset godina nakon njegove smrti. Njegov svjetonazor karakterizira snažna svijest o odgovornosti. Zastupa ideju da gospodarska elita mora biti i kulturna. Ističe načela slobode, jednakosti i ravnopravnosti – kaže D. Polović.
Nedavno je u Karlovcu o Tkalcu predavala povjesničarka Andrea Feldman. Napisao je „Uspomene iz Hrvatske“.
- Tamo je pisao najviše o školstvu, gospodarstvu i kulturi u Karlovcu. Fino i duhovito analizira paralelizam osobnog i političkog. Opisuje ljude, grad i literaturu. Propitkuje svaki autoritet, buntovan je, liberalan, duhovit, otvoren i iskren, a zbog toga će i nastradati. Mrzi austrijsku vlast, a vrlo je dobrohotan prema francuskoj, pa piše da su Francuzi donijeli u Karlovac radost života i bančenja. Nesmiljeno ismijava lažne autoritete i moraliste, a prije svih svećenstvo. Osjeća se superiorno u odnosu na karlovačke franjevce koji ne idu ukorak s vremenom. Piše pamflete protiv vlasti i traži da se ograniči njezina moć. Zalaže se za društvenu pravdu, liberalizam, ograničenje politike, širenje slobode pojedinca i slične vrijednosti. Za Gaja je tvrdio da je izrazito ambiciozan i da krade od suradnika, a i kritičan je i prema budnicama koje se tada naveliko pišu. U Beču pokreće novine, a zbog kritičnosti završava u zatvoru nakon čega odlazi u Rim. Europejac je i kozmopolit lišen svakog šovinizma – veli D. Polović.
„Dragojla piše dnevnik, jer ta forma, poput žena u ono vrijeme, pripada privatnoj sferi. Taj tekst je svjedočanstvo njezine suptilne prirode, a tek potom panorama života tog doba“, nastavlja D. Polović.
- Dragojla nije politički korektna. Ispred svog vremena je i ne pristaje na društvene ograde. Dnevnik je pisan životno. Dragojla je u njemu nevjerojatno iskrena. Cijeli život je provela u borbi za vlastitu slobodu. Kao žena je izolirana i usamljenošću. Provodi nekoliko godina u Prilišću i Krašiću gdje planinari i uživa u seoskim mladićima, što opisuje, pa je njezin dnevnik i erotska literatura. Njezin dnevnik je objavljen tek 2000. godine – kaže D. Polović.
Dodaje da je u 20. stoljeću autobiografija postala i umjetnička forma, jer je, kako navodi, stvarnost ušla u umjetnost. „To je vrijeme psihoanalize, odnosa s društvom u izgradnji identiteta, razvoja masovnih medija i kulture“, kaže.
- Kroz djela Lasića, Vanište i Goldsteina se otkriva povijest malog hrvatskog provincijalnog grada. Bili su pripadnici elite i bespogovorno odani Karlovcu. Goldstein je napisao nagrađivano djelo „1941. – godina koja se vraća“ koje se čita poput trilera punog obrata. Napisao je tu knjigu bez patetike, manipulacija i sa željom da se izmiri s događajima koji su mu obilježili život. Piše o atmosferi straha i užasa. Svjedočio je godini u kojoj će biti ubijeni gotovo svi karlovački Židovi, tu godinu predstavlja kao simbol društvenog zla koji se proteže dalje u povijest – kaže D. Polović.
„Vaništa i Lasić autobiografske zapise dižu na višu razinu, svoj stvaralački aparat koriste na vlastitom životu. Kod Lasića je najvažnija njegova samospoznaja, a Vaništa pokazuje kako autobiografski zapis može biti čista poezija – svoju likovnu poetiku je unio u tekst, minimalizam iskustva je prenijet u minimalizam riječi“, ističe D. Polović.
