Sjóna možda niste čitali, ali ste ga sigurno slušali, čak i ako za to ne znate. Ovaj Islanđanin, punog imena Sigurjón Birgir Sigurðsson, autor je solidnog dijela opusa prvog od dva najpoznatija dijela islandske glazbene čarolije – Björk i The Sugarcubes s kojima je zapjevao (i zasvirao zračnu gitaru) pod pseudonimom Johnny Triumph. No, ovog multipraktik islandskog umjetnika ovog puta predstavljamo kao pisca, zahvaljujući jednom od ljepših književnih projekata u Hrvatskoj u posljednje vrijeme – VBZ-ovoj “Europi u 30 knjiga”, u sklopu kojeg je hrvatskoj čitalačkoj publici predstavljen njegov najpoznatiji roman “Plava lisica”.
Iz nekog razloga, svi normalni ljudi osjećaju simpatije prema Islandu, iako da nekog pitaš čega tamo ima, vjerojatno se ne bi sjetio ničega osim snijega, leda, stijenja i vriština (vrištine su, doduše, kul). No, sve to uzrokuje da sama pomisao na Island izaziva u mnogima poetske osjećaje, a Sjón u ovom romanom vrhunski nadograđuje našu izmaštanu onom stvarnom poetikom islandskih goleti u snježno doba.
Iako se prvi dio knjige temelji na jednom zločincu koji hvata nedužnu lisicu, ovo je jedna istinski prekrasna knjiga. Drugi dio romana, čini se, nema nikakve veze s prvim. Samo se čini, jer itekako ima i to će vas saznanje nakon što se uljuljkate u autorovu priču pogoditi kao maljem. Ovo je spojler, ali osim ako ste potpuni neurotik pa ćete sada knjigu čitati nervozno iščekujući preokret, na ovaj ćete spojler u potpunosti zaboraviti dok u nekoj dimenziji izvan vremena i prostora plutate pričama koje u “Plavoj lisici” pripovijeda Sjón.
Nisam protivnik modernih tehnologija, ali čitati ovu knjigu na tabletima, Kindleovima, laptopima i svim ostalim stvarima koje zrače bio bi mali grijeh. Zato nabavite “Plavu lisicu” u papirnatom izdanju, uzmite si par sati mira, u pozadini slobodno, ali potiho, pustite Björk i otplovite na Island 19. stoljeća. Okrutan je, ali divan.
