Proljetna edicija Karlovac Dance festivala donjela je 10. svibnja ove godine u Gradskom kazalištu „Zorin dom“ program posvećen suvremenom plesu za mladu publiku, gostovanjem Umjetničke plesne škole Silvije Hercigonje, iz Zagreba, s predstavom ALICE/The Mad Squirrels Return u koreografiji Maje Drobac. Predstava je treći nastavak Vjeverica („Vjeverice, na juriš“ i „Vjeverice uzvraćaju udarac“) inspiriran video igrom American McGee-a, a koja je premijerno izvedena u prosincu 2017. u Kulturnom centru Travno u Zagrebu.
Spojiti suvremeni ples u predstavi namjenjenoj mladoj publici i horor priču, zacijelo nije nešto uobičajeno. U ideji i koreografiji, M. Drobac, s mladim ansamblom Umjetničke škole Silvije Hercigonje, hvata se u koštac upravo s tim kontrastima pa bajka i fantastika koja kroz psihološka stanja lika prelazi u horor ispričan jezikom plesa, donosi na zanimljiv način mladoj poblici, možda i jedinu „poruku“, da je u redu sav taj unutarnji svijet u kojem se moguće osjećati psihotično, ludo i kao da si svezan luđačkom košuljom na psihijatrijskom odjelu života.
Alice se kreće mračnom atmosferom dočaranom začudnom rasvjetom, koju potpisuje Saša Fistrić, tijekom gotovo cijele jednosatne predstave, a upotrebom projekcija riješeno je naznačavanje razina video igre, dok su istovremeno lude, luckaste i pomahnitale vjeverice projekcija uma glavne junakinje.
Koncept je da plesači slijede zadane upute, koje su sve zahtjevnije, kako se prelazi na višu razinu i njihovom usredotočenošću i sposobnošću odgovaranja pravilima igre Alice se održava na životu, prelazeći na novi nivo igre.
Kako se predstava temelji na video igri, koja se temelji na izvornoj priči Alise u zemlji čudesa, likovi mijenjaju svoje izvorne identitete, ali svi znakovi isčitavaju se u tom kontinuitetu na razini metafore kroz različiti jezik kojim se prevode u dualnosti svojih konvencionalnih identiteta s kojima se suočavamo u adolscentskoj dobi.
Veliki ansambl, koji broji 19 aktera u prostorno razrađenim formacijama i zanimljivim solo izvedbama, u plesnom je dijelu podržavao fabulu u školski tehnički čistoj i tjelesno zahtjevnoj izvedbi do samog kraja. U glumačkom pak dijelu, na samom početku, u sceni koja nas uvodi u predstavu, vidi se da mlade plesačice s težinom barataju izgovaranjem teksta i u tom mediju komuniciraju s publikom, te da je njihov primarni oblik izražavanja ipak pokret. No, sve to nije umanjilo krajnji dojam, možda jedino ta scena nije niti bila potrebna. Pokret i ples kojim ansambl vlada do kraja je predstave poništio taj prvi dojam i do kraja izvedbe smo ga gotovo i zaboravili.
U svakom slučaju, Wonderland koji su nam uprizorili mladi plesači suvremenog plesa, očarao je i mladu karlovačku, uglavnom plesnu publiku i svakako značajno doprinjeo širenju njihove percepcije plesne umjetnosti, kojom se i sami bave. Ovom predstavom na visoko profesionalan i umjetnički način otvorena su pitanja izbora tema i njihovog osvještenog donošenja na scenu u cilju obraćanja mladoj publici, a pedagoški ciljano neki karlovački plesni pedagozi poveli su organizirano svoje mlade plesače u kazalište, koji uistinu, nemaju često priliku vidjeti ovaj tip predstava u svome gradu.
Zasluga ove proljetne edicije KDF-a je utoliko značajnija što je promišljeno organzacijski i programski to omogućila i u najavi jasno komunicirala da je namjera i namjena ovog programa razvoj plesne publike.
Znam da je organizator komunicirao sa svim akterima karlovačke plesne scene, omogućivši svakom pristupačne uvjete da konzumiraju program, od nižih cijena ulaznica za organizirani dolazak, do mogućnosti slobodnog ulaza za socijalno ugrožene skupine, što je svakako za pozdraviti, pa s obzirom na tu otvorenost, šteta je što je gledalište ostalo tek polu-puno.
Karlovačka plesna scena, za grad ove veličine, mogla bi se nazvati brojnom, i brojem plesnih skupina, studija i klubova koji djeluju i brojem, uglavnom djece i mladih, koje okupljaju. Dakako, ona je i raznolika s obzirom na plesne vrste i programe koji se provode u pojedinim plesnim organizacijskim oblicima, a koje opet provode njihovi voditelji, nažalost, ne uvijek i educirani plesni pedagozi. Brojnost te scene mogli smo vidjeti, nepunih mjesec dana ranije, također u Zorin domu u kojem se održao Susret plesnih ansambala Karlovačke županije, u organizaciji Zajednice amaterskih kulturno-umjetničkih djelatnosti Karlovačke županije i Zajednice organizacija amaterskih kulturnih djelatnosti Karlovac, kada je sudjelovalo preko 300 plesača, a sjedećih mjesta u gledalištu nije bilo dovoljno za brojnost zainteresiranih posjetitelja.
Tradicionalno, ovaj županijski susret plesnih ansambala pokazuje svu veličinu i šarenilo naše amaterske plesne scene u njezinoj najplemenitoj težnji bavljenja plesom, ali istovremeno i njezin opozit u dilentatizmu koji ga nesumljivo prati u svom nestručnom i površnom djelovanju.
Konkretno, organizatori su podbacili samom organizacijom programa, koji se mogao, nakon pristiglih prijava, sastaviti u dva idjela, između kojih bi bila pauza u kojoj se izmjeni publika, jer iskustveno znamo da će svoju djecu doći pogledati svi roditelji, bake, djedovi, tete, strine i kume… Pa kada imaš preko 300 izvođača, broj gledatelja se u najmanju ruku utrostručuje, što kapacitet gledališta od oko 340 mjesta, zasiguno ne može primiti. Tako smo iza slatkog kaosa iza kulisa, dobili i gorki kaos ispred kulisa. Program je bio kontinuirano ometan stalnim i bučnim ulaženjem i izlaženjem publike, posve neosjetljive za dužan respekt i pažnju prema mladim izvođačima koji u tom trenutku prezentiraju svoje, mjesecima uvježbavane plesne točke.
Druga stvar koja je ove godine obilježila ovaj plesni susret, je vrištanje i urlanje dijela publike koja je činila logistiku plesnim točkama. Stvarajući navijačku atmosferu nogometnih stadiona, karakterističnu i za isključivo show plesna natjecanja koja se održavju uglavnom po sportskim dvoranama, prenjeli su to u prostor kazališne kuće i prisvojili si posve neprimjerno privilegiju izvođača, stvrajući svoj „izvedbeni program“ u prostoru gledališta.
Da je ta publika i plesači koje oni prate, bila ponukana u svom matičnom klubu doći na plesnu predstavu, bio bi to značajn pomak. Ovako, ipak ostaje sve s provincijskim, ilitiga „selo moje malo“ okusom, koji je uistinu gorak u ovom plesnom slučaju kao i kada je kultura uopće u pitanju. I ostaje otvoreno pitanje tko bi u ovom slučaju trebao razmišljati o „razvoju publike“ i što taj razvoj uopću podrazumijeva.
Show i street plesne forme su nadasve atraktivne za publiku i plesno izazovne za plesače, ipak kazališna scena ima svoje zakonitosti i znanjem i umijećem može ih se donjeti u njihovoj najboljoj varijanti. U predstavi Alice, muški plesači imaju svoje plesno izvorište u uličnim plesovima, točnije, u brak dancu, znalački ukljopljena u koreografsku cjelinu, njihova sola izazivaju oduševljenje kod publike, koja reagira snažnim pljeskom, pa i povicima, ali to je sasvim nešto drugo od onoga kada publika kontinuirano vrišti tijekom cijele plesne točke, samo zato što je „njihova“, a na, bez koreografskog ili dramaturškog razloga, izvedenu raznošku ili špagu padaju u napumpani delirij koji završava time da nakon izvedbe njihove plesne točke masovno izlaze iz gledališta i ometaju druge izvođače i gledatelje.
Elementarna odgovornost je na ulogama organizatora programa, koji je čak i u tijeku programa mogao s pozicije voditelja programa na to upozoriti, ali prije toga odgovornost je i na voditeljima koji rade s djecom i mladima, a koje prate njihovi roditelji. Potrebna je svijest o tome da je utjecaj na njih iz pozicije nekoga tko ih vodi, primaran i da smo iz tih pozicija tu da bismo ih educirali i proširili im iskustva, naravno, da bismo to mogli, prije toga moramo raditi i na svojim vlastitim.
U svakom slučaju, Karlovac ima svoju veliku, potentnu i plesnim izričajima i poetikama šaroliku amatersku plesnu scenu. Amatersku, u ovom slučaju znači da nememo profesionalni plesni ansambl, niti u, niti izvan institucije, ali imamo čak i zakonske okvire, (tko bi rekao) da kada se radi o tjelesnoj aktivnosti koja se provodi s djecom i mladima, istu moraju provoditi za to formalno educirani pojedinci – profesionalci.
U Karlovcu, kada je u pitanju ples, još je naglašenije nego u drugim područjima kulture, i potpuno nerazumijevanje u postavljanju kriterija za financiranje programa iz proračunskih izvora. Nerazumijevanje je i u zajednicama kulture, koje se zadovoljavaju brojnošću svojih udruga članica iz područja folklora, te zanemaruju, umjesto da dodatno potiču one iz drugih područja amatrske djelatnosti u kulturi, u kojima je i ples. Samo ludom upornošću pojedinaca pomalo se pomiču granice i održava se kakva-takva razina kvalitete, kako u ozbiljnom pristupu postavljanja i provedbi edukacijskih plesnih programa za djecu i mlade, tako i u kreiranju i provedbi festivalskih programa kao što je KDF.
Sve ostalo ostaje na copy-paste razini, što je do neke granice prihvatljivo, pa čak i potrebno, ali uistinu i samo do osvješteno „neke“ razine. Kada se ona pređe u provincijskoj lokalnoj maniri: „prvi smo“, „najveći smo“, „jedini smo“, „najbolji smo“, „inovativni smo“….., a bez objektivnih argumenata u širem kontekstu od samo lokalnih, onda se uistinu ne možemo oteti asocijaciji na Antu Kovačića, pa slegnuti ramenima i prihvatiti da je to jednostavno tako tu gdje smo izabrali ostati i stvarati, ali i da to više nema ama baš nikakve veze s kulturom, a o umjetnosti da i ne govorimo.
A ako govorimo o plesu samom, on je posebna vrsta, teško usustavljiva, posve iskustvena i čarobno univerzalna, ponekad teško razumljiva u svojim mnogostrukim značenjima i područjima u kojima egzistira pa stoga često marginalizirana, ali upravo zbog te svoje prirode same, uvijek pronalazi pukotine u koje ulazi i kroz koje prolazi i ukazuje se, i bira one ludo uporne koji će ga na sve moguće načine, jednako tako uporno promovirati i bez obzira na sve, ne odustati od njegove umjetničke forme.
Kroz jednu od tih pukotina, osmu godinu za redom probija se Karlovac dance festival.
