Jedino rješenje trenutačne situacije u karlovačkoj lokalnoj politici je ujedinjena opozicija. Logika nekih zagovornika ovog ujedinjenja je jasna – rascjepkani protivnici Hrvatske demokratske zajednice međusobno dijele glasove i kao takvi pridonose postojećem stanju jer nitko od njih samostalno ne može dobiti dovoljno glasova za izbornu pobjedu. Umjesto da svaka ide za sebe, osvoji sitan broj glasova koji se onda D’Hondtovom metodom ionako prelijeva, u krajnjoj liniji i HDZ-u, opozicijske stranke i liste morale bi se nekako ujediniti.
Kakva nam je ujedinjena opozicija potrebna? Iznenađuje što neki karlovački kritičari smatraju da je, u ovom trenutku i s ovakvim rasporedom političkih subjekata, moguće ujedinjenje svih stranaka koje su u opoziciji prema HDZ-u. Osim što to objektivno nije moguće, takvom ujedinjenju i ne treba težiti. Pomalo je politički naivno vjerovati da će dvije stranke ili liste s dijametralno suprotnim svjetonazorskim stajalištima koalirati da bi dugoročno radile protiv vladajuće stranke.
Također, pitanje ujedinjenja opozicije nije novo. Zašto ono nije uspijevalo prije, odnosno zašto bi sada stvari bile drugačije? Dakle, zašto prije nije uspjelo opoziciji ujediniti se i pobijediti HDZ?
Prvo, pitanje ujedinjenja nije aritmetičko, to jest nije postupak zbrajanja svih opozicijskih stranaka i lista. A takve iluzije su se ranije javljale. Nama nije potrebna ujedinjena sva opozicija u apsolutnom smislu, nego u relativnom smislu, u smislu kompatibilnosti stranaka i lista koje bi trebale surađivati. To da je moguć apsolutni savez svih stranaka protiv HDZ-a u ovom trenutku mogu misliti samo ljudi koji su kilometrima udaljeni od politike, odnosno koji politički uopće ne promišljaju.
Realizacija tako krupnog cilja kao što je rušenje karlovačkog HDZ-a i izbor nove lokalne vlasti, htjeli to politički subjekti priznati ili ne, zahtijeva suradnju u lijevo-liberalnom bloku, a ne suradnju lijevo-desnog bloka, odnosno svih mogućih političkih opcija, bez obzira na plemenite ciljeve nekih predlagača ove vrste suradnje.
Mnogi to ne žele priznati, ali stvari su puno kompleksnije. Zajednička svjesna suradnja Socijaldemokratske partije Hrvatske ili nezavisne liste predvođene Davorom Petračićem „Naš Karlovac“ s jedne strane, te Hrvatske konzervativne stranke ili Živog zida s druge strane, možda je moguća kod nekog kratkoročnog cilja komunalne politike. S druge strane, inicijativa „Za radnički Karlovac“ za suradnju ima više toga zajedničkog sa SDP-om ili listom „Naš Karlovac“, nego sa Živim zidom. Treba naglasiti da je stvar politički-relativna, a ne aritmetički-apsolutna. Mogući prigovor da je zajednička točka SDP-a, Petračićeve liste i Živog zida to što su oni u Gradskom vijeću ne uzima u obzir da je ovdje riječ o suradnji za sljedeće izbore i da je ovdje ponajviše riječ o suradnji na terenu, a ne samo u Gradskom vijeću. Upravo je terenska suradnja najviše nedostajala proteklih godina.
Drugo, nositelji ranijih ideja o ujedinjenju značajno su podcjenjivali HDZ, a neki još i danas to rade. Za gotovo sve njih hadezeovci su smiješni, nesposobni, ne znaju što rade. Oni bi se najprije morali upitati što o njima samima govori činjenica da ih HDZ, taj skup smiješnih i nesposobnih, pobjeđuje godinama. Jedan izuzetno destruktivan činitelj ovdje je i cinizam. Prekomjerna upotreba cinizma nigdje nije imala pozitivan utjecaj pa neće ni sada u karlovačkoj politici. Dok prosječni Karlovčanin i ima pravo ne samo na cinizam, nego i defetizam, oni Karlovčani koji ulaze ili koji su već ušli u politiku nemaju to pravo. Cinizam je zamjena za nedostatak političkog znanja, argumentirane kritike, upornosti, motivacije, sposobnosti, snage i kapacitiranosti.
Umjesto svega navedenog, polazišna točka nositelja ideje o zajedničkom radu opozicije morala je biti da je HDZ stranka s odličnom organizacijom koja po tom pitanju stoji daleko najbolje u gradu. Sve ono što u njegovom programu nedostaje ili što je izuzetno manjkavo kod provedbe, HDZ nadoknađuje svojom organiziranošću, odnosno organizacijom svojih stranačkih kadrova. To uključuje sve one radnje pred kojima Karlovčani bespomoćno stoje i shvaćaju da ne mogu ništa promijeniti.
No, treba još jednom naglasiti, zadaća političke opozicije nije prenositi bespomoćne glasove građana, nego osvijestiti da su ovi potezi HDZ-a rezultat odlične organiziranosti i raditi na tome da i sama opozicija organizacijski ojača.
I treće, zajednički savez opozicije nije uspio zbog nedovoljnog shvaćanja činjenice da lokalna politika nije samo komunalna politika. Nositelji ranijih ideja o ujedinjenju opozicije komunalnu su politiku više shvaćali kao ideološki neutralnu ili klasno neutralnu, i tako je još uvijek shvaćaju. U tom smislu, za njih lokalna politika nije stvar tamo nekakve borbe radnika i poslodavaca, siromašnih i bogatih, nego suradnje svih građana. Oni su smatrali da, za razliku od državne politike koja je puna tog prepucavanja oko ideologije i ekonomije – cijelo vrijeme pogrešno izjednačavajući svjetonazorska pitanja s ideološkim, a pod ideološka pitanja svrstavajući ustaše i partizane umjesto sukob rada i kapitala – lokalna politika radi za običnog građanina, radi da bi bilo najbolje svima. Ali građani Karlovca su direktori, radnici, nezaposleni… Jesu li svi oni jednaki? Imaju li svi oni iste koristi od lokalne politike? Dakle, promatranje politike kroz građanina i inzistiranje na navodnoj ideološkoj neutralnosti također je ideološka pozicija i to građansko-liberalna pozicija.
Iz ovog, pa čak i pomalo elitističkog ugla, oni su onda smatrali da će efikasno političko djelovanje protiv HDZ-a biti ono koje blati stranku kao skupinu nesposobnih, korumpiranih, podobnih ljudi bez vizije razvoja grada te ono koje – sada s pozitivne strane – potezima te stranke suprotstavlja svoje alternative, svoje vizije. Na primjer, „zapošljavanje u gradskoj upravi i gradskim firmama treba raditi na drugačiji način, zapošljavati sposobne, a ne podobne” i slično, umjesto da postave pitanje kompletnog restrukturiranja gradske uprave kao takve.
Što je kod ovih pitanja problematično? Pa to što je među dvadeset i nešto tisuća Karlovčana koji godinama ne izlaze na izbore najviše onih koje te stvari ne interesiraju. Oni svakodnevno lokalnu politiku osjećaju ne kao neutralnu, kao komunalnu ili kao onu koja radi za dobrobit svih građana, nego upravo kao klasnu, koja radi protiv njih osobno.
Zašto bi umirovljenik sudjelovao u bilo kakvoj javnoj raspravi kad mu je mirovina tolika da jedva preživljava, i to samo ako štedi na svemu? Njemu je potrebno da lokalna vlast vodi politiku koja mu olakšava život u Karlovcu.
Zašto mislimo da će mladog radnika koji godinama radi na određeno s rizikom da mu svaki put ne produže ugovor zanimati pitanje uređenja tamo nekog betonskog platoa?
Ili zašto vjerujemo da bi Karlovčanina koji je godinama na socijali i koji je izgubio svaku nadu za poboljšanjem trebali uopće zanimati stanje karlovačkih parkova i imena ulica?
Zašto ljudi smatraju da su sve političke opcije iste? Pa zato što se nitko od tih stranaka ili inicijativa nije spustio do njih i njihova svakodnevnog života. Ovdje govorimo o svakodnevnom životu većine od onih dvadeset i nešto tisuća ljudi, a ne o ljudima koji izlaze na izbore, jer dobar dio tih posjećuje muzeje i galerije, idu u kazališta i na koncerte, putuju na izlete, dakle sudjeluju u društvenom životu. Kad se SDP, Petračić ili Hrvatska narodna stranka suprotstavljaju HDZ-u na način da predlažu svoje viđenje realizacije problema koje nameće vlast, oni neće pridobiti ni namjanji dio Karlovčana koji su isključeni iz društvenog života Karlovca baš zato što ovi smatraju da su sve to iste stvari. Treba li ovako ili onako izgledati neki park ili se ovako ili onako zvati neka ulica – to nije pitanje sada i ovdje. Pitanja su socijalna, ekonomska, svakodnevna.
Naizgled paradoksalno, jedina stranka koja to približno radi jest HDZ, ali to je dijelom zato jer je na vlasti pa se na sve načine pokušava na vlasti i održati, a dijelom zato jer ima jako dobru organizaciju i na temelju toga njeni ljudi mogu biti u svako doba bilo gdje na terenu.
Za ove probleme, zbog kojih, vjerujem, nisu uspijevala prethodna savezništva opozicije, postoje tri rješenja.
Prvo, ujedinjenje opozicije treba biti u lijevo-liberalnom spektru. Suradnja sa Živim zidom nije objektivno moguća jer je njegova pojava upravo posljedica nedjelovanja karlovačke opozicije u smjeru koji smo ranije naveli. Stoga, ako se opozicija sredi i počne zajednički djelovati, neće ni biti tolike potrebe za Živim zidom. I obrnuto vrijedi – onoj mjeri u kojoj će opozicija zakazati, Živi zid će, ovisno i o državnoj politici, ojačati.
Drugo, smjesta treba napustiti podcjenjivanje i emotivne analize HDZ-a. Cinizam je ovdje jednako destruktivan. HDZ-u je nužno priznati njegovu organizacijski nadmoćniju strukturu od svih stranaka i lista pojedinačno i, u ovom trenutku, od svih njih zajedno. Stvar je jednostavnija nego što izgleda – u ovom trenutku pitanje karlovačke lokalne politike svodi se na organizacijsko pitanje, što znači da karlovačka opozicija neće poraziti HDZ tek boljom vizijom Karlovca i alternativnim prijedlozima razvoja, nego primarno tako da zajedno izgradi organizacijsku strukturu koja će programskim prijedlozima dati temelja.
Upravo ujedinjena opozicija tako može imati širinu i dubinu, kadrovsku kapacitiranost i fleksibilnost koje čine dobru organizaciju. Koja je razlika između dobre organizacije i nikakve organizacije? Rad na terenu. Koja je razlika između karlovačkog HDZ-a i opozicije? Rad na terenu.
Pa koje je onda rješenje za izlazak iz sadašnjeg stanja opozicije? Rad na terenu. Ali da bismo išli na teren, među Karlovčane, treba se organizirati i odustati od mantre da je lokalna politika isključivo komunalna politika.
To nas dovodi do trećeg rješenja. Dakako da su komunalna pitanja bitna i da je neizmjerno bitno da opozicija nudi svoje viđenje komunalnih problema u odnosu na HDZ. Međutim, ako ona i dalje bude ustrajala na njima, to jest ako njih bude gledala kao zajednički nazivnik okupljanja i zajedničkog djelovanja, opet će doživjeti neuspjeh. Stvar je očigledna. Ako se za određeno pitanje koje je postavio HDZ – on to i može jer je vladajuća stranka i nameće politički ritam i pravila – javi nekoliko alternativa iz različitih stranaka iz opozicije, kako će se one dogovoriti čija je najbolja, odnosno čija će se podržati kao jedina? To je gotovo nemoguće jer stranke imaju drugačija ideološka polazišta, bez obzira što se smatra da to nije bitno, i, posebno, jer okvir, ograničenja i pravila ne postavljaju one, nego HDZ.
Umjesto toga, opozicija treba na svakom od tih pitanja ukazati na širu sliku, postavljati svoj okvir i svoja pravila, a to je moguće ako se izgradi drugačiji kontekst koji nije neutralan, nego je socijalno-klasni kontekst. Opozicija treba ovako razbacana pitanja – sada pitanje parkinga, pa pitanje drvoreda, pitanje terasa, pitanje vrtića, neradne nedjelje i tako dalje – povezati u cjelinu i u totalitetu prokazati HDZ-ovu politiku kao onu koja radi na štetu radnika, nezaposlenih i umirovljenika, a ne štetu građana. Zašto? Upravo zato što naprosto nije istina da se ide na štetu građana kad su karlovački bogataši, kao i karlovački siromasi i karlovački radnici koji se spremaju iseliti, isto tako građani Karlovca.
Konačno, ponavljanjem ranije prakse opozicijskog djelovanja moguće je pridobiti određeni broj birača, u pravilu onih koji otprije podupiru te opcije, ali i onih kojima u životu stvari idu na bolje, a takvih je malo, pa se okreću komunalnim pitanjima, pitanjima društvenog života. Ali samo s tim ne mogu se pridobiti oni birača s početka priče, oni koji ne izlaze na izbore.
Prema tome, lokalna politika je neraskidivo povezana sa socijalno-klasnim pitanjima. Opozicija treba zajedničkim radom rasvijetliti tu vezu i pokazati onim Karlovčanima koji odbijaju ići na izbore, da ona tu vezu vidi i da je nje svjesna.
