Osnovni problem pred kojim se suočava komentator političkih zbivanja u Karlovcu je – nedostatak političke aktivnosti, a taj nedostatak proizlazi iz nepostojanja političke zajednice. Događaju se povremeno neki ekscesi koji daju privid postojanja političkog života u Karlovcu, no u načelu je lokalna politička zajednica kod nas razgrađena. Nju je preuzela klijentelistička logika djelovanja koja je gotovo u potpunosti uspavala politički život u Karlovcu.
Mnogi se groze pojma politike, no riječ je o okviru u kojemu se rješavaju društveni sukobi i upravlja. Politička zajednica i živost su važni za osiguranje dobrog života svakog pojedinca posredstvom prosperiteta jer van političke zajednice ne može funkcionirati. Problem s Karlovcem je u tome što je politička logika koja treba služiti prosperitetu Karlovca kao zajednice, pa tako i svakog Karlovčanina, i koja proizlazi iz građanskog društva, ustupila mjesto stranačkoj, u biti logici povlaštene kaste. Jer u Karlovcu više nema vibrantnog građanskog društva, unatoč održavanju sve brojnijih manifestacija u režiji organizacija civilnog društva, koje bi iznjedrilo zdravu političku klimu u svrhu osiguranja prosperiteta.
Zašto grad tapka na mjestu i ne ostvaruje svoje potencijale? Zato što je građansko društvo ustupilo mjesto kastinskom i zato što je ljudski kapital devastiran principom nejednakih prilika koji je na nedjelu već desetljećima a po kojemu, orvelovskim rječnikom kazano, postoje jednaki i jednakiji, povlašteni i nepovlašteni slojevi. Povlašteni su, naravno, oni koji su povezani s Hrvatskom demokratskom zajednicom i u pravilu su zaposleni i/ili su im članovi obitelji zaposleni u javnom sektoru, prvenstveno Karlovačkoj županiji, Gradu Karlovcu, te županijskim i gradskim tvrtkama, ukratko općoj državi. Toj kasti, koju ne veže ideološki, nego čisto materijalni osnov, nije u interesu da postoje dinamično građansko društvo, dinamična javnost i snažan razvoj jer na taj način samu sebe ugrožava.
Dovoljan dokaz za to da je kastinska/klijentelistička logika preuzela građansku/političku je izbor Damira Mandića za gradonačelnika Karlovca. Taj izbor, koji je legitimiran s iznimno malim postotkom ukupnog biračkog tijela, ukazuje ne samo da Partija suvereno gospodari političkim životom, nego da ona jest politički život jer Mandić nije postao gradonačelnik prvenstveno izborima, nego već i odabirom unutar stranke, a izborni proces, kojeg je vladajuća kasta pasivizacijom društva i političkog života te samodisciplinom prisvojila, samo ovjerava taj izbor. U kojem bi to inače crtanom filmu, da postoji autentičan politički i građanski život, uspio u vrlo kratkom roku sklepati punu satnicu za vjeronauk, postati gradski vijećnik, ravnatelj Gimnazije Karlovac, predsjednik Gradskog vijeća, predsjednik gradskog komiteta SKHDZ-a, a onda i gradonačelnik? Kao što smo već mnogo puta napisali, ovaj uspjeh kojemu nije ravno niti jedno ostvarenje američkog sna ne govori o Karlovcu kao otvorenoj sredini za došljake niti o socijalnoj mobilnosti u našem gradu, nego isključivo o tome koliko je Karlovac zatvorena sredina za sve osim za partijce i da je partijsko umrtvljenje gradskoga/građanskoga/političkog života toliko uspješno da Damir Jelić, sadašnji karlovački župan, a donedavni gradonačelnik, šef županijskog komiteta SKHDZ-a, suvereno upravlja strankom, a onda i gradom, kadrovira i bira svoje nasljednike.
No, kako je Partija uspjela umrtviti građanski i politički život u Karlovcu? Dva su relativno recentna paradigmatska primjera takve prakse, dva su slučaja i pojedinca ilustrativni za razumijevanje tehnologije vlasti u Karlovcu. Jedan je slučaj Mile Sokolića, odnedavno škartiranog djelatnika Razvojne agencije Karlovačke županije „Karla“, a drugi Branka Obradovića-Kine, glavnog unerednika radio postaje obmanjujućeg imena Prvi karlovački i Karlovačkog smećnika obmanjujućeg imena Karlovački tjednik. Sokolić je nonkonformist, Obradović konformist, Sokolić je sposoban, Obradović nesposoban, Sokolić prizoran, Obradović besprizoran, Sokolić kičmenjak, Obradović beskičmenjak.
Sokolićeva karakternost ga je konačno stajala glave na poslu, pa je u tvrtki u kojoj je educirao gotovo sve zaposlenike postao zbog svoje nepokornosti jedini tehnološki višak, i to na dan kada mu je odobren projekt od 1,800.000 kuna. Obradovićeva nekarakternost mu je, unatoč tome što je pojam treš novinarstva i možda i najgori novinar u povijesti Karlovca, osigurala položaj glavnog unerednika gradskih medija. Isplatila mu se poniznost prema vlastima, kao što se Sokoliću nije isplatila uspravnost.
Evo jednog neviđenog primjera podrumskog novinarstva iz kineskog pera, što pripada već antologiji svjetskog treš žurnalizma. U Karlovačkom smećniku od 19. travnja objavljena je foto-vijest nadnaslova „Ugledni gosti posjetili Muzej Udruge vitezova svetog Jurja“ i naslova „Gosti sa zanimanjem razgledali muzej“. „Autor knjige ‘Karlovački rock ‘n’ roll’ Branko Obradović posjetio Muzej Udruge vitezova svetog Jurja, kojeg vodi Ljubomir Jurković Deda. Obradović je poklonio Dedi svoju knjigu, koja je odmah našla mjesto na policama muzeja. Ljubomir Jurković Deda uručio je gostu prigodni poklon i istaknuo da mu je drago da je muzej posjetio svjetski rekorder u vođenju disko programa“, kratka je foto-vijest objavljena na 16. stranici. Tu foto-vijest potpisuje njezin glavni junak, Obradović, „ugledni gost“ u množini, novinarski antitalent na mjestu glavnog unerednika Karlovačkog smećnika. Možda čak u povijesti novinarstva kao takvog, svjetskoj povijesti, ništa slično nikada nije objavljeno. Ali, Obradović je pokoran, pa stoga i podoban, zato nije kruha gladan, dok je nepokorni sposobni i nepodobni Sokolić dobio nogu, iako je po svoj prilici najbolji radnik Razvojne agencije Karlovačke županije „Karla“.
Eto, tako funkcioniraju Karlovac i upravljanje ljudskim kapitalom/resursom u njemu – najvažniji su pokornost i politička linija. Karlovac nije nepokoreni, nego pokoreni grad. To je grad po mjeri Jelića, Mandića i kaste koju predvode. Uzgred, Sokolić, koji nije član SKHDZ-a, je, za razliku od grlatih Hrvata koji drže ruku na srcu i patetično/teatralno ljube hrvatsku zastavu Mandića, Jelića i Obradovića branitelj iz Domovinskog rata. Dok je Sokolić bio u rovu, branio Karlovac i Hrvatsku, gradonačelnik i župan su uživali u studentskom statusu, iako su i mnogi studenti tada pristupali Zboru narodne garde i drugim obrambenim hrvatskim postrojbama, odlazili iz Zagreba gdje su se školovali na prvu crtu. Sokoliću nije pomoglo niti prezime, unatoč tome što je direktor Karle Viktor Šegrt, koji je izvršio odstrel tog vrijednog radnika, sokolar.
No, nije cijela kadrovska križaljka u Karlovcu pogrešna. Primjerice, direktor gradske tvrtke Hrvatski radio Karlovac koja je nakladnik Karlovačkog smećnika i takozvanog Prvog karlovačkog, Matija Perković, bacc. oec. je toliko sposoban, da je kao blagajnik Inkasatora, gradske tvrtke koja je udruženi klijentelistički poduhvat, uspio, negdje oko svojih tridesetih godina života, završiti preddiplomski studij ekonomije u Travniku, putovati u taj srednjobosanski grad na ispite, a ujedno uredno izvršavati poslovne zadatke u Karlovcu, što je divljenja vrijedan uspjeh zbog kojeg nećemo nikada propustiti uz njegovo ime navesti i stručnu titulu koja mu je poslužila da postane direktor jedne gradske tvrtke.
