Na mojem putu od Jordana do Hrvatske je pobijedio čovjek. Prošao sam deset zemalja i nije mi se ništa loše dogodilo, upravo suprotno – upoznao sam mnogo dobrih koji su mi pomogli. Ostvario sam svoj san i nisam poslušao savjete onih koji su mi govorili da ne krenem na taj put, jer ću stradati. Bio sam odlučan ostvariti ono o čemu sam sanjao i to je jedini način da se bude sretan i uspješan – poručuje Goran Blažević, putopisac koji je u utorak u Studentskom centru Karlovac predstavio svoju knjigu „Svilim“.
Svoj hod solidarnosti s izbjeglicama opisuje u toj knjizi koju su u listopadu prošle godine izdali Kulturna udruga „Fotopoetika“ i Gradska knjižnica Umag.
- U ljeto 2015. tisuće izbjeglica dolazi u Hrvatsku, a hrvatska javnost pokazuje veliku solidarnost prema toj tragediji, no bilo je i onih koji su se protivili prolasku imigranata. Na takve sam se ljutio, no shvatio sam da su žrtve medijski posredovanih predrasuda prema Bliskom istoku – kaže Blažević, kojega je na put po izbjegličkoj ruti „natjerala“ bodljikava žica podignuta na slovensko-hrvatskoj granici, samo kilometar od njegova istarskog doma.
„Odlučio sam otići u Jordan, zemlju s najviše izbjeglica, da tamo započnem putovanje kojim bih prikazao ljepšu stranu islama“, nastavlja Blažević.
- Prije puta sam osjećao veliki strah, no nestao je prvim korakom. Deset godina pješačim svijetom i mogu kazati da je Jordan jedna od najsigurnijih država. Prve noći me ugostio Muhamed. Kako bi prošao u mom selu da je putnik koji traži smještaj? Naučili smo se plašiti nepoznatog – veli Blažević.
Podsjeća na pravila u islamu – odlaziti u hadž, moliti se, dati milostinju i pomoći putniku. U Grčkoj je boravio u izbjegličkom kampu.
- Izbjeglice su u vječitom čekanju. Ne znaju što će se s njima dogoditi, a najteže podnose razdvajanje obitelji. Iako sam iz solidarnosti s njima krenuo na put, postoje ipak razlike između nas – ja imam kuću, oni nemaju, ja imam cilj, oni nemaju, ja mogu prekinuti putovanje, oni ne mogu – ističe Blažević.
Nije pratio balkansku rutu do kraja, jer izbjeglice u pravilu u Makedoniji sjedaju u vlakove, autobuse i taksije te nastavljaju na taj način put ka Srbiji i Hrvatskoj, dok nego se iz Makedonije zaputio prema Albaniji, jer ga ta zemlja zanima, a i više su temperature, što mu je pomoglo zimi. Nakon Crne Gore je ušao u Hrvatsku.
- Vrlo smo gostoljubivi kao narod. Zanimljivo je da su me kod nas policajci legitimirali barem dva puta dnevno, a na cijelom putu do tada samo tri puta – kaže Blažević i kaže da su mu najveću opasnost na putovanju predstavljali čopori pasa lutalica, no tek ga je u Hrvatskoj, kod gospođe koja ga je primila, ugrizao jedan njezin psić.
Na putu je promijenio dva para cipela, ali bi bilo optimalno da je i treći, jer je posljednjih 200 kilometara šepao.
- Hodanje je alternativa ubrzanom načinu života, ono omogućuje bolje prepoznavanje detalja i upoznavanje novih i drugačijih ljudi. Hodanje nije samo početak i kraj putovanja, nego proces koji mi je donio ono što u životu nisam imao, a to je cilj – ističe Blažević.
