Petra Kelemen: Špancirfest pokazuje kakav bi Varaždin trebao biti

"Festival gradu podaje drugačije lice i tjera na propitivanje kakav grad želimo – želimo li grad pustih ulica, zatvorenih trgovina, praznih prostora ili želimo grad u kojem su ljudi i koji dolaze u njegovo središte. Varaždin je u nekom trenutku dobio šoping centre na obodima grada, u samom gradu su se prostori zatvorili, istisnule trgovine i mali obrti. Pitanje praznine ulica kad festival nije na njima je pitanje koje su moji sugovornici često naglašavali – problem centra grada kao prolaznog mjesta koje ne tjera na zaustavljanje i provođenje vremena je nešto što su mislili da treba mijenjati, da treba u široj kulturnoj politici to sprječavati", kaže kulturna antropologinja i etnologinja

Autor: Tomislav Augustinčić

Etnologinja i kulturna antropologinja, docentica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Petra Kelemen je doktorski rad pod naslovom “Festival i grad – kulturne politike, izvedbe i identiteti na primjeru varaždinskoga Špancirfesta” obranila 2012. godine, surađivala je na više istraživačkih projekata, te u koautorstvu s Nevenom Škrbić Alempijević napisala i 2012. izdala knjigu “Grad kakav bi trebao biti. Etnološki i kulturnoantropološki osvrti na festivale” te 2017. s Jasnom Čapo “Grad i međunarodni migranti”. Središte njezinog znanstvenog interesa čine procesi konstrukcije baštine, antropologija festivala, antropologija turizma i suvremene migracije.

Odakle istraživački interes za Špancirfest? Kako se istraživački interes profilirao? Kako je nešto poznato postalo istraživački intrigantno?

  • To što sam Varaždinka utjecalo je na izbor tog festivala zbog toga što sam ga pratila nekako od početka. On sad ima podosta godina, pokrenut je 1999. Kao istraživačka tema nametnuo mi se sredinom dvijetisućitih i intenzivno sam ga istraživala do 2012. godine. I sada pratim koliko mogu, ne više toliko intenzivno, ali, naravno, tema kojom se bavimo uvijek nekako ostane uz nas. Zašto Špancirfest? Zato što je izrazito važno i vidljivo kulturno događanje u Varaždinu koje je od početka bilo obilježeno kao turističko događanje, ali je isto tako od početka on nastojao raditi na identitetu samoga grada. Često sam, kad sam rekla ljudima odakle sam, čula opaske “aha, tamo je Špancirfest”, pa je i to bio poticaj jer sam vidjela da ljudi vežu festival uz Varaždin, da se tu stvorila čvrsta veza. I to je zapravo bio moj glavni istraživački interes, glavno pitanje – kako se između festivala i grada stvara taj odnos.

Uvodno, kako biste festival najsažetije opisali?

  • To je ulični festival s vrlo raznolikim sadržajima. Njegova smještenost na gradske ulice i trgove omogućuje da se u njega uključi velik broj ljudi, okupira gotovo cijeli centar relativno malog grada, tako da izrazito ulazi u iskustvo brojnih Varaždinaca.

Što ste obuhvatili analizom?

  • Etnološka i kulturnoantropološka metodologija nas tjera na teren, tjera nas da idemo vidjeti kako festival funkcionira, da pokušamo što sveobuhvatnije promotriti kako ga doživljavaju ljudi koji su na različite načine uključeni u njega – organizatori, izlagači, izvođači, volonteri, posjetitelji… Provodimo intervjue s tim različitim sudionicima. Pratila sam medijske prikaze, turističke brošure i dokumente gradskih politika u kojima je festival bio tematiziran. Nastojala sam obuhvatiti taj odnos između Špancirfesta i Varaždina. Na to me potaknulo to što su organizatori od početka naglašavali da je Špancirfest festival grada, i to mi je dalo sigurno polazište da je to tema koju je vrijedno istražiti. Promatrala sam s jedne strane kakav je položaj Špancirfesta u okviru šire kulturne politike, turističke strategije, odnosno kako nositelji gradskih politika i turističke djelatnosti – a Špancirfest organizira Turistička zajednica Varaždina – vide Špancirfest. Drugi sklop pitanja ticao se toga kako Špancirfest vide ljudi koji se u njega uključuju ili oni koji se odlučuju ne uključiti.

U tom trenutku nije postojao strukovni interes za te teme. Zašto?

  • Bilo je istraživanja festivala u domaćoj etnologiji i kulturnoj antropologiji, ali najvećim dijelom folklornih. Zbog povijesti naše discipline folklorni su nam festivali bili bliski, a često su etnolozi i kulturni antropolozi aktivni u folklornim festivalima na način da ih organiziraju i osmišljavaju. Nije bilo toliko analiza drugih vrsta festivala, što mi je omogućilo da pokušam promisliti što bi naša struka uopće mogla i zašto su ta istraživanja bitna. Činilo mi se da su iznimno bitna zbog bujanja festivala u Hrvatskoj, što nije samo hrvatska specifičnost, nego globalni fenomen. Ljudi im daju različite svrhe, u njih se uključuju različiti pojedinci i ustanove s nekim svojim ciljem, festivali mogu mnogo ljudi okupiti na jednom mjestu, mogu biti vrlo različitih vrsta. Špancirfest je teško tematski svrstati, no postoje festivali koji su tematski određeniji. Tih je godina festivalska scena zaista bila živahna i to je bio poticaj za zahvatiti taj fenomen koji se događa pred našim očima i u kojem smo sudjelovali. N. Škrbić Alempijević, s kojom sam na kraju napisala knjigu “Grad kakav bi trebao biti”, istovremeno se počela baviti Festivalom dalmatinskih klapa u Omišu i Ogulinskim festivalom bajke. Danas studenti na našem studiju etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu provode istraživanja vrlo raznolikih festivala, kojima pristupaju s različitim istraživačkim pitanjima, promatrajući, primjerice, njihovu turističku ulogu, transformacije koje festivali donose u javne prostore, odnos festivala i baštine, festivala i identiteta i slično.

Koja je poveznica tih festivala u manjim gradovima koja je istraživački i društveno bitna?

  • Manje i srednje velike gradove u Hrvatskoj možemo promatrati kao slične u tome da su dovoljno mali da festivali, bilo koji, budu vidljivi stanovnicima – u većim gradovima poput Zagreba može se dogoditi da se festival negdje održava, a da ga zapravo ne zamijetimo, jer je u nekom dijelu grada kamo možda ne idemo, ne vode nas putovi tamo. U ovim manjim gradovima festivale je teže izbjeći, pogotovo kad izlaze na ulice. Nekako su vidljiviji većem broju stanovnika.

U razgovorima o budućnosti Dana piva u Karlovcu često se Karlovčani vraćaju na povijest tog festivala pa žele da se vrate u Zvijezdu. Povezano s tim, mnogi Karlovčani izriču želju da, jednom kada se vrate, Dani piva budu kao Špancirfest u Varaždinu. Međutim, ono što mi se čini jest da zaboravljamo da Špancirfest nije takav bio oduvijek, odnosno da se razvijao.

  • Da, on je prošao dosta dugačak put – ove godine će biti dvadeseto izdanje – pa je i promijenio svoju koncepciju. U početku se naslonio na događanja iz druge polovice osamdesetih i prve polovice devedesetih godina – Varaždinski sejem i Varaždinske cehovske dane – koja su pričala priču o obrtništvu i sajmovanju u Varaždinu. U početku je i Špancirfest velik naglasak stavljao na obrtništvo i sajmovanje, na 18. stoljeće kao zlatno doba Varaždina, kada je jedno kratko vrijeme Varaždin bio i glavni grad Hrvatske, na barok, dakle na povijesno razdoblje koje je i inače istaknuto u turističkom i kulturnom predstavljanju. To se mijenja 2003. godine i otvorenje Špancirfesta prestaje biti u vidu mimohoda cehova. I tu se događa ta promjena kada se priča o cehovima i obrtništvu utišava.

U kojem se to kontekstu odvilo i kako su Varaždinci reagirali na to?

  • To je i jedno mjesto prijepora, gdje su moji sugovornici smatrali da to nije bio najbolji potez organizatora jer su mislili da je time Špancirfest izgubio nešto specifično, domaće i lokalno. Organizatori su u određenom trenutku odlučili taj naglasak na varaždinskoj prošlosti maknuti iz središta i u prvi plan staviti naglasak na otvorenost, suvremenost grada koju bi Špancirfest trebao zrcaliti. To se događalo i u široj kulturnoj, turističkoj strategiji Varaždina, kada je Grad u jednom trenutku upro svoje snage u to da promišlja nove načine predstavljanja Varaždina gdje on više ne bi bio predstavljan samo kao grad baroka, lijepe arhitekture, varaždinskog groblja, nego bi trebao pronaći nešto novo čime bi se predstavljao. Namjera gradskih vlasti i Turističke zajednice kao najvažnijih aktera bila je da se napravi odmak od percepcije Varaždina kao grada muzeja. Smatralo se da bi se trebalo ponuditi nešto više i prionulo se na osmišljavanje novih strategija. U tom smislu je i Špancirfest bio dio tih širih nastojanja da se gradi priča o suvremenom, otvorenom gradu u kojem bi naglasak bio na kreativnosti, na suvremenom izričaju, na performerima koji postaju naglašenije srce festivala, na multikulturnosti koja bi se trebala dogoditi. Bio je dio nastojanja da se tu povijest Varaždina pre-ispiše i da se dodaju neka promišljanja današnjice i suvremenosti grada. To je dakle naišlo na neke glasove koji su smatrali da to nije dobro i da, ako ćemo to nešto što je lokalno tradicijsko, povijesno naslijeđe, varaždinsku baštinu maknuti, da će se izgubiti “ono nešto” i da će Špancirfest postati kao svaki drugi festival glazbe i dobre zabave. Organizatori su puno počeli ulagati u koncertni dio programa, što neki opet nisu dočekali s oduševljenjem smatrajući da će onda Špancirfest postati jednak bilo kojem drugom glazbenom festivalu bilo gdje u Hrvatskoj.

A kako će Špancirfest dalje?

  • Ne znam. Možda se saznalo na tribini koju su organizatori festivala upravo dok razgovaramo organizirali u Varaždinu. S obzirom na to da je ove godine dvadeseto izdanje festivala, okrugla brojka, organizirali su javnu tribinu o budućnosti Špancirfesta.

Ta veza festivala i grada je i dobro doživljena od strane zajednice, oni se i doživljavaju kao tvorci? Jer, pišete u knjizi, organizatori su građanima i dali bitno mjesto u festivalu. Koje?

  • Opisujući Špancirfest, organizatori su građanima Varaždina dali iznimno važno mjesto. Kad su govorili o Špancirfestu, govorili su da su Varaždinci dobri domaćini, da se gosti osjećaju dobro kad dolaze u naš grad. Varaždinci su Špancirfest prihvatili. Kritični jesu, ali ono što se meni pokazalo jest da, kad smo gorljivi oko nečega – bilo to pozitivno ili negativno – da nam je do toga stalo. Ulice za Špancirfesta su pune, on je točka u godišnjem ritmu grada koja je iznimno bitna, središte kulturnog, društvenog života. Špancirfest mijenja grad, unese novi ritam, svoju vjernu publiku ima u Varaždincima. Zato su i kritike koje su bile upućivane bile u smislu kako izbjeći stvari koje nam se možda ne sviđaju, a kako napraviti nešto da on ne izgubi svoj duh kao što su neki mislili. I te bih kritike čitala iz te pozicije: “To je nešto naše, do toga nam je stalo, pa si nekako i možemo dopustiti da budemo kritični”.

Kako Vam je bilo pozicionirati se, kao Varaždinki s vlastitim stavovima o festivalu, u istraživanju i usmjeriti svoja promišljanja?

  • Nastojala sam razgovarati s različitim ljudima i pokušati razumjeti više perspektiva. Ono što mi je u nekim trenucima bilo teže prihvatiti jest da sam kod nekih koji su bili uključeni u festival od početaka, osjetila da su se u nekom trenutku osjećali isključenima. Zbog toga što se malo promijenila koncepcija, jer je počelo dolaziti sve više izlagača i izvođača izvana, neki lokalni izlagači i izvođači smatrali su da možda nemaju dovoljno mjesta koje su imali na početku i nisu se osjećali s tim najbolje. Bilo mi je teško slušati njihova promišljanja jer sam osjećala da njihova kreativna energija i mogućnosti ostaju nedovoljno iskorištene jer organizator u tom trenutku ima neku drugu ideju. Kako mi kao istraživači uvijek pokušavamo prikupiti različita razmišljanja drugih pojedinaca, ali i svom vlastitom iskustvu, doživljaju i glasu dati neko mjesto, uvelike sam koristila i vlastita promišljanja i iskustva u cijelom istraživanju.

Kako biste općenito opisali kako festivali mijenjaju grad i odnos prema gradu?

  • Za naslov knjige iskoristile smo kazivanje jedne sugovornice iz Varaždina koja je rekla da Špancirfest pokazuje grad kakav bi trebao biti, misleći na pozitivne promjene u gradu – radost i dobru atmosferu na ulicama, na ljude koji se zabavljaju, susreću, razmjenjuju iskustva, sudjeluju zajedno u performansu i tako dalje. Te pozitivne strane, da ulice nisu puste nego pune ljudi. Festival gradu podaje drugačije lice i tjera na propitivanje kakav grad želimo – želimo li grad pustih ulica, zatvorenih trgovina, praznih prostora ili želimo grad u kojem su ljudi i koji dolaze u njegovo središte. Varaždin je u nekom trenutku dobio šoping centre na obodima grada, u samom gradu su se prostori zatvorili, istisnule trgovine i mali obrti. Pitanje praznine ulica kad festival nije na njima je pitanje koje su moji sugovornici često naglašavali – problem centra grada kao prolaznog mjesta koje ne tjera na zaustavljanje i provođenje vremena je nešto što su mislili da treba mijenjati, da treba u široj kulturnoj politici to sprječavati. Moji sugovornici koji su dolazili na festival, a ne poznaju Varaždin inače, nisu imali tu točku usporedbe. Ona se javljala prvenstveno kod Varaždinaca koji su promišljali o tome što možemo mijenjati, koji su se sjećali nekih prijašnjih razdoblja kada glavni trg nije bio prazan nego je bio mjesto susreta. Oni su vidjeli da bi ta promjena trebala, da bi se na tom tragu trebalo raditi na javnim prostorima da oni postanu mjesto susreta. Ima i drugih festivala i sadržaja u gradu, ali Špancirfest je definitivno velika točka s velikim brojem ljudi na ulicama i on je onda važna točka usporedbe. Gradske vlasti poduzimaju korake koji se tiču toga što bi trebalo mijenjati da ulice nisu puste i da život dolazi na ulice. Koliko su u tome uspješni, moglo bi se rspravljati, vjerujem da je takva situacija svugdje. Priča je složena. Povezana je sa širom situacijom u društvu i možda tek predstoji vidjeti kako će razvoj ići dalje. Važno je istaknuti da festivali, kao ni kulturne politike, nikada nisu u vakuumu, na sve utječe šira gospodarska situacija, politička situacija i ostalo.

Kako promišljate pitanje uključenosti građana u odlučivanje o tim procesima? Koji su potencijali uključivanja građana?

  • Mislim da je to sjajno. Vidjet ćemo što je danas proizvela javna rasprava o budućnosti Špancirfesta, zanima me na koji način su se uopće građani osjetili pozvanima da mogu nešto reći, jesu li to prepoznali kao platformu da kažu što misle o razvoju Špancirfesta ili o širem razvoju. Studije festivala definitivno pokazuju da su lokalni resursi iznimno bitni. Ima festivala koji mogu bez lokalne publike. To su festivali koje imamo i u Hrvatskoj – festivali koje organizira neka tvrtka iz inozemstva, dovede sa sobom puno turista, dođu na neku lokaciju i mogu bez lokalnog stanovništva. Najčešće su to glazbeni festivali. Festivali ovakvog tipa poput Špancirfesta, pokazala su istraživanja, trebaju vrlo pažljivo osluškivati glas lokalne zajednice. Osnovno kod festivala je da traju određeno vrijeme – na primjer mjesec dana, deset dana ili dan – festivalski izvođači odu, a nakon toga kreće uobičajeni život, ostaje lokalna scena udruga, kreativnih pojedinaca i ustanova na koje treba staviti naglasak tijekom cijele godine. Što mi želimo u tom uobičajenom životu, mislim da je to iznimno važno pitanje. Bez potpore lokalnih resursa može doći ne možda do odumiranja, ali do manje uspješnosti festivala. Koliko smo u Hrvatskoj navikli na ideje participativnosti i slušanja lokalnog stanovništva, nisam sigurna, kao niti u to koliko se lokalno stanovništvo osjeća pozvano da govori, ali treba raditi na tome. Udruge su jedna takva poveznica između gradske vlasti i šireg stanovništva. Iluzorno je očekivati da će na tribinu u Varaždinu doći svi stanovnici Varaždina, ali sigurno hoće predstavnici udruga, onih zainteresiranijih za tu problematiku, onih kulturno aktivnih, odnosno predstavnici institucija u gradu, koji mogu kapilarno djelovati kroz svoje programe. To vidim kao svezu gradskih nositelja kulturnih politika i lokalne zajednice.

Treba li uspoređivati gradove poput Varaždina ili Karlovca ili festivale?

  • Usporedbe nisu dobre, ako su tu samo da, eto, tako nešto usporedimo. Dinamike su drugačije, gradska vlast je drugačija, udruge su drugačije, prostori su drugačiji. Drugačije su povijesne dinamike, smještaj u Hrvatskoj, mnogi faktori, od ovakve ili onakve industrije, ovakvog ili onakvog gradskog proračuna. Stvari je teško uspoređivati, jer su okolnosti drugačije, ali nas neki procesi slično pogađaju. Prazna središta grada nas slično pogađaju. I što se oko toga radi, što se uspjelo promijeniti ili pozitivno napraviti, usporedba je koju vidim korisnom – “aha, tamo je uspjelo, može li možda i kod nas, kako raditi da uspije”. Pozitivne ili negativne primjere moramo pokušati nekako promišljati.

Zadnja knjiga koja je nastala u istraživačkom projektu “Stvaranje grada – prostor, kultura i identitet” pod naslovom “Grad i međunarodni migranti” bavi se međunarodnim migrantima. Nekako smo svi očekivali da će se knjiga baviti onim migrantima koji su bili najaktualniji u društvenim raspravama – izbjeglicama, migrantima pod međunarodnom zaštitom. Migranti u knjizi su srednja klasa, ljudi koji su došli u Hrvatsku u drugačijim okolnostima. Zašto taj odabir?

  • Ta se tema u okviru našeg projekta pokazala bitnom kada smo osmišljavale projekt, kada priča takozvane migrantske krize nije bila u prvom planu. Željele smo jedan dio projekta posvetiti strancima u Zagrebu, premda brojčano nisu velika skupina ljudi – prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine u Zagrebu živi oko 0,6 posto stanovnika koji imaju strano državljanstvo i oko dva posto koji imaju dvojno državljanstvo. Dakle, to je iznimno mala brojka. Željele smo se posvetiti ljudima koji su u nekom trenutku svog života odlučili dobrovoljno doći u Zagreb i tamo živjeti privremeno ili trajnije. Dijelom je riječ o onima kojima je posao u Zagrebu, jednim dijelom o ljudima koji imaju hrvatske korijene pa su u jednom trenutku odlučili doći u Hrvatsku. Dobrim je dijelom riječ o ljudima koji imaju hrvatskog partnera ili partnericu pa su zbog ljubavi došli živjeti u Zagreb. To je vrlo raznolika skupina ljudi koji su trenutno u našem glavnom gradu. Nama se činilo bitnim uhvatiti njihove perspektive grada, pokušati vidjeti gdje su, jesu li vidljivi, u kojim segmentima jesu, a gdje nisu. Priča s izbjeglicama, tražiteljima azila, strancima pod međunarodnom zaštitom je aktualna i kolege etnolozi i kulturni antropolozi i stručnjaci iz drugih disciplina ispisali su radove na temelju istraživanja kojima su u samom jeku tih događanja nastojali to etnografski i analitički popratiti. Mi smo se odlučile baviti ovom drugom skupinom, ljudima koji odluče izabrati živjeti u Zagrebu ili su poslani poslom.

O čemu ste pričale s njima?

  • Nastojale smo se s njima susresti i razgovarati o tome kako su se odlučili da dođu u Zagreb, planiraju li ovdje privremeno ili trajnije živjeti i prikupiti njihova razmišljanja o Zagrebu. Svi imaju iskustvo života u drugim gradovima i bilo nam je zanimljivo razgovarati o usporedbama Zagreba i tih drugih gradova u kojima su živjeli. Nastojale smo razumjeti što ih drži u Zagrebu, što im on nudi u odnosu na druge destinacije jer neki imaju bogato iskustvo mobilnosti.

Koji je to Zagreb koji stvaraju? To su vrlo različite priče, posve drugačije perspektive?

  • Jako raznoliko promišljaju i to jako ovisi o razlozima dolaska, o obiteljskoj situaciji, o dobi u kojoj su došli i slično. Nastojale smo promotriti što ih je u Zagrebu privuklo, kako razmišljaju o javnim prostorima. Puno su nam govorili o tome da Zagreb ima privlačne javne prostore s puno parkova i zelenila, što je posebno bilo bitno kazivačima s obitelji i djecom. Objašnjavali su nam dobru prometnu povezanost – sa čime se mi koji živimo u Zagrebu nismo uvijek na prvu slagali – ali su nam, uspoređujući s drugim gradovima, ukazivali na to koje su možda prednosti koje uzimamo zdravo za gotovo ili ne promišljamo toliko. Česta naracija o gradu je sigurnost, pogotovo kod onih koji dolaze iz velikih ili opasnih gradova, pa su nam objašnjavali da mogu sasvim sigurno sami hodati ulicama grada, da im je to iznimno važno i da je to velika prednost. Zanimljivo im je to što je Zagreb dovoljno velik s dovoljno različitih sadržaja, a opet dovoljno malen da ne dovodi do anonimnosti, da omogućuje prisnost. I neka opuštenost, to je ono što su u njemu vidjeli.

Neki od njih su došli i postali poduzetnici?

  • Oni koji su došli s namjerom da pokrenu posao – sada baš vodimo intervjue s vlasnicima restorana i trgovina – iznimno su dobro upoznati s uvjetima poslovanja, ekonomskom situacijom, zakonskim regulativama. Neki su iznimno dobro ispipali teren prije nego što su se na to odlučili. Drugi su došli slučajno. Prepoznali su niše koje im po njihovom mišljenju nude prostor za poduzetništvo, na primjer restorani u Tkalčićevoj ulici i njezinoj blizini (šrilankanski, indijski, turski, grčki, korejski…) ili ukrajinska i ruska trgovina u centru grada. Neki od njih ne uspijevaju i zatvaraju biznise. Neki su uspješni i grade poziciju u tom ugostiteljsko-trgovačkom sektoru. Bore se s visokim porezom na dodanu vrijednost, sa svim izazovima i problemima kao i drugi hrvatski poduzetnici. Ali, opet, prepoznaju potencijal Zagreba i žele biti aktivni u toj ekonomskoj priči, kao i u kulturnom životu organizirajući druženja i obilaske grada, donoseći novu ponudu i raznolikost na kulturnoj sceni itd.

A koja je njihova pozicija “odozgo”, jesu li prepoznati u politikama Grada Zagreba?

  • Prepoznale smo da nisu prepoznati u gradskim politikama kao populacija koja bi mogla nešto donijeti gradu. U strategijama grada su zapravo nevidljivi. A s druge strane pokazuju da mogu ponuditi nešto gradu. Želimo dalje problematizirati njihovu vidljivost i nevidljivost, sakupljati ta njihova iskustva zašto Zagreb. Neki od njih sami su se osvrtali na situaciju da mladi odlaze iz Hrvatske, a oni su svoju sreću i život odlučili potražiti ovdje, uvjeravajući nas i pokazujući da ima potencijala, da Zagreb i Hrvatska imaju potencijala i da ulaganjem svoje energije mogu nešto pridonijeti.

Možete li nam ukratko ova pitanja i promišljanja pozicionirati u sam projekt “Stvaranje grada”? Koja su središnja pitanja koja preokupiraju istraživački tim?

  • “Stvaranje grada” u okviru ovog projekta koji se bavi Zagrebom shvaćamo kao proces izgradnje i artikulacije urbanog života, u kojem sudjeluju raznoliki akteri i na njega utječu raznoliki društveni, kulturni, ekonomski, politički i drugi čimbenici. U projektu sudjeluju etnologinje i kulturne antropologinje i kulturna geografkinja. Naše smo istraživanje usmjerile na dva analitička sklopa. Jedan se tiče politika javnih prostora, gdje se bavimo javnim prostorima u Zagrebu, odabranim trgovima i parkovima u središtu grada, zatim zelenim javnim prostorima i gradskim vrtovima te percepcijama pojedinih gradskih četvrti. Drugi sklop bavi se politikama razlike i tu nas zanimaju skupine i pojedinci čija se različitost i drugost temelje na njihovom inozemnom podrijetlu, slabijem socioekonomskom statusu, seksualnom i rodnom opredjeljenju, starijoj životnoj dobi ili tome što je riječ o slijepim i slabovidnim osobama. Projektom nastojimo zahvatiti raznolika iskustva života u gradu, odnosno razumjeti kako raznoliki ljudi stvaraju i koriste gradske prostore, koje su strategije stvaranja identiteta grada, kako se u gradu prelamaju šire društvene silnice. U svibnju ćemo u Zagrebu organizirati međunarodnu konferenciju na kojoj ćemo imati priliku o ovim i sličnim temama razgovarati s domaćim i inozemnim kolegama.
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije