Težnja za najboljim društvom

Autor: Tomislav Augustinčić

„180 godina u najboljem društvu“, izložbu povodom 180. obljetnice Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ u Karlovcu, potpisuju Sanda Kočevar i Aleksandra Mikić Grginčić. Za one koji će čitati ovaj prikaz i onda – ako već nisu – posjetiti izložbu u potkrovlju Gradskog muzeja, ili barem pročitavši ovaj prikaz usporediti iskustva ili u novom svjetlu razmotriti izložbu, ili možda ponovno posjetiti izložbu – nužna opaska: ova izložba nije kronologija karlovačke knjižnice, zgrada u kojima je bila smještena niti ilirske čitaonice.

Naime, cilj izložbe ujedno je odmaknuti se, izbjeći „sklonost ustanova samoperpetuiranju kroz produciranje krutih znanstvenih informacija s kojima se posjetitelj može upoznati na stalnom muzejskom postavu“, a s tom željom „kreirana je izložba koja za cilj ima ukazati na promijenjenu ulogu ustanova u suvremenom kontekstu“ (iz kataloga izložbe). S ovim ciljem, u izložbu je upisana uloga koju bi, kako su autorice istaknule, društvene i kulturne institucije (poput Gradskog muzeja i Gradske knjižnice) svojim programom trebale izvoditi u suvremenom društvu – „biti korektivni mehanizam društva usmjeren prema današnjim potrebama društva, otvarajući nove teme, propitujući i pozivajući na kritiku pojedinca, baštine i društva općenito […] stvaraju kvalitetnijeg društvenog i kulturnog ozračja“ (iz kataloga izložbe). U karlovačkom kontekstu, ova izložba to i čini.

Izložba je u tom smislu učinila hrabar pomak, kako po pitanju muzeološke prakse u Karlovcu tako i po pitanju pozicioniranja u suvremenom kontekstu. Autorice su se tako svjesno i smisleno odmaknule od opetovanog izložbenog principa privremenih ili prigodničarskih izložbi: predstavljanje predmetne građe koja bi evocirala i objašnjavala relevantnost date institucije ili druge izložbene teme kroz jednosmjernu linearnu vremensku predstavu biografije/faktografije i ključnih datuma a potom nešto više raspravila neka specifična očišta ili probrane aspekte više kao kuriozum.

U potkrovlju Gradskog muzeja temelj izložbe su u staklenim vitrinama predstavljena odabrana djela iz opusa tridesetak književnika, pravnika, novinara, publicista, povjesničara koji su svojim životom (po)vezani uz Karlovac. (Tako su izloženi ilirski almanah Juraja Matije Šporera, spjev Ivana Mažuranića, novelistika i dnevnik Dragojle Jarnjević, basne i pripovijetke Ignacija Čivića Rohrskog, pjesme Ognjeslava Utješenovića Ostrožinskog, Među žabarima Ante Kovačića, pjesme Milana Vrbanića, Jama Ivana Gorana Kovačića, pjesme Slavka Mihalića te feljtoni Stjepana Mihalića, zapisi Imbre Tkalca, autobiografija Mije Krešića, zapisi Josipa Vanište, autobiografija Stanka Lasića, studija Slavka Goldsteina, fotomonografija Hinka Krapeka, Temelji žitne trgovine Josipa Šipuša, Genius patriae Ivana Derkosa, Draškovićeva Disertatia, Lopašićev pa Strohalov opis Karlovca, udžbenik iz povijesti Marije Vrbetić, studija Ljudevita Jonkea, Logika Gaje Petrovića, povijesna studija Milana Radeke, studija o Šahu Izidora Grossa, povijest karlovačkog sporta Zdravka Švegara.) S obzirom na (u uvodnim govorima na otvorenju) često spominjanim sve više marginalnim položajem knjige u suvremenom društvu – a koji se očituje i u sve manjem broju članova Gradske knjižnice, neobična je odluka da se knjige predstave kao artefakti koje će se gledati, umjesto da se prime u ruke i čitaju, no s obzirom da su predstavljeni većinom raritetni primjeri i prva izdanja, možda i bolje da su bile iza stakla.

Bilo bi pogrešno misliti da je izložba o knjigama iz Zavičajne zbirke Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“; bilo bi pogrešno misliti da je izložba o knjigama koje govore ili su nastajale u Karlovcu.

Odabir vrlo jasno evocira i u pažnju dovodi znamenite i relevantne autore i knjige koji su i čiji je doprinosi naizgled bili zaboravljeni – npr. prva studija o šahu na hrvatskom, djelo Izidora Grossa, Židova ubijenog u Jasenovcu 1942. godine, kojom je definirao danas uvriježene nazive figura. Odabir vrlo jasno izriče multikulturnu, multietničku i multikonfesionalnu sliku karlovačkog društva, te bogatstvo koje takvo društvo donosi samo sebi. U pažnju je dovela i knjige koje u suvremenom kontekstu mnogi rado ne bi gledali ili bi ih interpretirali da im ide niz dlaku – od Jame Ivana Gorana Kovačića do 1941. Godina koja se vraća Slavka Goldsteina. U pažnju je dovela i kritičke stavove Stanka Lasića, kao i kritička ismijavanja karlovačke malograđanske sredine, licemjerja, poltronstva i lažnog domoljublja u romanu Ante Kovačića. Autorice su istaknule da su se vodile vlastitim kriterijima birajući tih trideset predstavljenih knjiga; istaknule su kako bi sudionici izložbe, posjetitelji možda sastavili drugačiji popis, te kako imaju i pravo na to. Ograđivanje, mislim, nije bilo potrebno; knjige koje su predstavile nisu tu kako bi bile popis „30 najboljih knjiga u Zavičajnoj zbirci“, ili „30 knjiga koje morate pročitati“; nužno je vrlo jasno priznati kvalitetu ovog autorskog rada i odabira, odnosno znanstvenog pristupa i produkcije S . Kočevar i A. Mikić Grginčić. Isto tako vrijedi istaknuti i kvalitetno, stilski koherentno i promišljeno vizualno oblikovanje izložbe koji potpisuje Nikolina Jelavić Mitrović, te s njime usklađen dizajn tiskovina (BOLFEKi art & graphic design studio) te dnevnika čitanja (book2go) kao domišljat suvenir.

Bez jednoznačno jasne vremenske progresije i jasnog središnjeg fokusa, izložba se može doimati zbunjujuća onima koji stižu s uvriježenim očekivanjima kako bi izložba trebala izgledati. Izložba „180 godina u najboljem društvu“ Sande Kočevar i Aleksandre Mikić Grginčić traži ono što i predstavlja – da kritički, pozorno, refleksivno i kreativno „čitajući“ (parafraziram govor autorica: ) umaknemo uvriježenim predodžbama i stereotipima, izmaknemo se iz uvriježenog diskursa, a to kako bismo gradili vlastito mišljenje, otvarali nove teme u društvenim raspravama, propitivali i pozivali na kritiku pojedinaca, baštine i društva općenito. Izložba tako tematizira, zapravo, kritičku i osviještenu produkciju društva i kulture; ne toliko kulturu čitanja, ne toliko povijest knjižnice ili društveni značaj knjige –  već ono što proizlazi iz obrazovanja, načitanosti, društvenog angažmana, društvene odgovornosti, djelovanja istaknutih pojedinaca u kontekstu njihova (našeg) društva, u kontekstu postojanja ili izostanka kulturnih institucija, te potrebu za svim tim. U tom smislu izložba nema cilj ponuditi početak i kraj jedne priče, već dati okvir za promišljanje suvremenog društva, potaknuti težnju za najboljim društvom (u svakom smislu riječi).

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije