Politika na traci: Sluškinjina priča

U tridesetak godina od nastanka knjige mnoge stvari su se promijenile i to je jedini prigovor koji današnji gledatelj može uputiti seriji. Proces umjetne oplodnje značajno je uznapredovao. Surogat majke postale su realnost, a njihova oplodnja u pravilu se ne odvija neposrednim tjelesnim kontaktom. Priča o Raheli i Jakobu iz Starog je zavjeta i nakon prihvaćanja deset zapovijedi etički, ali i logički je neprihvatljiva, premda logika i religija uglavnom ne idu ruku pod ruku – osim ako je umjetna oplodnja etički, logički i još nekako grešnija od Jakobove ceremonije. Čak i ako se opcija prikazana u seriji nikad ne približi stvarnosti, žene je moguće iskorištavati i ponižavati na mnoge druge načine, kao što možete vidjeti u seriji

Autor: Dražen Cukina

Margaret Atwood objavila je 1985. godine roman Sluškinjina priča, distopijsku priču smještenu u Republiku Gilead, nastalu nakon nasilnog uništenja Sjedinjenih Američkih Država u bliskoj budućnosti. Atwoodin šesti roman postigao je izniman uspjeh. Dobio je najvažniju kanadsku književnu nagradu te Arthur C. Clarke nagradu za najbolji znanstveno-fantastični roman. Osim toga, Sluškinjina priča bila je nominirana za nagrade Booker, Nebula i Prometheus. Tri godine kasnije po knjizi je film snimio Volker Schlöndorff, a 2000. je istoimenu operu skladao danski skladatelj Poul Ruders.

Današnjim gledateljima Sluškinjina priča najpoznatija je po prošlogodišnjoj istoimenoj seriji (The Handmaid’s Tale). To je raskošno producirana i puno detaljnije ispričana priča od filmske. Zahvaljujući političkim okolnostima u kojima je nastao, serijal je, poput knjige tridesetak godina ranije, izazvao veliko zanimanje javnosti, a zahvaljujući kvaliteti prva sezona serije osvojila je dva Zlatna globusa te pregršt drugih strukovnih nagrada.

Kada su iznenada gotovo sve žene ostale neplodne, počeo je jačati pokret pod nazivom Jakobovi sinovi. Njihova je ideja bila da prisile sve preostale plodne žene da se ostave svega što su radile u životu i počnu rađati. Naravno, oplođivat će ih samo oni višeg statusa. Jedan zapovjednik, a to je najviši rang Jakobovih sinova, pita se hoće li njihove žene pristati na to. „Naravno da hoće,“ uvjerava ga drugi. U Bibliji postoji presedan, priča o Jakobu i Raheli. Rahela nikako nije mogla zanijeti, pa je Jakobu ponudila svoju sluškinju Bilhu da legne s njom. Ako Bilha na njenim koljenima rodi dijete, bit će to kao da je Rahela rodila. Žena mora biti prisutna dok njen muž oplođuje sluškinju, a cijeli taj čin više se neće zvati čin, nego Ceremonija. Uzvišenije zvuči, a Ceremonija će osim oplodnje sadržavati i niz molitvi.

U filmu, zbog ograničenog trajanja, najčešće zatičemo dano stanje, bez objašnjenja kako je do njega došlo. Serijali nemaju s tim problema, pa u Sluškinjinoj priči vrlo deataljno u nizu flash backova saznajemo kako su Jakobovi sinovi to izveli. Organizirali su ogranke u 30 saveznih država, te u istom trenutku simultano napali Bijelu kuću, Kongres i Vrhovni sud. Napad je uspio te su mogli krenuti dalje.

Kako bi prisilili plodne žene na rađanje, najprije su svim ženama ukinuli kartice. Žena više nije smjela raspolagati novcima bez muževa znanja i odobrenja. Vrlo brzo, sve zaposlene žene dobile su otkaz. Uspostavljena je nova hijerarhija žena. Zakonite supruge visokih dužnosnika Gileada najuglednije su žene u društvu, ali podložne svim ograničenjima – recimo, postoje mjesta na koja žene ne smiju ići, a to obuhvaća baš sve žene. Martha je generičko ime za starije nerotkinje vične kućanskim poslovima, one opslužuju zapovjednikovu obitelj. A sluškinja je mlada fertilna žena dodijeljena zapovjednicima čije žene ne mogu rađati.

Jedna od sluškinja je June. Na početku serije zatičemo je kako s mužem i kćerkom pokušava pobjeći iz Gileada u Kanadu. Bijeg kreće po zlu, June je uhvaćena, kćer joj oduzimaju a nju odvode u Crveni centar, ustanovu za preodgoj žena u sluškinje, a naziv duguje crvenim uniformama koje sluškinje moraju nositi kako bi se razlikovale od ostalih žena. Centar vode Tetke, koje neodoljivo podsjećaju na čuvarice konc logora. Otprilike tako se i ponašaju, u preodgoju ne biraju sredstva, a najdraža im je ona stara biblijska – oko za oko, pri čemu se taj zakon ne shvaća previše doslovno, jer žena može rađati bez oka kao i bez šake.

Kad je uspješno završila obuku, June je dodijeljena zapovjedniku Fredu Waterfordu i njegovoj ženi Sereni. Kako bi nedvojbeno bilo jasno da je odsad Fredova svojina, ne smije više koristiti vlastito ime te postaje Fredova (Offred na engleskom, što je složenica od of Fred). Dok ne zatrudni, njen jedini posao je da odlazi u nabavku. Sluškinje uvijek u trgovinu idu u paru, a jedna je zadužena da kontrolira drugu.

Osam od deset epizoda prve sezone režirale su žene, primjerice Kari Skogland koju američki mediji ubrajaju među deset redatelja koja treba pozorno držati na oku. Taj ženski dodir jasno se vidi. Prije svega, nema nikakve dvojbe tko je glavna junakinja priče. June je naratorica, čime je zadržan pripovjedač u prvom licu iz knjige. No i vizuelno je odmah jasno da je ovo Junina priča. June ima najviše krupnih kadrova u seriji, daleko više od svih ostalih likova. Pritom su Junini krupni kadrovi krupniji od drugih – June ispunjava kadar u tolikoj mjeri da joj ponekad vidimo tek dio lica. Stoga je Elizabeth Moss u ulozi June imala težak glumački zadatak plastično dočarati strah i poniženje kroz koje prolazi sluškinja. Ni jednom drugom protagonistu serije kamera ne prilazi tako blizu. Povrh toga, kad u sceni nema June, likovi u pravilu nisu u centru kadra već na rubu, gledamo ih s leđa ili iz nekog neobičnog kuta. Taj se postupak dosljedno provodi kroz cijelu seriju.

Peta epizoda najsadržajnija je u smislu da se događaju i otkrivaju neki ključni detalji radnje. Bez ulaženja u pojedinosti, evo samo jednog važnog momenta. June je uspjela uspostaviti odnos s Fredom gotovo na granici poštovanja te su njihovi razgovori sve otvoreniji. Fred joj objašnjava zbog čega se sve ovo događa: „Samo smo hjeli svijet učiniti boljim.“ U trenutku iskrenosti, Fred nastavlja: „Bolje nikad ne znači bolje za svakoga. Bolje uvijek znači gore za nekoga.“

Ako čak i imaju hrabrosti to priznati sami sebi, to su riječi koje političari nikad ne izgovaraju na glas u javnosti, to uvijek ostaje u polumraku radne ili spavaće sobe. Za javnost su druge riječi. Fredova supruga Serena napisala je knjigu o „kućnom feminizmu“, praktički zakon koji propisuje što žena smije, a što ne smije raditi. Kad jednom u posjedu Fredu stigne meksička delegacija, ambasadoricu zanima je li Serena zamišljala ovakvo društveno uređenje, društvo u kojem žene ne smiju čitati njenu knjigu niti išta drugo. Serenin odgovor je „Bog traži žrtve, a pravednima za uzvrat daje blagoslov.“

Osim čitanja, ženama puno toga nije dozvoljeno. Glazba u Gileadu gotovo da i ne postoji, pa je u seriji jako malo glazbe, obično tek u završnoj sekvenci epizode. Zabranjeni su tjelesni užitci, čak ni društvene igre nisu dozvoljene – ni muškarcima. Osim onima na vlasti. Kao u svakoj drugoj diktaturi, i ovdje diktatori smiju sve što zabranjuju običnom puku. Fred obožava scrabble pa s June skoro svaku večer odigra partiju prije spavanja. Ljubav je nepoželjna, zapravo svi osjećaji osim straha su neprihvatljivi. Ipak, to ne sprečava vladajuće da se opuste na tajnim mjestima koje bismo današnjim riječnikom nazvali javnim kućama. Žene koje se kod nas nazivaju prostitutkama, u Gileadu su Jezebelke. „Svi smo mi ljudi,“ tumači Fred June, a kad ga ona upita nije li to zabranjeno, lakonski odgovara, „pravimo se da ne vidimo.“ Parafrazirajući Georgea Orwella, svi se moraju žrtvovati, ali neki/neke su više žrtve od drugih.

Bi li neprovođenje Istanbulske konvencije u konačnici moglo dovesti do Sluškinjine priče? Kao doslovne preslike serije i knjige, ne. U tridesetak godina od nastanka knjige mnoge stvari su se promijenile i to je jedini prigovor koji današnji gledatelj može uputiti seriji. Proces umjetne oplodnje značajno je uznapredovao. Surogat majke postale su realnost, a njihova oplodnja u pravilu se ne odvija neposrednim tjelesnim kontaktom. Priča o Raheli i Jakobu iz Starog je zavjeta i nakon prihvaćanja deset zapovijedi etički, ali i logički je neprihvatljiva, premda logika i religija uglavnom ne idu ruku pod ruku – osim ako je umjetna oplodnja etički, logički i još nekako grešnija od Jakobove ceremonije. Čak i ako se opcija prikazana u seriji nikad ne približi stvarnosti, žene je moguće iskorištavati i ponižavati na mnoge druge načine, kao što možete vidjeti u seriji.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije