“Arheološki odjel djeluje od 1980. godine. Voditeljica odjela je Matea Galetić, kustosica.
Od 1964. do 1967. godine u sastavu Gradskog muzeja bila je i arheološka zbirka Topusko koju su vodili kustosi Tereza Bojerlajn i Višnja Plemić.”
Piše tako na mrežnoj stranici Gradskog muzeja Karlovac. Nedostaje u tom kratkom pregledu Lazo Čučković, prvi kustos arheološkoga odjela koji je radio tu 37 godina, a navode se kustosi koji nemaju izravne veze s odjelom. Čudi me da autori teksta ne znaju da nikada nije postojala arheološka zbirka Topusko, nego Muzejska zbirka Topusko u kojoj je bilo više izložaka vezano uz ZAVNOH i etnologiju nego arheologiju, te da je isti izbrisani Lazo – ja – daleko više godina od navedenih vodio brigu o toj zbirci i spašavao ju doslovce sa ceste. Jedino priznajem da više od mene zasluga za očuvanje zbirke ima nastavnica povijesti iz Topuskog Marija Abramović. Osnivač zbirke je, pak, Nikola Mareković. Moje izostavljanje vidim kao zlonamjerno, a ostalih navedenih kao neznanje i nedostatak želje za istraživanjem, jer sam u više navrata na muzejskim stručnim kolegijima objašnjavao što je Muzejska zbirka Topusko.
Drugi primjer je možda još drastičniji jer ne postoji mogućnost slučajne pogreške. U prošlogodišnjem izvještaju Gradskog muzeja Karlovac nije spomenut niti jedan moj objavljeni znanstveni rad iako sam siguran da sam barem jedan separat poslao – lani sam još bio zaposlenik muzeja više od trećine godine, a i taj jedan bi nešto značio jer bi činio trećinu ukupnog broja znanstvenih radova Gradskog muzeja Karlovac prošle godine. Da to nije slučajno govori činjenica da se već godinama u Glasu GMK-a pri kraju objavljuju reklame s muzejskim publikacijama. Od izdanih monografija jedino nedostaje moja knjiga „Turska kosa“.
Iznenadna odluka o skidanju moje izložbe na Dubovcu je već komentirana na stranicama ovog portala. Da nije bilo mog otvorenog pisma gradonačelniku Damiru Mandiću i njegove brze reakcije danas bi ta izložba bila skinuta i brojni turisti bi gledali prazne zidove. Zar to sve samo da se uklone tragovi mog djelovanja? Slijedilo je ukidanje već odobrenih izložbi o kojima sam također već pisao, ali ne u ovom kontekstu, namjernog zatiranja moje djelatnosti.
Je li riječ o slučajnosti ili namjeri prosudite sami. Pokušaj traženja nekog pozitivnog primjera nije urodio plodom. Ne volim se ni prisjećati neisplate regresa za godišnji odmor i velikog kašnjenja isplate otpremnine, koja je isplaćena zahvaljujući sindikalnom pritisku, uz prijetnju da ju neću niti dobiti. Zašto? Nikad nisam saznao.
Sve navedeno je ustvari sitnica jer je plan, očito, bio puno radikalniji. Pokušalo se staviti na moj “teret” i skladište u Ostrožinu. Ne mogu detaljnije o tome, jer policijska istraga još traje, ali mogu samo izjaviti da sam ponosan na to skladište, jer su tamo bili pohranjeni predmeti koji su bili predviđeni da se bace na smeće. I tu dolazimo do ključnog problema zbog čega me se treba eliminirati. Muzej ima oko 450.000 predmeta – to je podatak iz vodiča po stalnoj postavi muzeja iz 2016. koji je blizu realne brojke – među kojima je i preko 300.000. kao rezultat mojih prikupljanja. No, to nije sve. U redovnim revizijskim prijavama prema Muzejskom dokumentacijskom centru Gradski muzej Karlovac ima oko 15.000, ili prema turističkom prospektu oko 18.000 predmeta ili prema odluci Upravnog vijeća Muzeja 25.000, što je usmeni podatak ravnateljice Hrvojke Božić. (O kompetenciji upravnog vijeća drugom prilikom). U čemu je problem? Prema muzejskom zakonu predmeti koji nisu upisani ne postoje i može ih se baciti u smeće bez problema. E, da, ali naš muzej se hvali da ima preko 80 posto registriranih zbirki, a veliki hrvatski ili matični muzeji samo oko dva posto. Mašala! No, treba reći da je ovakvo stanje nedopustivo i protuzakonito zato što muzej nije vlasnik tih predmeta, nego samo čuva kulturno blago vlasništvo svih nas. Kako su moguće tako male brojke kada samo pohrana Konzervatorskog odjela ili Restauratorskog zavoda čine svaka barem po 20.000. predmeta? Kako će se pravdati „nestanak“ predmeta koji su preuzeti na revers od ustanova koje štite kulturnu baštinu? Trenutna uprava muzeja nema odgovora.
No dobro, možda i nije čudan nagli obrat i dodavanje, a prema potrebi i oduzimanje, nekoliko stotina tisuća predmeta, kada analiziraš ponudu od strane muzeja za suradnju s bivšim kustosom arheološkoga odjela. Za šutnju ili javno nedjelovanje, barem sam shvatio, nuđen mi honorarni posao, i to da inventarem muzejsku zbirku Topusko. Pa u čemu je problem? Možda nikakav osim što ta zbirka po broju komada čini više od polovice ukupnog broja predmeta koje muzej čuva, preko 300.000. I to bih sve trebao uraditi u pola godine. Dakle, nemoguća misija koja mi je trebala biti lekcija i dati do znanja da sam, valjda, pretjerao u prikupljanju pa eto mi sada na. Kada sam posao odbio brojka je smanjena s pola miliuna na 25.000 predmeta, a koliko u tom slučaju otpada na Topusko ne znam. U svakom slučaju netko drugi će imati kudikamo manji zadatak pred sobom.
Zaboravljen je i opravdani zahtjev gradonačelnika za izvanrednom revizijom uz moju pomoć i ponuđen mi sasvim deseti posao.Tako bih postao krivac za lošu statističku sliku koja bi izašla na svijetlo dana, a velikim dijelom bi se to odnosilo na prevelik broj predmeta koje sam “dovukao” u muzej. Usput bi bio kupljen još jedan karlovački šutolog. Mogućnost manipulacije s muzejskim predmetima bi, naravno, i dalje bila otvorena. Jednom, ipak, netko kaže “car je gol”.
Prava slika čudnog odnosa prema fundusu muzeja se ogleda u najnovijem vodiču po stalnoj postavi već na samim koricama. Pravi raritet su korice, kada govorimo o sličnim publikacijama, na kojima nema fotografije niti jednog predmeta, a ni zgrade muzeja. O sadržaju i pristupu drugom prilikom kada ćemo analizirati zašto su namjerno izostavljeni podaci o mjestu nalaza ili upotrebe predmeta, te otkuda stid kada je vlastita muzejska građa u pitanju. Taj problem je samo naizgled banalan. No, jako je bitan za stalnu postavu muzeja koja je već zastarjela i traži izmjene, ali kakve? Sigurno ne na razini koja se sugerira u spomenutom vodiču ili po programu redizajna s kojim sam se upoznao još dok sam bio zaposlenik muzeja. Taj redizajn je priča za sebe jer je riječ o bjanko ugovoru koji sada treba nekako opravdati. O tome u slijedećem nastavku pod naslovom “Grlom u jagode”.
