U Zagrebu se u utorak svečano otvorilo 55. Goranovo proljeće, „najstarija pjesnička manifestacija s najprestižnijim pjesničkim nagradama“ u Hrvatskoj, koja je osnovana u sjećanje na književnika i borca Narodnooslobodilačke borbe Ivana Gorana Kovačića (Lukovdol, 21.3.1913. – okolica Foče, 12.7.1943.). Goranu i Goranovom proljeću posvetio sam svoj diplomski rad, za koji sam istraživao ne samo društveno sjećanje na Gorana u okviru festivala (od 2015. do 2017.), nego i širu povijest sjećanja na Gorana, te analizirao arhivsku građu koju čuva Studentsko kulturno-umjetničko društvo „Ivan Goran Kovačić“.
Vlatko Pavletić u jednoj je analizi Goranovog stvaralaštva napisao da „Goran će u našoj poeziji ostati pjesnik Jame“. Virtuozno konstruirana, Jama je najveće djelo i najkrupnije dostignuće jugoslavenske književnosti (Vojislav Đurić); ključno djelo Goranovog opusa i međuratne i ratne poezije, ona je naznaka početka nove poezije (Vlatko Pavletić); ona je jedinstvena poema humanizma i slobode (Jure Kaštelan); „u svom istorijskom trenutku, ona je, izražavajući i jednu i širu i obuhvatniju viziju, istovremeno prevazišla svoju pjesničku situaciju i izrazila jedan širi i opći smisao ljudske egzistencije“ (Zdenko Lešić). Prvo izdanje ilustrirao je Edo Murtić; Pablo Picasso 1948. ilustrirao je francusko izdanje, u prijevodu Paula Eluarda koji je Goranu posvetio pjesmu „Grob Gorana Kovačića“. Kao „pjesnički ispisan protest“ protiv ustaških zločina Drugog svjetskog rata, Jama je imala biti podsjetnik na te zločine, na period Drugog svjetskog rata i Narodnooslobodilačke borbe a onda i na Gorana, noseći viziju jednog boljeg društva. Jama je time, na poseban način, bila književni spomenik, sjećanje pretočeno u stihove, pjesničko svjedočanstvo koje će uvijek aktualizirati i činiti prisutnom u sadašnjosti specifičnu povijesnu epizodu. Kaštelan je u predgovoru antologiji Ognji i ruže u Jamu upisao i moralnu i društvenu svrhu – da oni kojima će Goranova Jama biti samo poema, a ne stvarnost „neka ne dopuste da se ponovi stvarnost nakaznija od najinfernalijeg sna“. Stoga nije čudno da je Kaštelan odabrao fragment Jame kao epitaf na brončanoj ploči u Kamenom cvijetu u Jasenovcu. Nije ni čudno da su organizatori Goranovog proljeća 2016. godine odabrali na otvorenju festivala u Zagrebu čitati prvo pjevanje Jame u znak protesta.
Na prostoru bivše socijalističke Jugoslavije mnoge su točke gdje je sjećanje na Gorana materijalizirano brončanim ili kamenim spomen-pločama, brončanim poprsjima te skulpturom Goran Vojina Bakića, većinom u onim gradovima gdje je Goran živio i stvarao – Lukovdol, gdje je rođen; Karlovac, gdje se školovao; Zagreb, gdje je živio i radio; Livno, gdje je čitao Jamu; u Foči, nedaleko od koje je ubijen – te u školama i institucijama koje su nosile njegovo ime. Njegova je rodna kuća već 1962. zaštićena kao spomenik kulture, a 1967. ondje je otvoren Memorijalni muzej, s novim postavom oblikovanim 2003. godine. Sjećanje na Gorana ukoričeno je u njegovim izabranim Djelima i Sabranim djelima, mnogobrojnim izborima njegove poezije i proze te književnoznanstvenim studijama o njegovom stvaralaštvu. Međutim, Goranovo proljeće kao pjesnički festival danas je gotovo jedino javno događanje koje možemo nazvati mjestom sjećanja na Gorana, u onom smislu kako Pierre Nora definira pojavnosti u kojima se pohranjuje, čuva, izvodi i utjelovljuje sjećanje. Samo se u sklopu Goranovog proljeća u javnosti upućuje da je Goran bio pjesnik i antifašist, da se ponosimo njime, djelujemo u sjećanje na njega te da je neophodno da se sjećamo njegova života i stvaralaštva; u sklopu festivala čitaju se Goranove pjesme i polažu vijenci cvijeća na njegov grob u rodnom Lukovdolu.
Mnogi društveni akteri prestali su slaviti 21. ožujka kao Goranov rođendan, već se umjesto toga pridružuju u proslavi Svjetskog dana poezije kojeg je UNESCO utemeljio 1999. godine i kojeg je uz sebe marketinški vezala marka kave Julius Meinl, ili Europskog dana umjetničke kreativnosti (utemeljila EU platforma CreArt 2013.). Tako i Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić“ (!) u Karlovcu, koja ove godine slavi 180. godina postojanja, u svojem slavljeničkom programu obuhvaća više književnih događanja kojima tematizira i slavi prvi dan proljeća i Svjetski dan poezije. Premda nosi njegovo ime, čuva njegovu bistu (Bakićev rad) i njegove knjige, Gradska knjižnica u Karlovcu neće proslaviti 105. obljetnicu Goranovog rođenja. Ova odluka time je teža što je Goran živio i obrazovao se u Karlovcu. Mnogi Karlovčani prepričavaju kao anegdotu da je tada hodao sa Marijom Macom Vrbetić. Kao antifašist, Goran više nije „popularan“, a nije ni festival koji čuva sjećanje na njega. Devedesetih godina politička je vlast htjela ugasiti ili preimenovati Goranovo proljeće, pri čemu je ono opstalo trudom zagrebačkih intelektualaca i Slavka Mihalića, tadašnjeg predsjednika organizacijskog odbora festivala.
Prvo Goranovo proljeće 1964. organiziralo je SKUD „Ivan Goran Kovačić“, osnovano netom poslije rata kao prvo studentsko udruženje na Sveučilištu u Zagrebu, i to kao natjecanje recitatora amatera Jugoslavije. Cilj Goranovog proljeća kao natjecanja recitatora amatera bio je u njegovanju Goranove poezije i oživljavanju umjetnosti recitiranja, odnosno „kultiviranju žive poetske riječi“. Sedamdesetih godina organizatori su izričito definirali Goranovo proljeće kao „pjesničku manifestaciju“, u koju su upisali želju i cilj stvaranja i slavlja „moderne poezije“ te sjećanje na Gorana. Sedamdesete godine period su kad je Goranovo proljeće zadobilo svoj danas prepoznatljiv oblik.
Ključan programski sadržaj festivala bili su takozvani „mitinzi poezije“ ili „susreti pjesnika“ (pojedini nazvani „Goranu u spomen“). Na ovim događanjima pjesnici su se susretali s radnicima u tvornicama, vojnicima u kasarnama, djecom u bolnicama, učenicima u školama, studentima u Studentskom centru u Zagrebu, a onda i od sedamdesetih s mještanima u drugim gradovima i selima – tada festival obuhvaća u svoj okvir sve veći broj gradova, sela i naselja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (sredinom osamdesetih i Srbiji) – održavalo se u 11 gradova 1979., 21 gradu 1982., 28 gradova 1987. godine – a u kojima su organizirani susreti učenika, radnika, vojnika ili mještana sa pjesnicima. Dio gradova gdje se održavao festival – Lukovdol, Zagreb, Karlovac, Vojnić/Glina/Slunj, Bihać, Livno – odabran je jer je u njima „Goran živio i radio prije i u toku Narodnooslobodilačke borbe“. Već od prvih izdanja Goranovo proljeće promoviralo je javno čitanje poezije, odnosno čitanje poezije kao javni, performativni, društveni čin, događanje u kojem mogu i trebaju sudjelovati mnogi. Čitanje Goranove poezije, ali i čitanje i pisanje suvremene poezije u sklopu festivala, Goranovo proljeće je zagovaralo kao komemorativni čin, kao iskaz sjećanja na Gorana. Slavlje mladosti i suvremene poezije u festivalu je bilo nerazdvojivo od Gorana.
Goranovo proljeće šezdesetih godina održavalo se samo u Zagrebu, no od sedamdesetih godina gradi svoju današnju neraskidivu poveznicu s Lukovdolom. Tamo je festival prvo organizirao popratni program – posjet/izlet za pjesnike i susrete s mještanima 1969. godine – a onda posebna događanja, da bi od 1975. godine sve do danas festival obuhvaćao period od ožujka do lipnja, sa svečanim otvorenjem u Zagrebu, svečanim događanjima u Lukovdolu 21. ožujka te završnim svečanostima u Lukovdolu u lipnju. Uključivanje Lukovdola u festival dogodilo se uslijed intenzivirane suradnje Goranovog proljeća s manifestacijom Goranovi majski dani, koja se u Lukovdolu održavala od 1966. do 1972. godine, a razvila se iz prvih komemorativnih pjesničkih događanja u Lukovdolu (večer poezije 1963.) posvećenih Goranu. Ova suradnja, pa onda i uključivanje Lukovdola u festival, dogodila se uslijed promišljanja cilja i oblikovanja festivala te njegove profesionalizacije (u organizaciji sudjeluje umjetničko vijeće kojeg čine renomirani književnici i umjetnici), kako bi se istaknula Goranova povezanost s rodnim krajem i obuhvat njegovog pjesničkog i revolucionarnog djelovanja.
Sedamdesetih godina festival je utemeljio svoje danas najpoznatije nagrade. Goranov vijenac ustanovljen je 1971. godine; 1977. godine ustanovljena je nagrada Goran za mlade pjesnike, koja se dodjeljivala za najbolji prvi rukopis pjesnicima mlađim od trideset godina koji su pobijedili na općejugoslavenskom natječaju (1980. godine sudjelovalo je 307 pjesnika!). Festival je dodjeljivao i nagrade za najboljeg recitatora amatera (nagrada žirija i nagrada publike), priznanja za najboljeg dramskog umjetnika recitatora, nagradu za pjesnike koji su čitali pjesme na susretima s djecom, nagradu „usmenog časopisa“ – na kojem su se pjesnici natjecali čitanjem svojih pjesama – te nagrade za najbolji učenički literarni rad. Nagradu Ivan Goran Kovačić – zvanu i Goranova nagrada i književna nagrada Goran – ustanovile su novine Vjesnik za najbolju knjigu i dodjeljivale u Lukovdolu. Festival je u Zagrebu organizirao i pjesničke recitale posvećene vrednovanju pojedinih autora (Dragutin Tadijanović, Dobriša Cesarić, Gustav Krklec, Skender Kulenović…), rasprave i izlaganja o tendencijama u suvremenoj poeziji, pjesničke susrete mladih pjesnika svih saveznih republika i autonomnih pokrajina. Velika je važnost posvećivana umjetnosti recitiranja, pa su se uz natjecanje recitatora amatera – posljednji se put održalo 1991. godine – organizirali i susreti dramskih umjetnika recitatora. Organizirale su se i likovne izložbe, naručivale i izvodile dramske predstave, ugošćivale dramske družine i pjesnički teatri, izvodio oratorij Jama Nikole Hercigonje. Festival se povezao i s drugim istaknutim jugoslavenskim festivalima – koji su u programu imali posebna događanja u Zagrebu i kojima šalje svoje pjesnike – Struškim večerima poezije (Struga, Makedonija; osnovano 1963.) i Brankovim kolom (Sremski Karlovci i Stražilovo, Srbija; osnovano 1971.). Veliku je važnost festival, jer su ga vodili studenti i mladi pjesnici, polagao upravo na mlade pjesnike i mlade općenito – „Goranovo proljeće, pjesničko proljeće, naše proljeće“, bile su riječi kojima je voditeljica završnih svečanosti u Lukovdolu 1981. godine opisala festival, objašnjavajući tu vezu mladih i Gorana.
Promatrajući povijest Goranovog proljeća sve do danas, ono je bilo jedno od glavnih mjesta gdje se stvarala poezija te književna kultura, na čelu kulturnih politika te umrežavanja, vrednovanja i promoviranja pjesnika i poezije općenito. Ono je i danas središnji festival u kojem se stvara, vrednuje i promovira poezija u Hrvatskoj. Organizatori od ove godine uz Goranov vijenac za cjelokupno pjesničko djelo te Goran za mlade pjesnike za prvu neobjavljenu zbirku autora mlađih od trideset godina uvode i novu književnu nagradu Ivan Goran Kovačić koja će svake dvije godine biti dodijeljena knjizi koju žiri stručnjaka prepoznaje kao najbolju zbirku pjesama, prepoznavši potrebe u suvremenoj poeziji. Od 2015. godine Goranovo proljeće sudjeluje kao dio platforme Versopolis, koja povezuje 14 pjesničkih festivala u Europskoj uniji, vodi vlastiti internetski književni portal (versopolis.com), te promiče mobilnost, prevođenje i umrežavanje pjesnika u vidu gostovanja na festivalima. To znači da hrvatski pjesnici odlaze na druge festivale u EU, gdje im se izbor iz poezije prevodi na dva jezika (engleski i jezik zemlje festivala domaćina) u nakladi od tisuću primjeraka, kao i to da svake godine pet europskih pjesnika dolazi u Hrvatsku. Sveukupno, u okviru Versopolisa sudjelovalo je do sada 169 europskih pjesnika.
Kako mi je u intervjuu opisao jedan pjesnik i član organizacijskog odbora festivala, Goranovo proljeće je pjesnički festival posvećen poetskom promišljanju slobode, s kojom je nerazdvojivo povezan Goran kao autor poeme u kojoj veliča slobodu, život i otpor fašizmu, nepravdi i nasilju, s čime se iz dana u dan sve više suočavamo.
Stoga pozivam karlovačke čitatelje ovog portala da se 21. ožujka pridruže u slavlju prvog dana proljeća i 105. obljetnice rođenja Ivana Gorana Kovačića, a koji je za svog života bio naš sugrađanin. Goranovo proljeće, pjesničko proljeće je i naše proljeće.
