Krajem 2017. godine izašao je novi broj časopisa za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja Svjetlo, u izdanju karlovačkog ogranka Matice hrvatske. To je prvi broj nastao pod vodstvom novog uredništva na čelu s novom/starom glavnom i odgovornom urednicom Irenom Lukšić, istaknutom književnicom, prevoditeljicom i znanstvenicom s dugogodišnjim uredničkim iskustvom. Uredništvo potpisuju još Marina Marinković, kroatistica i komparatistica, te Jasmina Milovčić, politologinja i viša knjižničarka i ravnateljica Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“. I. Lukšić bila je urednica Svjetla od 2002. do 2004. godine, a od 2005. godine do smrti u ožujku prošle godine vodio ga je liječnik Vladimir Cvitanović. U ljeto prošle godine počelo je oblikovanje ovog četverobroja u koji je uključeno oko šezdeset posto građe koje je prikupilo prethodno uredništvo.
Recenziranju Svjetla prilazim ne kao redoviti nego kao potencijalni novi čitatelj i znatiželjnik s uredničkim iskustvom u dva studentska stručna časopisa. S tim zaleđem, odlučio sam da prikaz Svjetla neće biti suhoparno opisivanje njegova sadržaja, već da ću ga kritički čitati u nastojanju da raspravim ulogu i funkciju časopisa kao i njegovog vizualnog, tematskog, sadržajnog i stilskog identiteta.
Orijentiran k tome da pokriva širok spektar kulture, umjetnosti i društvenih zbivanja, časopis je sadržajno podijeljen u čak deset blokova. Iščitavajući sadržaj ovoga broja, teško je identificirati glavna usmjerenja Svjetla; ona koja bi činila širu okosnicu njegovog sadržajnog identiteta, osim jasno prepoznate ideje da je središte interesa uvijek na neki način vezano uz Karlovac.
Gotovo trećinu čitavog Svjetla čini izbor iz nagrađenog i pohvaljenih rukopisa Hrvatske književne nagrade Zdravko Pucak za mlade pjesnike za 2017. godinu, te poetsko stvaralaštvo nastalo u sklopu rada Književnog kluba Karlovac. Dvadesetak stranica čine tekstovi iz temata o Gimnaziji Karlovac, a potom slijedi blok o „čitanju prostora“, tekst o Frani Supilu, putopisi, „pohvale čitanju“, jedan jedini izvještaj o društvenim događanjima u prošloj godini, osobni ogled i osobna sjećanja na prošla vremena (blok „Vrijeme, tragovi“) i In memoriam. Premda se radi o četverobroju nastalom u specifičnim okolnostima preuzimanja uredništva „na pola posla“, iz predstavljene građe ne vjerujem ni da bi drugačija kombinatorika brojeva ili svezaka i sveščića tijekom godine, i u njima okupljenim sadržajima, doprinijela jasnijem iščitavanju i čitateljskom profiliranju identiteta i cilja časopisa. U tom smislu, posljednji broj Svjetla je brikolaž tekstova koje se moglo urednički smislenije objediniti u cjelinu.
Ovo je vidljivo, primjerice, u bloku „Čitanje prostora“, kojeg čine dva teksta potpuno različita u sadržaju, oblikovanju i cilju. Prvi je tekst o akvariju Aquatika (oblikovanju zgrade, opisima sadržaja, riječnih ekosustava i prirodnih procesa), a drugi više-manje argumentirana kritika plana uređenja poslovne zone Mekušje. Bilo bi daleko zanimljivije čitati par kontekstualiziranih politoloških, socioloških ili arhitektonskih analiza o samoj građevini (uz navođenje imena njezinih arhitekata!), sadržaju ili recepciji Aquatike, ili specijaliziranu diskusiju o planu upravljanja poslovnom zonom Mekušje, s odgovorima na kritiku, daljnjim komentarom i razvojem rasprave.
Središnji tematski blok jasnije je usidren u povijest karlovačke gimnazije, pri čemu su tekstovi sastavljeni povodom 250. obljetnice te institucije. Ali ova je povijest nepotpuno prikazana. Tekstovi pokrivaju ulogu franjevaca u karlovačkom školstvu s osvrtom na utemeljenje povijesti franjevačkog školskog djelovanja općenito, razvoj plana i programa Kraljevske gimnazije do kraja 19. stoljeća, povijest hrvatskoga jezika kao nastavnog jezika, sažetu kronologiju ustrojstva gimnazije tijekom 20. stoljeća, a temat zaključuje osvrt na izložbu o povijesti prirodoslovlja u gimnazijskom obrazovanju, koji autorski potpisuju Luka Čorak i Antun Milinković. Povijesni prikaz usmjeren je na Kraljevsku gimnaziju pod vodstvom franjevaca, dok su pijaristi i njihov doprinos obrazovanju u Karlovcu svedeni na usputne opaske, a potpuno je zanemaren osnutak i povijest „realke“ na Rakovcu, odnosno djelovanja Kraljevske velike realne gimnazije. Nadalje, nemamo jasnije predočenu ulogu i doprinose karlovačke gimnazije u društvenom, kulturnom i umjetničkom životu grada u kojem je obrazovala generacije. O tome kako je današnja karlovačka gimnazija nasljednica i nekadašnje realne gimnazije i klasične gimnazije, između ostaloga, pisao je za ovaj portal Antun Alegro, čiji tekst Darwinova teorija evolucije jedna od najdokazanijih toplo preporučam. Također, pozvao bih povjesničare na kritički osvrt na u Svjetlu predstavljenu povijest Gimnazije.
Na razini cijelog časopisa, u Svjetlu izostaje prikaz karlovačkog društvenog, kulturnog i umjetničkog života, iako su upravo te teme naznačene kao glavni koncept časopisa. Premda bismo ih očekivali, nema niti jedne retrospektive o aktivnostima ogranka Matice hrvatske, Gradskog muzeja Karlovac, Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“, Udruge likovnih autora Karlovac, Gradskog kazališta „Zorin dom“, Društva arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac, o aktivnostima kulturno-umjetničkih društava i institucija nezavisne kulture ili organizacija civilnog društva, ili o aktivnostima bilo kojih drugih formalnih ili neformalnih društvenih, kulturnih i umjetničkih udruženja. Od društvenih zbivanja tijekom 2017. godine opisan je jedino Speleo film festival, pa se doima da je karlovački društveni život poprilično siromašan. Osim jednog osobnog ogleda knjige, nema književnih kritika ni prikaza knjiga karlovačkih autora ili knjiga koje su sadržajno vezane za Karlovac; nema niti kritika umjetničke (likovne, glazbene, plesne, ulične i druge) produkcije. Nema niti književne kritike zbirke prošlogodišnje dobitnice nagrade Zdravko Pucak, koja bi se očekivala, s obzirom da joj je ogranak Matice hrvatske i dodijelio nagradu, pa da se tako ojača ugled nagrade i autorice.
Časopis u sebi ne sadrži prijeko potrebne smjernice i upute za autore u kojima bi bili jasno opisani mogući formati tekstova (članci, prikazi, osvrti, recenzije, kritike, pjesme, fragmenti romana, kratke priče…) te formalne propozicije oblikovanja teksta i njegovih priloga. Ako te smjernice postoje, autori ih se u ovom broju Svjetla nisu držali i/ili ih uredništvo nije pokušalo ujednačiti niti razlikovati tekstove po formatu. U istoj su ravni osobni osvrti i sjećanja, putopisi, historiografije, prikaz izložbe, politološka analiza te kratke priče. Jedni tekstovi imaju popis literature, drugi nemaju. Načini sastavljanja i prikazivanja popisa literature i izvora su neusuglašeni – jedni navode izvore u fusnotama, drugi ih navode u numeriranom popisu – po redu pojavljivanja – na kraju teksta, a treći kao popis sa crticama; jedni se svesrdno referiraju na postojeću literaturu, drugi nude opsežne i neprekinute citate bez navođenja izvora, treći su pisani „iz glave“. Fotografski prilozi nisu numerirani, uz fotografije ponekad izostaje legenda, a uz druge nisu navedeni autori, datum snimanja niti izvor odakle su preuzeti. Osim imena, nema drugih podataka o autorima (kontakt, biografske crtice, institucije u kojima djeluju), nema sažetaka, apstrakata niti ključnih riječi. Definiranje propozicija oblikovanja teksta prema formatima te priklanjanje uz određene standarde doprinijelo bi ugledu časopisa, jasnom razlikovanju različitih formata, vrednovanju samih tekstova te usmjerilo čitatelja na zaključak kako se radi o časopisu koji vrlo jasno drži do svojeg oblikovanja kao i do toga kakav će sadržaj ponuditi čitateljima.
Štoviše, uredništvo bi trebalo voditi više pažnje o vizualnom oblikovanju, odnosno odlučnije nadzirati i voditi grafičku pripremu – blokovi časopisa nisu jasno razdvojeni i istaknuti; pojedini paragrafi imaju veća ili manja slova od ostatka teksta; prored nije jednoličan i dosljedan; podnaslovi nisu izdvojeni ili su tretirani kao naslovi poglavlja; razmaci između elemenata u tekstu (odnos naslova i tijela teksta) i pojedinih tekstova u cjelini su nejednaki; u cijelom časopisu nema uvlaka pa ih odjednom ima u jednom segmentu jednog teksta i tako dalje. Ova je boljka najočitija u izboru iz stvaralaštva Književnog kluba Karlovac, pri čemu umjetnička sloboda nije opravdanje za nedosljednosti – u njemu, posve iznenadno, čitava veća pjesma bude pisana isključivo velikim slovima, proizvoljnih veličina su proredi između stihova, između pojedinih pjesama te između djela autora, nije jasno radi li se o ciklusu pjesama, dosljedno izostaje razmak nakon zareza (očito nije stilska odluka autora), nejednak je grafički tretman datacija, posveta i mota i slično.
Iz iščitavanja ovog jednog broja očito je da Svjetlo ima više problematičnih točaka. Međutim, temeljni problem jest u izostanku ili možda nemogućnosti dosljedne provedbe jasne, artikulirane, kreativne i smislene samostalne uredničke politike u njezinom najširem smislu. Razvidan je manjak šireg kruga korespondenata, odnosno solidne baze autora koji bi doprinosili kritičkom i dubljem promišljanju teme – pa o izložbi pišu njezini autori, o akvariju njegovi upravitelji. U časopis je upisana želja da se obuhvati ogroman opseg tema i žanrova, s vrlo nejasnim razgraničenjem između kategorija „umjetnosti“, „kulture“ i „društvenih zbivanja“ te formata tekstova i doprinosa, a da pritom nije jasna namjera kako tu želju ispuniti, kao niti uloga i cilj te želje, ali ni cilj časopisa općenito. Značaj, smisao i identitet Svjetla ne smije biti temeljen na simboličkom kapitalu, već na aktualnoj produkciji. Kao časopis, on mora odražavati ne svoju povijest već uredničku politiku kojom će vrlo jasno doprinositi kulturnom, umjetničkom i društvenom životu Karlovca, s naglaskom na kreativnost, inovativnost i sadržajnu izvrsnost. Mora biti više od lokalnog časopisa. U sebe mora imati upisanu i jasno čitljivu čvrstu i produktivnu viziju i misiju, definiran prostor obuhvata i produkcije, odnosno jasne ciljeve i identitet, te ih se dosljedno pridržavati, a ne biti brikolaž ili prigodničarska platforma. U tom smislu postoji prostor da se promisle i njegove osnovne odrednice – prvenstveno učestalost izlaženja (odnos godišta/svezaka i brojeva godišnje) te mogućnost objavljivanja separata.
Međutim, uz sve rečeno, pred Svjetlom je novi početak. Uvodnik ovog četverobroja naznačuje da uredništvo ima ideju daljnjeg razvoja i obogaćivanja časopisa, a iskusna i vrsna urednica I. Lukšić zasigurno i sama detektira temeljne probleme te načine kako ih razriješiti. Vjerujem da će u tom smislu, ako je društvene i političke okolnosti ne spriječe, oblikovati ne samo dobar novi broj već i jasnije izraziti identitet Svjetla. Stoga ovu recenziju, koja nosi želju za svjetlijom budućnosti Svjetla, mogu završiti samo parafrazom riječi kojima se jednom prigodom čestitalo nagrađenim sudionicima pjesničkog natječaja – čitat ćemo i radovati se.
