Žikina kronika: Tea, ja sam Livija, iz kabine pored

Otvaram zastor, dosjetivši se da bi bilo mudro navući hlače prije izlaska, i u hodniku susrećem ju. Viša je od mene, lakša pet kila, širokih ramena i vitkih nogu. Na sebi ima haljinicu tamno plave boje s nekakvim lastavicama. Gledamo se. „Kaj, ne stoji mi, jel’?“, okrećem se oko sebe da me može promotriti. „Slažem se, nije moja boja, mrzim bež i zovem je bjež'; kroj je loš i sigurno je vraćam. Ni tebi ta tvoja haljina ne stoji jer je napravljena za neku curu koja je desetak centimetara niža. I, hoćemo sad plakat? Pa baš sam takvih haljinica vidjela u tridesetak krojeva i dezena u onom dućkasu preko puta“, namignem joj, a ona se nasmije. „Lijepa si cura i boli te briga što ti tu neka haljina masovne proizvodnje ne pristaje isprva. Super si.

Autor: Livija Stanišić-Žika

Bauljajući po jednom od najvećih zagrebačkih shopping centara, vođena prije željom da kupim komadić dobrog raspoloženja nego opipljivom potrebom za, primjerice, novim čizmama koje bi zamijenile probušene ili kvalitetnim hlačama koje bi ustupile mjesto onima koje su mi se zbog vožnje bicikla već poprilično iskrzale na dupetu, zatekla sam se u jednom od mnogobrojnih dućana koji je puka varijacija onog prethodnog, a gotovo identičan idućem; većina krpa načinjena je od kakvog poliestera, cijene artikala deseterostruko su više od troškova njihove proizvodnje, a periodički špricevi osvježivača zraka nastoje prikriti činjenicu da čitav prostor odiše jetkim mirisom plastike. Prodavači i prodavačice, uglavnom studenti, dolaze u smjenu barem sat vremena ranije kako bi se uslijed svakodnevnog premještanja vješalica s jednog kraja trgovine na drugi stvorio dojam da se u toj trgovini iz dana u dan pojavljuju sve novije, šarenije i potrebnije ili nepotrebnije krpice.

Premda u takvim trgovinama rade čitave vojske zaposlenika-studenata, u skladu s današnjom poštuj-moj-osobni-prostor i pusti-me-na-miru kulturom gotovo se nikad ne događa da ti se obrati kakva brkata prodavačica, pa dobrohotno priupita kakvu haljinu tražiš, raspitujući se s dozom ničim potaknute familijarnosti treba li ti odjevni predmet za sestrinu svadbu ili promociju tvog dečka („A ima li kakav dečko, ha?“) ili pak poslovni sastanak, procjenjujući ‘nako od oka da si gore „solidna 36-ica“ a dolje „može 38, ali ako ne pripazite ne bu dobro, jer u ovim hlačama nema elastina“.

Ne, te su ljubazne profesionalke, predane svom pozivu i posvećene kupcu kako bi, uz njihovu pomoć, pažljivo odabrao ono najbolje za sebe, te s neskrivenim izrazom zadovoljstva napustio prodavaonicu u koju će se sigurno vratiti, kad se već ukaže potreba, danas negdje daleko; možda rade kao njegovateljice u Italiji ili Velikoj Britaniji, neka od njih vjerojatno je umirovljena prije vremena kako bi izbjegla sumorne hodnike i šaltere Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, a pokoja možda još radi, bit će, u jednoj od tek dvije preostale poslovnice Name, onoj na Kvatriću ili u Ilici; robne kuće izgubljenog vremena, više su nalik muzejima sačuvanima u spomen nekadašnje tradicije, preuzete još od starih bečkih trgovaca.

I bolje da gospođe ne tumaraju ogromnim halama i nepreglednim hodnicima modernih trgovačkih centara, jer bi po svoj prilici teško mogle dokučiti koje su potrošačke preferencije grupica hihotavih tinejdžera, a usamljeni bi im kupci šetači sa svojim slušalicama u ušima, vječito razgovarajući na mobitele, vjerojatno odgovorili da im, hvala, njihova pomoć ne treba. Možete li zamisliti razgovor koji bi se otprilike ovako odvio: “Gospodična, mogu vam pomoći?” – “Hvala, ne treba, samo gledam.” – “A jel’ nešto određeno tražite?” – “Ništa određeno, ništa zapravo ne tražim, samo gledam.” – “Jel’ to za neku prigodu, ili…?” – “Ma ne, nema prigode, samo GLEDAM.”

Takav šetač sa slušalicama u ušima i često odsutnim mislima sam i ja, pa u jednoj od besciljnih šetnji trgovinom nakupim tako tri vješalice pod lijevu, a dvije pod desnu ruku, dok njih još nekoliko okačim o naramenicu ruksaka. Ritual je to koji nije lišen svojih čari; veseli me što ću primijeniti svoju metodu eliminacije poznatu kao „tri hrpice“ – jedna na koju idu stvari koje mi užasno stoje i ne bude mi jasno kako su uopće pripuštene u kabinu, na drugoj se nađu krpice oko kojih se nećkam iz katkad suvislih razloga, primjerice ako mi je majica preširoka u ramenima ili je kroj grozomorni loose fit zbog kojeg izgledam kao da nemam ruku, struka ni bokova te bi mi bolje pristajala jutena vreća uz kakav slatki remen; na treću hrpicu ide vrlo malo toga, te se hrpicom zapravo i ne može zvati, jer iz kabine izlazim ili praznih ruku, odlažući sve suvišno na one njihove tezge za odjeću koja nije zadovoljila, ili pobjedonosno otkrijem da imam novu najdražu vestu, traperice ili baloner.

Rijetko se takve kupovine događaju, bez obzira na ishod, jer za lunjanje po shopping centrima imam sve manje vremena, pa su u tim prigodama posljedično i hrpice koje nosim testirati u kabinu sve veće. Stoga si na miru uzmem koliko god mi je vremena potrebno da kritički i nesmiljeno proučim sastav, kakvoću, predvidim vjerojatnost nepodnošljive lakoće kretanja i peglanja, istovremeno provodeći mentalnu inventuru svega što imam u ormaru kako ne bi došlo do duplića ili spoznaje po dolasku kući da novi, hit odjevni predmet mogu kombinirati isključivo s jednim pamučnim gaćama. Dok sam nervozno gulila traperice sa sebe u zagušljivoj i tijesnoj kabini, najednom sam začula zvukove iz susjedne kabine.

“Tea, daj”, čuo se molećivi ton glasa neke gospođe. Isprva mi nije bilo jasno koga zaziva, dok nije nastavila: “Zlato, probala si već četiri obleke, pa što nijedna haljinica ne valja?”

Tišina, duboko isprekidano disanje, nakon čega se napokon začuo odgovor: “Mama!“, procijeđen kroz nečije stisnute zube (pretpostavljam, Teine?): “Ti si ili slijepa ili se praviš. Pa vidiš kako užasno, užasno izgledam. Ne bih u ovome ni svoju šugavu sobu pospremala. Kako možeš biti takva?! Idemo doma”.

Sa svakom izgovorenom rečenicom, frekvencija Teinog glasa postajala je sve višom, sve dok se dotad razgovijetne riječi nisu isprekidale na frekvenciji toliko visokoj da je zvučala više nalik piskutanju ožalošćenog vrapca, nego glasu djevojčice na pragu puberteta. Trenutak kasnije uslijedila je tišina, a Teino kukanje, prigušeno u kontekstu njenog doživljaja sebe, u toj kabini; osjećaj koji možda nikad neće biti opisan riječima, već samo upamćen u njenoj staničnoj memoriji, s potencijalom za kasniji razvoj čira i eventualnih opsesivno-kompulzivnih ponašanja. Bespomoćna Teina mama šutke je izašla iz kabine ostavljajući svoje dijete da se nosi s mržnjom spram vlastitog odraza pod prigušenim svjetlima zbog kojih su i jači igrači, ugledavši se u zrcalima poznatog brenda high street dućana, iz kabina izašli u suzama, ili sa čvrstom odlukom da odu na kakvu dijetu, ili uslijed jada ponukani da kupe sve komade odjeće koji su dotad ležali razbacani po podu te iste kabine, u nadi i želji da će se nakon toga osjećati bolje.

Ja sam pak, stojeći u kabini pored, s trapericama oko gležnjeva – previše sam gadljiva da se izujem i previše lijena da isprobam odjeću kako bih ustanovila pristaje li mi do u šav – buljila u svoje tijelo. Grudnjak mi je sigurno bio za košaricu prevelik, ali mi je traka koja ga učvršćuje bila protegnuta na onu treću kopču. Dupe mi je lani bilo znatno čvršće i povišenije položeno; znala sam izgledati gore, ali sam bila i u boljoj formi, a u konkretnoj sam se situaciji zatekla kako biram bluzu koju ne bih nikad obukla da mi nije trebao outfit “za posao” – jedan od onih koji mi nikad neće posebno dobro pristajati, koji vjerojatno nikad nitko neće ni primijetiti, a kamoli konstatirati da mi dobro stoji, no za koji pomislim da je uputno imati u ormaru, jer se takve bluze nose u nekim važnim prilikama i onda se ostalih tristo pedeset dana ne nose. Pošto kod mene ne postoji element prisile da kupim spomenuti outfit, odlučujem ga vratiti na onu njihovu policu za povrate gdje će takve i slične bluze studentice preslagivati dok im ne završi smjena. Ali što je s Teom?

“Hej, Tea, jel’ tako?”, upućujem pitanje Tei, koju, dakako, ne vidim pošto se nalazi u drugoj kabini, pa blesavo gledam u svoj odraz kao da razgovaram sama sa sobom.

Nema odgovora.

“Tea, ja sam Livija, iz kabine pored. Nisam frik ni ništa, časna riječ, tu isprobavam neku bluzu kao i ti, pa sam slučajno čula tebe i tvoju mamu dok ste razgovarale. Jel’ mogu vidjeti kako ti stoji haljinica? Samo da se pogledamo u hodniku? Pa ti meni reci isto za moju bluzu, ha?“

Nema odgovora, i već pomislim da dijete na brzom biranju zove upomoć, kadli se javlja: „Mama je otišla po drugi broj.“

„Pa super“, veselo odgovaram u smjeru odraza u ogledalu, „onda možemo sve tri zaključiti kako nam stoji što kažeš? Hajdemo van.“

Otvaram zastor, dosjetivši se da bi bilo mudro navući hlače prije izlaska, i u hodniku susrećem Teu. Viša je od mene, lakša pet kila, širokih ramena i vitkih nogu. Na sebi ima haljinicu tamno plave boje s nekakvim lastavicama. Gledamo se.

„Kaj, ne stoji mi, jel’?“, okrećem se oko sebe da me može promotriti. „Slažem se, nije moja boja, mrzim bež i zovem je bjež’; kroj je loš i sigurno je vraćam. Ni tebi ta tvoja haljina ne stoji jer je napravljena za neku curu koja je desetak centimetara niža. I, hoćemo sad plakat? Pa baš sam takvih haljinica vidjela u tridesetak krojeva i dezena u onom dućkasu preko puta“, namignem joj, a ona se nasmije. „Lijepa si cura i boli te briga što ti tu neka haljina masovne proizvodnje ne pristaje isprva. Super si. Tea, super si!“

Dok su se Tei kutovi usana podizali u osmjeh, a koža mreškala u kutovima očiju, vratila se njena mama, držeći u ruci nekoliko haljina. Upitno nas je pogledala, a ja sam joj kimnula glavom, mahnula Tei, i vratila se u kabinu zguliti svoju bjež’ bluzu.

Nekoliko tjedana prije tog događaja dovršila sam po tko zna koji put binge gledanja svih sezona serije Girls. Imam tu naviku, vraćati se već pogledanim serijama i odavno pročitanim knjigama. Pritom, dakako, imam određenu količinu grižnje savjesti, jer me na noćnom ormariću čekaju tri knjige kojima se ne stižem posvetiti, a koje kriju neke posve nove svjetove, možda neke za mene revolucionarne spoznaje, i jamačno brojne pametne uvide koji mi promiču jer poput klinke kojoj je zaključena jedinica na polugodištu biram ponavljanje istih zadaća. Gledam već prožvakane scene s dijalozima koje uspijevam minutu, ili čak dvije, replicirati bez greške, kao što si nekad repam Eminemove Stan ili Without Me dok se u cik zore, kad je vani deset stupnjeva Celzija ispod ništice, šminkam toliko zatvorenih pospanih očiju da pokušavam zaključiti koji mi je donji, a koji gornji kapak, da bih nekako uspjela prije odlaska na vlak pravilno nanijeti tuš za oči.

Odavno nemam godina kao Lena Dunham i njena škvadra u seriji, i bliže bi mi bilo da odvrtim Seks i grad tamo negdje od treće sezone nadalje. Da se razumijemo, činim i to katkad, u vremenima kad donesem neke odluke u koje nemam dovoljno povjerenja da su ispravne, pa primijenim metodu samo uvjeravanja da je receptura koju je u scenariju Michael Patrick King upakirao da izlazi iz usta svojih četiriju glavnih junakinja upravo ono što mi treba da svoju trojbu makar svedem na dvojbu, ako je već ne mogu u potpunosti otkloniti.

Bezbrojne su scene u kojima, odjevene katkad u genijalne a katkad u sumanute modne kombinacije, usred radnog dana šetkaju ulicama Manhattana, žderu perece ili ližu sladoled ili smišljaju kamo će iduće zasjest pojest, pop’t i tračat. Ne serem po S&G više nego što bi trebalo; uviđam, dakako, sve stereotipe i površnost i glupost koju perpetuira serija i njene junakinje i prihvaćam je kao što sve navedeno prihvaćam kod sebe. Vrijedi se boriti za ideale i raditi na sebi i nastojati mijenjati svijet, ali nekad shvatim da je mali revolucionar u meni umoran i razočaran, da mu je život upravo opalio neki šamar pa plače u kutu i šalje malog konformista u meni da ode srediti stvar. A mali konformist jedva dočeka, zasuče rukave i kaže malom revolucionaru: “Ništa ne brini. Sve ću ja to srediti, imat ćeš za jesti, spavat ćeš na toplome i bit ćeš odmoran. Trebat ću i ja tebe.”

Taj isti mali konformist voli kliknuti stare epizode S&G, pojesti neki nezdravi junk, i upustiti se u ponavljajuće, dosadne radnje od kojih ovaj revolucionar suznih očiju umrljanih od otopljene maskare poželi iskočiti iz kože jer mu ovaj čini život dosadnim, nemaštovitim i predvidivim. Isti se taj konformist pred koji tjedan proglasio nadležnim i za upravljanje slobodnim vremenom, bar u pogledu izbora TV programa.

Pošto mi je ionako teško odabrati serije u doba hiperprodukcije, kad dnevno izađu dvije sezone pa taman dok ispratiš jednu stiže nova, mali konformist je suosjećajno zaključio da se suočavam s previše izbora, i da me svakodnevne procjene najrazličitijih mogućih odluka već dovode do ludila, odlučivši da je vrijeme da moju glavu odmori upućivanjem na nešto poznato, kako bi pronašla spokoj u nizu deja vu trenutaka. Stoga L. Dunham, stoga Girls.

Nisam sigurna je li posrijedi bila moja potreba da u svemu vidim neku svrhu, ili je mali konformist znao koju mi lekciju sprema, no nekako se serija (opet) našla na mom laptopu, a laptop na mom krevetu. Dok se vrtjela HBO uvodna špica, a ja mazala lice kremom tipa 1, područje oko očiju kremom tipa 2, a ruke kremom tipa 3, odjednom mi je sinulo zašto gledam Girls, a nikako da dovršim, recimo, Girlfriend Experience. Ono što mi je bilo potrebno bilo je gledati golo, nesavršeno tijelo L. Dunham.

Točno, željela sam gledati golo, nesavršeno tijelo L. Dunham jer mislim da je golo, nesavršeno tijelo L. Dunham postiglo jedno od onih trenutaka televizije koje nikakav Marin Strmoja, pa čak ni Oprah (Bože-mi-oprosti) Winfrey nisu uspjeli postići. Da, Oprah je 1990-i-neke došla na stage svog studija, mršava kao grančica, usred live studijskog snimanja pred publikom, vukući za sobom kolica prepuna sala i kože. Tsss… toliki upropašteni čvarci. Ponosno koračanje Oprah, s dokazom njene ustrajnosti koji se na kotačićima valjao pred šokiranim facama ljudi u njenoj publici, zadivljenih i zgroženih rezultatom koji im je pred očima pokazao kolikog se tereta sirota Oprah riješila, pa je te puste kile više ne umaraju dok se penje uz i niz bezbrojne stepenice svog studija. Naravno da je salo vratila. Pa opet skinula. Pa vratila, ali mislim da to više nitko ne može pratiti

L. Dunham nije upotrijebila kolica da nosi svoj špek, već te dvije noge koje joj je dao slučaj, Bog ili sedimentacija kozmičke prašine. Ako niste gledali Girls, pogledajte, da ne ostanete prikraćeni za njenu golotinju, kombinezone s kratkim hlačicama, žute mrežaste majice ispod kojih, razumije se, ne nosi grudnjak; njene traper tregerice i via Michelin kolute iznad rubova njenih gaća. Ali sve o čemu L. Dunham u seriji progovori, svaki njen osmjeh s jednim krivim očnjakom i trenutak u kojemu pleše na Dancing on My Own od Robyn dok joj se škembica drmusa vrijedno je gledanja Girls opet i iznova. Želim da nas TV i Instagrami i Snapchat i YouTube i naše ulice i plaže i bazeni i parkovi izlože jednostavnosti ljudskog tijela u svim oblicima, tijela koje se neće susprezati da zapleše na Dancing on My Own u strahu da će nešto iskočiti ili će ga netko ismijavati ili će zlobnici komentirati, jer moje je i Teino i Lenino tijelo stvoreno da nas nosi i pleše i vodi na mjesta koja su svijetla i na kojima se odvija život, a ne da nas skriva pod prigušenim svjetlima kabina bezličnih trgovačkih centara.

 

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije