Žikina kronika: Sveta planina Sljeme

I dok smo klizili nizbrdo po raskvašenom snijegu, sunce je polako gubilo snagu. Gladna braća već su se prepirala tko nas vodi pojesti pljesku u Kremenku, nekome je zazvonio mobitel i sljemenski se đir polako ponovno pretvarao u dogovore, rasporede, planove i alarme. Komp u glavi je resetiran, i zbog ovog će dana sutra biti podnošljivije. Ponijet ćemo sa sobom malo crvenila na obrazima, nešto blata po hodniku na cipelama i možda ćemo sutra na poslu toplije i glasnije pozdravljati: „Bok“ i „Dobro jutro“

Autor: Livija Stanišić-Žika

Izvor: SKAC

Teško se otvaraju oči ujutro dok su trepavice slijepljene krmeljima, a faca podbuhla od vode koja se zadržava u vrećicama oko očiju. Čudno, prije samo koju godinu nisam znala da za mene postoje vrećice oko očiju. Okej, poznati su mi podočnjaci nakon neprospavanih noći, te neodoljive panda naočale koje ne možeš skinuti, već samo tapkati korektorom, u nadi da će njihova tamna nijansa ustuknuti pod mimikrijom jeftine dekorativne kozmetike. Nema sunca, fali ti vitamina D. Dotle uzimaš B s Merzovim preskupim kapsulama, u nadi da će ti nokti biti čvršći, kosa zdravija, a koža elastičnija i onda shvatiš da danima nije bilo sunca, da je svu svjetlost upila magla, odašiljući je zatim natrag u troposferu, a mi gmizavci pod njom uzaludno škiljimo u nebo, nadajući se da će ta gusta vatasta tvorevina imati milosti i propustiti makar jednu zraku. U redu, ne moraju biti toliko snažne da iz torbe dohvatim izgrebane sunčane naočale, al’ sunca mi daj, jer sve vizure koje vidim u posljednje vrijeme one su sivih zgrada, sivog neba u sivim lokvama i nas ljudi sive kože.

Rješenje je uspeti se visoko iznad magle, podići glavu i dopustiti da te zabljesne to famozno sunce što osvjetljuje svaku poru i boru, toliko snažna da moraš brzo navući kapke preko očnih jabučica, i kihnuti bar triput zaredom. A gdje se gradsko majmunče može uspeti više nego što će ga podići ijedno dizalo ili eskalator?

Ako je Fiji sveta planina Japana, Zagrepčanima, onim autohtonim kao i pridošlim, to je Sljeme. Za posebno bistrih dana, kad sjeverac rastjera maglu i prikaže svaku rupu na pločniku, svaku ofucanu fasadu, i sve potrgane plakate, Medvedgrad bude kao na dlanu, repetitor se podiže iznad vegetacije, pa baš poželiš doći gore da pogledaš dolje na zagorska sela ili sve kvartove od Sesveta do Gajnica, ovisno na koju stranu okreneš dupe.

Ne kaže se da je Sljeme planina, niti da je brdo. Sljeme je jednostavno – Sljeme. Izletište, poligon za šetnju bez ili sa štapovima, težak uspon i fantastičan spust za bicikl, trčalište pasa i djece, fukodrom zaljubljenih, plesni podij trensera, tržnica gljiva i jagoda, cvjećarnica proljetnica, udoban naslon grada i njegova zdrava zelena pluća. Zagorci su preko Sljemena išli automobilima, pješice i biciklima kako bi u velikom gradu nešto kupili, prodali i obavili; Zagrepčani su suprotan smjer pohodili kako bi se odmakli i odmorili, zaliječili simptome stresa, buke sirena i truba, škripe tramvajskih šina i gužve u kojoj se katkad čini da baš za tebe nema mjesta, da žele istisnuti i da se moraš otisnuti, makar nakratko.

Odavno je nestalo mog poštenog, nepoderivog Eastpack ruksaka u kojemu sam teglila sve, od krumpira, knjiga i vreće za spavanje do logaritamskih tablica i udžbenika iz kemije? Nekoć su neke stvari rađene doista s doživotnom garancijom, otporne na sve osim na bacanje preko palube turističkog brodića na plovidbi kornatskim arhipelagom i poklanjanje bivšim dečkima. Na sreću, tu mi je moja lipa Borša koju ionako nosim uvijek i svuda, koja se isto čudesa nanosila; pošteno potvrdila svaku uloženu lipu. Bacam u nju bocu vode i tri para rezervnih čarapa, rola toalet papira da se nađe u nuždi, dva peciva od kojeg ću bar jedno razdijeliti, a ostalo ili ću pronaći gore, ili mi ionako neće zatrebati.

„Nađemo se u devet u Draškovićevoj. Brat i ja te pokupimo, pa idemo gore“, viče entuzijastični Danijel u slušalicu, jedan od rijetkih preživjelih primjeraka ljudske vrste koji radije zovu no tipkaju. Kratka interna zajebancija o vjerojatnosti ili nevjerojatnosti da ujutro stignu do sastajališta na vrijeme, uzevši u obzir Danijelovu legendarnu naviku kašnjenja. Često bi oni što su nakon poduljeg čekanja jednostavno krenuli kući, uvjereni da se frajer neće ni pojaviti, nakon par koraka osjetili bubotak u kralježnicu, pa ugledali okrenuvši se kes na Danijelovom licu, nakon što bi dojurio biciklom tko zna otkud. „Ne, ne“, uvjerava me Danijel, „nemam brige i on dolazi na vrijeme“.

Naredno se jutro upravo vozim u tramvaju pored Agronomskog i Šumarskog faksa, kad mi zazvoni mobitel – Danijel uvjerava, iz kreveta, dakako, da stižu na vrijeme. „Čekaj nas pod Schlosserovim stubama“ (ili je rekao stepenicama?), dok mi minutu kasnije stiže bratova poruka (Danijelovog brata, ne mojeg – op.a). „Jasno ti je da ćemo kasniti“, piše latiničnim slovima na plavoj podlozi Danijelov brat, nazovimo ga Ivan. „Kvragu, jasno“, tipkam povratnicom, „ja sam na randevu spotu. Koliko ćete docnit?“ – „Ja čekam konja“, šalje mi Ivan.

„Ajoooj to je loše, znači pola sata. OK, idem pojest pecivo, šta ću.“ – „Možeš i ručak komotno“, nimalo utješno mi odgovara najstariji od trojice braće. Čekam i brojim Schlosserove stube (stube ili stepenice?), s vremena na vrijeme se osvrćući na cestu. U jednom trenutku ugledam neki bijesni auto kako dolazi i pomislim: „Evo nekih krkana“, da bi se ispostavilo da je to moj prijevoz; vidim Ivana koji pozorno gleda gdje može stati, dok se Danijel kesi sa suvozačkog mjesta. Činio mi se taj auto svemirske unutrašnjosti neprikladnim za mjesto na koje smo pošli, no moja se sumnjičavost pokazala se neopravdanom, jer su nas široke gume udobno uvalile na priručno parkiralište uz kraj Blizneca.

Krenusmo prtiti snijeg, kojeg već u podnožju nije nedostajalo, dok su oko nas veselo vriskali razni klinci nabacujući se blatnjavim snijegom i trpajući ih u usta, bacajući se na leđa u svojim šarenim skafanderima, dok su njihovi roditelji pokušali kakvim-takvim autoritetom održati svoje obiteljske čopore na okupu.

Kako i priliči kad se nedjeljom ujutro nalaziš na toliko popularnom izletištu, svatko od nas sreo je po jednu poznatu osobu, – Ivan tipa iz teretane, Danijel lika kojeg je noć prije upoznao na nekom šanku, a ja Meritu, koja se na Sljeme penjala na sama nakon što se od čitave svoje penjačke ekipe jedina probudila u dogovoreno vrijeme. Uz ova poznata mimoišlo nas je bezbroj nepoznatih, a opet dragih lica; planinarska navika da se svakome kog sretneš kaže „Bok“ ili „Dobar dan“, simpatična je koliko i nezgodna, jer se očekuje da razdragano odzdraviš, što je ponekad zahtjevno u okolnostima fizičkog napora i koncentracije na uvijek prisutnu opasnost provalije. Dobra je energija dobroćudnog planinskog diva, i zato ponavljamo „Dobar dan“ i „Bok“ svima, i tako unedogled. Snježni prizori oko nas dostojni su razglednice, ali nigdje nema sandučića u koji bi bila ubačena, niti poštara koji bi je otpremio; za ovaj prizor mora Muhamed doći brdu. Trbušasti jazavčari, hiperaktivne čivauve i veseli mješanci prate svoje vlasnike, igrajući se i zaostajući; zgodne cure, ispeglane kose i sa cufastim naušnjacima, prestižu nas, sve u utegnutim tajicama, odvlačeći privremeno poglede s prekrasnih krajobraza.

Planinarski kodeks nalaže da se tempo formira po najsporijem članu, za što Danijel slabo mari; odlutao je daleko naprijed, ja koračam u sredini, a Ivana stanemo pričekati, jer je on opako radio noge u teretani, pa im je na prirodnoj podlozi nešto otežan korak. Nekako uspijevamo postići skladni tempo naše male družine, pa se sad već pitamo koliko još ima do Puntijarke, s koje već osjećamo kako povjetarac donosi miris graha s kobasicom, krvavica i kiselog zelja i tek pečene štrudle od jabuka.

Ubrzo nakon što smo iskapili bijednih pola litre vode, koju je ponijela jedina promišljena i razborita osoba na ovom izletu (začudo, ispada da sam to ja), stižemo do planinske kuće pred kojom se okupilo mnoštvo svakojakog svijeta, od brijača u Jack Wolfskin jaknama, žene u trapericama i jednog dedeka u tenisicama. Ulazimo u krcatu Puntijarku, gdje nas odmah s vrata osupne vruć i vlažan zrak, pomiješan s mirisima hrane i nešto vonja znojnih čarapa i potkošulja, koje planinari suše pored i preko peći u sredini prostorije. Ono što nije stalo onamo prebacuje se preko prozorskih kvaka i naslona stolica, zbog čega prostor nalikuje na kakvu veliku zadružnu sušionicu koja servisira sve putnike namjernike. Za jednim stolom veselo društvo karta belu, za drugim članovi penjačkog kluba halapljivo deru po sarmi, dok djeca trče uokolo vriskajući i glasnim smijehom doprinoseći općoj galami.

Na naše veselje, opazimo velik stol za osam osoba u dnu prostorije, tik do prozora, no primjećujemo da se na dijelu stolica suši neki veš. Odlučujemo zauzeti slobodne, a ja ostajem čekati za stolom dok braća odlaze po okrepu. Vrijeme prolazi, a njih nema, što ne iznenađuje s obzirom da su redovi za naručivanje i preuzimanje hrane ogromni. Najednom začujem glas: „Oprostite, jel’ ovo vaša jakna?“

Podižem pogled, dotad fiksiran na ekranu mobitela, i shvatim da mi se obraća tip u kasnim četrdesetima, držeći u svakoj ruci po bocu Cole. „Nije“, odgovaram mu, „pretpostavljam da su vlasnici negdje na šanku.“ – „Znam da nije“, kaže on meni, „to je jakna moje žene.“ – „Aha, OK onda“, odvratim tipu, misleći si kog me jarca onda pita za jaknu kad zna da je ženina. „Moja žena je tu sjedila“, nastavlja on, „a sad je tamo, čeka štrudlu.“ – „OK, što da vam ja kažem“, odgovaram tipu, shvativši sad da on želi da se maknem kako bi on i žena mu uživali u romantičnoj štrudli za dvoje, za stolom za osmero, „nek’ vaša žena sjedne na svoju stolicu kad dođe i to je to. I, usput budi rečeno, otrcana vam je ta fora s ostavljanjem stvari radi čuvanja mjesta. U Makarskoj bi već odavno bile u moru.“

Taman je ovaj zaustio da mi nešto odvrati, kad se pojavi se njegova famozna žena sa štrudlom. U njoj je očito bilo više razboritosti i osjećaja za javni prostor, pa ništa nije rekla na novopridošlicu za stolom, već ga je samo povukla da sjednu. Neko smo vrijeme uživali u prekrasno napetoj atmosferi, dok sam ja uspravno sjedila, gledajući ravno u njih, posve odlučna braniti naše tri stolice od nasrtljivaca. Uskoro su se pojavila i braća, a nakon par glasnih komentara na konto naših susjeda za stolom, ostatak boravka u Puntijarki proveli smo u miru i slozi.

I dok smo klizili nizbrdo po raskvašenom snijegu, sunce je polako gubilo snagu. Gladna braća već su se prepirala tko nas vodi pojesti pljesku u Kremenku, nekome je zazvonio mobitel i sljemenski se đir polako ponovno pretvarao u dogovore, rasporede, planove i alarme. Komp u glavi je resetiran, i zbog ovog će dana sutra biti podnošljivije. Ponijet ćemo sa sobom malo crvenila na obrazima, nešto blata po hodniku na cipelama i možda ćemo sutra na poslu toplije i glasnije pozdravljati: „Bok“ i „Dobro jutro“.

Fotografija: SKAC

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije
Share on FacebookTweet about this on TwitterEmail this to someonePin on Pinterest