Žikina kronika: Dan s Kićbom

Treća nagrada na natječaju Književnog kruga Karlovac za kratku priču "Zlatko Tomičić" 2017. godine. Prvotno objavljeno u Karlovačkom tjedniku, broj 8, godina LXV., 22. veljače 2018.

Autor: Livija Stanišić-Žika

Nedjelja se vukla unedogled,  hramljući ususret ponedjeljku. Žiki je taj dan oduvijek simbolizirao ograničenje slobode zbog svojeg sporo pristižućeg, a neminovnog kraja; nakon kojeg bi uslijedio zgusnut i pažljivo planiran tjedan. Uzaludnost nedjeljnih aktivnosti podsjećala je na plivanje ribice u akvariju, na trk zamorca u kolutu, na…

Zvrndanje mobitela, priključenog na neki udaljen izvor napajanja, prekinulo je Žiku u memljivom mantranju. Trk do sobe, par bezuspješnih kliznih pokreta kažiprstom po ekranu – napokon otvara poruku. To je Kićba, koji šalje mutnu fotografiju nečega što se, bar na prvi pogled, doima poput automobilske gume. No, pažljivije promatranje otkriva nove obrise neobičnog predmeta, te Žika shvati da je riječ o hlačama. K tome, čini se, još i potrganim. Zašto joj sad to šalje, upitala se Žika, kako bi se pohvalio, požalio, posramio – što li?

„Ej, ti. Di si, kaj radiš?“

„Niš’, idem se vozit bajkom.“

„O, baš super”, odgovorio je Kićba, naglo zainteresiran. Ma, vraga zainteresiran, ton glasa praktički je molio da i on pođe. To će Žiki, doduše, donekle izmijeniti plan o solo vožnjici, uz spuštanje glazbenim toboganom s Flying Lotus, ali će sigurno uključivati mnogo besciljnog tumaranja; velike su šanse će se putem izgubiti, ili doživjeti kakav manji udes.

Žika se osmjehne u slušalicu. Nakon što su razmijenili par dosadnih, tehničkih detalja o vremenu i mjestu sastanka, požurila je odgristi komad mesa s batka preostalog od ručka.

Nakon polaganog kotrljanja biciklom do centra, Žika se ukopala nogama na pločnik pokraj spomenika Žabi. Nekoliko takvih Žaba vidjela je Žika na Savskom nasipu u Zagrebu, a ovu su Zagrepčani poklonili Karlovčanima, kao znak bratstva i drugarstva; imala je ta Žaba usred grada, daleko od bilo koje karlovačke rijeke, neku suptilnu dozu zafrkavanja koju veliki brat upućuje manjem, opalivši mu pritom čvenger po glavi, uz strogu prijetnju da ne smije cinkati što se dogodilo, jer će inače dobiti još.

Ugledavši Žiku, Kićba ustane s terase obližnjeg kafića, te zajahavši bicikl polako krene u njenom smjeru. Kićba je najneoprezniji biciklist na svijetu, pošast i opasnost za svakoga na cesti, a ponajviše pažljivog suputnika, koji za to vrijeme propisno vozi uz desni rub pločnika, prateći zamišljenu liniju i zadivljujuće precizno balansirajući kotačima.

Dok voze, pričaju o svemu i ničemu. Kićba neoprezno pravi osmice po cesti, primičući se čas opasno blizu Žiki, čas sredini ceste; prati ga zvuk truba koje mu upućuju ljutiti vozači. Nakon svake zvučne opomene, Kićba se načas koncentrira na vožnju, te se nakon dva-tri snažna stiska pedalama otisne biciklom daleko naprijed. Umjesto da učtivo razgovara sa Žikom, Kićba brblja i dobacuje preko ramena, a povjetarac prenosi njegove riječi, istodobno ih usporavajući u vožnji.

Nakon što su prošli razrušenu vojarnu u Gornjem Mekušju i uglancanu crkvu u Kamenskom, na raskrižju odlučuju poći lijevo i voziti do Utinje, gdje nikada još nisu bili, u nadi da će ih ondje dočekati i s njima se poigrati čopor skakutavih, čupavih pasa.

Brežuljkasti teren Lemić i Popović Brda pruža im brze spusteve i dopušta tek polagane uspone. Kićba amaterski vozi u visokoj brzini, stojeći, te jedva uspinje bicikl uzbrdo; dok Žika marljivo i strpljivo okreće pedale, ne precjenjujući svoje mogućnosti. Ipak je Žika prekaljeni putnik, s jednim epskim putovanjem u nogama, o kojemu je Kićbi pričala već nekoliko puta. U priči ne spominje, doduše, koliko puta je tijekom vožnje mrmljala sebi u bradu, psovala na sav glas, istegla tetivu i jednom plakala na cesti, samo tri kilometra od odmorišta u Vodicama.

Kroz rojeve napadački nastrojenih mušica, stada bijelih ovaca s crnim ovčicama i drvorede ćelavih krošanja, napokon stižu do Skakavca. Kićba želi dalje, pogađajući u smjer u kojemu bi valjalo krenuti, a Žika predlaže da se vrate istim putem ili krenu prema Vukmanićkom Cerovcu i tako naprave krug.

„Žika, pa nećemo valjda sad odustati“, nagovarao je Kićba da vožnju nastave planiranom rutom.

„Odustati? Ja ne odustajem“, spremno je odvratila Žika, „nego odlučujem predomisliti se. Imam novi cilj, a to više nije Utinja, jer tko zna koliko vožnje ima do tamo, i kad se budemo vraćali već će pasti mrak. Nismo ponijeli ništa za jelo, vode nam manjka, nemam ni upaljač – ništa nemam.“

Kićba je neko vrijeme nastavio negodovati. Zatim je pokušao razuvjeriti Žiku s nekoliko jeftinih fora obrnute psihologije, ali Žika je s lakoćom prozrela njegove namjere te jednostavno počela pedalirati u suprotnom smjeru. Dogovorili su zatim kompromisno rješenje – prijeći će Kupu preko mosta u Banskoj Selnici, te se nakon toga preko Rečice vratiti u Karlovac.

„Stići ćemo kući taman u vrijeme večere“, zaneseno je zaključila Žika, „pa možemo kod mene nešto pojesti, ako hoćeš.“ Kićba se složio s prijedlogom i pružio ruku prema Žiki kako bi potvrdili sporazum, pri čemu  je neoprezno okrenuo volan bicikla i umalo ih survao u jarak koji se naslanjao uz rub ceste, poslušno je prateći u njenom vijuganju.

Zastali su pored polja i mahnuli rukama gospođi koja je onuda vozila traktor, ostavljajući iza sebe blatnjave brazgotine na zemlji. Gospođa ih je uputila u smjeru mosta, upozorivši ih da pred sobom imaju još priličan komad puta. Nije precizirala čeka li ih još deset ili četrdeset kilometara vožnje, niti su oni pitali.

Nešto prije Slunjske Selnice, uz desni rub ceste, Žika opazi tri rumena vrganja.

„Staniiiiiii!“, povikala je Kićbi, a kočnice njenog bicikla zacviliše pod pritiskom.

„Zašto, što se dogodilo?“, upita Kićba zbunjeno.

„Tamo!“, uzbuđeno je uskliknula Žika, ispruživši ruku u smjeru mjesta na kojemu su rasli vrganji.

„To su neke gljive?“, primijetio ih je i Kićba.

„Da, to su vrganji! Idemo ih ubrati“, dobacila je Žika, spuštajući bicikl uz rub ceste, te prišla bliže vrganjima.

„Žika, ali meni se te gljive ne čine vrganji“, oprezno je primijetio Kićba.

„To su vrganji, čovječe; pa radila sam juhu od vrganja prošli tjedan – znam o čemu pričam“, odmahnula je rukom Žika, držeći prvu ubranu gljivu u ruci. „Vidiš, imaju spužvast donji dio klobuka, to je karakteristično za vrganje“, objašnjavala je zaneseno, pokazujući vrganj Kićbi. Neko je vrijeme razgledavao vrganj, okrećući ga, te je naposlijetku dopustio Žiki da okači vrganje na paktreger njegovog bicikla.

Nastavili su vožnju, a Žika je uzbuđeno brbljala hipijevske koještarije – kako su slučajni pronalasci najsretniji, i kako život donese darove kad ih najmanje očekuješ, i da treba pratiti znakove kraj puta. Kićba se svemu tome smijao, a smijala se i Žika, dok je zvuk njihovog smijeha odjekivao krajolikom. U usta i nosove ulazile su im bezbrojne mušice, koje su oni uporno iskašljavali i pljuckali, neprestano se smijući.

Prešavši most u Banskoj Selnici, stigli su do posljednje četvrtine svog puta. Žika je ubrzala tempo, mahnito jureći po ravnici, ostavivši Kićbu daleko iza sebe. Odlučila je skrenuti sa ceste u šumu, u nadi da će pronaći još koji vrganj.

Tama je postajala gušća, a zrak u šumi poprimio je miris mokrog lišća. Uzalud je Žika zavirivala oko panjeva i polomljenih grana. Na stotine gljiva raslo je uokolo, no među njima nije bilo nijednog vrganja. Za Žikom je uskoro stigao i Kićba, koji je strpljivo pristao čuvati bicikle dok je Žika njuškala po šumi. Vratila se praznih ruku, ali nimalo razočarana. Prethodno ubrani vrganji i dalje su bili tu, i bili su sasvim dovoljni.

Umornih i bolnih nogu dovezli su se do Žikine kuće, gdje su saznali da njihovi vrganji to nisu. Žika je pogledala ispod klobuka – spužvasti dio sad je bio potpuno crn.

„Da, izgleda da to nisu vrganji“, zaključila je vrteći glavom, i uputila pogled prema Kićbi.

„Pa rekao sam ti“, smijao se Kićba, „ali nema šanse da bi ti mene poslušala“.

„Ali, nema veze, zar ne?“, upitala ga je Žika. „Bilo je fora vjerovati da su to vrganji, makar ih ne možemo pojesti. To nije ni važno, dobili smo i vožnju i vrganje koji to nisu i vidjeli smo most u Banskoj Selnici i super je izlet bio“, nabrajala je veselo.

„Ma jebeš vrganje“, složio se Kićba, pogladivši je po kosi, „samo kud ću s njima sad?“

„Baci ih s mosta u Kupu“, predloži mu Žika, „biorazgradivi su.“

Nedugo nakon što je otišao, dok je Žika već ležala u krevetu, začulo se zvrndanje mobitela. Kićba je poslao novu fotografiju, iz koje je bilo razvidno da je potrgao još jedne hlače. Žiku je preplavio osjećaj nježnosti i dragosti zbog potrganih hlača, isti onaj kakav je obuzeo Kićbu kad se ispostavilo da su vrganji koje je ubrala neke nepoznate i nejestive gljive. Njihove smotanosti skladno su se odmotavale i jedna uz drugu omotavale.

„Kakav si ti baksuz“, otipkala je Žika, „potrgaš dvoje hlače u jednom danu i padneš s bicikla u velikom finišu“. Emotikon se smije do suza. Poruka poslana.

Nekoliko sekundi kasnije, stiže odgovor. Tri emotikona se smiju.

„Nakon pada s bicikla, bar sam ostao živ, pa makar i potrganih hlača; što ne bih bio da sam jeo tvoje vrganje“. Emotikon plazi jezik.

Emotikon srce. Emotikon srce. Emotikon srce.