Vera u gledalištu: Dobri čovjek Bažulek

Osim značenja eksplicitno serviranog tekstom, kostimom i pokretom, u sveopćem miš-mašu sve je ostalo na razini pojednostavljenog klauniranja, afektiranja i „preglumljavanja“ karakterističnog za amaterske kazališne uratke koji u nedostatku iskustva i znanja često skliznu u takvu izvedbu u iznošenju humora. Kako u ovom slučaju nipošto ne možemo govoriti o nedostatku znanja, a pogotovo ne iskustva autorskog dvojca, teško je naći opravdanje za izostanak poetskih momenata i stvaranja odnosa fikcije i stvarnosti. Van svih očekivanja, sve se svelo samo na razinu zabavljačkog kazališta s prepoznatljivim okusom groteskne stvarnosti, ravnom onom koji izaziva gledanje prijenosa sjednice Hrvatskog sabora, bez slatkog okusa umjetnosti zbog kojeg smo došli u kazalište, a ne ostali pred TV-om

Autor: Vera Mitrović Vrbanac

Predstava nastala u koprodukciji karlovačkog Gradskog kazališta „Zorin dom“ i nezavisnog kazališta KNAP (Kazalište na Pešćenici) iz Zagreba u režiji Georgija Para, svoju je zagrebačku premijeru imala sredinom prosinca prošle godine, a u Karlovcu je premijerno izvedena i reprizirana početkom ove godine.

Najavama i već objavljenim, izrazito pozitivnim, kritikama koje potpisuju u nas respektabilna kritičarska pera, predstava je izazovno privukla Karlovčanke i Karlovčane u kazalište koje je posljednjih godina vratilo svoju publiku, a stvara kontinuirano i novu, pa bi se moglo reći da nam je kazalište na svojevrstan način ponovo „in“.

Sukladno svemu tome i očekivanja publike koja se profilira nisu bila mala, tim više što se radi o profesionalnim produkcijama i renomiranom, mnogostruko nagrađivanom redateljskom imenu, bliskom karlovačkoj publici, kojem je na dan premijere uručena i Medalja Grada Karlovca povodom 60 godina rada, a za značajno obilježavanje karlovačke kazališne scene, koju je Paro nesumnjivo obilježio mnogim suradnjama.

Tekst po motivima djela Petera Weissa stvorio je Nino Škrabe donoseći ga u formi glasovnog podudaranja nagomilane rime koja podcrtava ritam predstave stvarajući pučku satiru u stihu, a cijeli ovaj satirično-humoristični uradak redateljski je zaokružen u maniri groteske.

Tako smo u ovom žanru, kojem je autorski dvojac Škrabe-Paro sklon, dobili sadržajno tematiziranje aktualne tranzicijske i nadasve hrvatske svakidašnjice.

Sve na scenu donosi pet aktera, od kojih je Mladen Vasary u glavnoj ulozi Bažuleka, jedini koji taj lik utjelovljuje tijekom cijele predstave. Svaki od ostalih dvoje glumaca i dvije glumice. Ana-Marija Percaić, Iva Šimić, Giulio Settimo i Nino Pavleković donose – više ili manje uspješno – po osam i devet različitih likova koji se transformiraju i nižu u najrazličitijim životnim situacijama kroz koje prolazi glavni lik.

Scenografija, koju potpisuje Aljoša Paro, sastoji se od dominantnog prolaza na središnjem dijelu scene, zastrtog trakama najlona na vrhu kojeg promjenjivi svjetleći natpisi ukazuju na mjesto radnje pojedinog dijela predstave, a samu scenu krase i dva velika obrisa anđela, simetrično postavljenih na njenom  prednjem dijelu, odjevenih u američku i zastavu Europske unije. Uz nekoliko dodatnih povišenja i kubusa scenografija stoički podržava sve što se na dinamičnoj sceni događa, no bez nekih inovativnih rješenja, estetike primjerene  amaterskim uratcima, suočenih ograničenim budžetima koji ne omogućavanju angažiranje profesionalaca-scenografa niti na razini savjeta, a kamoli izrade iste.

Kostimografija  prati zahtjeve mnogostrukih transformacija uloga svakog od glumca na način da se u brzini dodaju dijelovi kostima koji naglašavaju karakter trenutnog lika u izvedbi. Ponekad su te transformacije vidljive publici i događaju se u tijeku izgovaranja teksta, a ponekad „iznenađuju“ izlaskom u novom liku u koji se glumac preobratio skriven od očiju publike. Kostimografiju potpisuje Morana Petrović.

A. Percaić je zaslužna za scenski pokret i koreografiju koja se u bazi čita iz društvenih plesova kojima se, kako kaže, u mladosti bavila i u kojoj je sve pojednostavljeno svedeno na parodiranje pokreta iz tanga. Šteta.

Uglavnom, dobri čovjek Bažulek – „Hrvat i Purger“, a koji bi mogao biti svatko (tko je valjda Hrvat i Purger?), u ovako datim okvirima, prolazi kroz mnogobrojne situacije svakodnevice koje karakteriziraju aktualni problemi hrvatskog društva. Dobiva otkaz u trenutku kada očekuje promaknuće, njegova voljena životna družica je u preljubu s njegovim najboljm prijateljem i ostavlja ga u trenutku kada saznaje da je ostao bez posla, prijatelj je, pak u partnerstvu s njegovom (Bažulekovom) prijateljicom s kojom na prijevaru dolazi do njegovog (Bažulekovog) stana. Ostavši bez posla, žene, prijatelja i stana, Bažulek kreće rješavati svoje probleme i na tom putu susreće se s menadžerima, bankarima i mafijašima u želji da pokrene vlastiti biznis u čemu naravno bude ismijavan zbog svoje naivnosti i nerazumijevanja zakonitosti vremena u kojem živi, i naposljetku uvijek prevaren.

Zabaulja Bažulek, kao pravi Purger i vjerni navijač plavog kluba i na nogometnu utakmicu, koja otvara sociološke teme navijačkih skupina, zatim je još kontinuirano i vjerni  konzument  kazališta koje na začudan način postaje i sudnica u kojoj mu se sudi za prijestupe koje je navodno počinio u životnim okolnostima u kojima se našao, ne svojevoljnim izborom, a koje su ga opet dovele i do aktivista kao nezaobilaznih predstavnika civilnog drušva i značajnih čimbenika protuteže aktualnoj politici, pa ga eto i u akciji gdje djeluje  kao prosvjednik ne bi li ostvario svoja prava

U svim tim situacijama svi likovi s kojima se susreće su snalažljivi, licemjerni,  agresivni i promiskuitetni, ali u konačnici ih se, bez dublje i slojevitije razrade,  prikazuje  s dozom šarma u svojim stereotipnim pojavnostima. Tako je žena – drolja, braniteljica – glupa kokoš kojoj je mjesto u kuhinji, prevoditeljica u bankarskom sustavu – Slovenka i ulizivačica, aktivistica – Srpkinja i pijandura, a prijateljica i visoko pozicionirana nositeljica dužnosti u gradskoj upravi – perfidna i promiskuitetna smutljivica. Muška paleta likova ništa manje se ne odmiče od svojih stereotipnih uloga – muškarac je, iako homoseksualne orjentacije, menadžer, pa zatim šef, bankar, zaštitar, mafijaš, navijač i, naravno – Bog. Svi oni donose radnju ove priče koja načinom na koji je uprizorena ostaje na razini lahorasto i nespretno  prepričane neslane šale.

Iz pozicije gledatelja, u jednom trenutku se pitaš dokle to ide. To jednostavno ide istim jednoličnim, predvidljivim, klišeiziranim, iritantno zamornim ritmom koji u jednom trenutku očitog padanja dinamike na sceni, već iznurena publika prekida pljeskom, misleći da je kraj, ali, naravno, nije.

Glavni lik u osnovnoj zamisli, valjda, iskustveno mora doći do spoznaje, samospoznaje i osobne transformacije, pa se obogaćen životnim iskustvima nedaće i patnje, okreće sebi, a samim time, opet u klišeju, i duhovnoj dimenziji. I eto ti Bažuleka u pokajničkom zazivanju Boga samoga, da mu pruži ruku spasenja. Kreće u novu potragu, potragu za pravim bogom, što prvo, naravno, rezulitra susretom s lažnim bogom. Bog novca ukazuje se u već osmom ili devetom liku koji utjelovljuje Settimo, ali ovaj puta u obliku video projekcije.

I opet se pitaš dokle to ide, dok ti se čini da sve već traje satima, a dvoje ispred mene revolitirano ustaje iz sredine reda samouvjereno se i svojevoljno zakidajući za spoznaju kako će sve to završiti.

Na posljetku, Bažuleku i svima nama koji smo ostali do kraja, ukazuje se  i „pravi Bog“ u liku  isposničkog franjevca, umornog od sebičnih osobnih zahtjeva, sitnih duša, upućenih njemu, koji ima važnijeg posla, poput rješavanja problema globalnog zatopljenja. No ipak, sitnog ispaćenog čovjeka, on, kao „pravi Bog s bradom“, udostoji očinskog savjeta, neka bude strpljiv i čeka na red, jer puno je takvih prije njega u istom tom redu.

Na kraju životna družica, koja mu se, ničim izazvana, u jednom trenutku pokajnički vratila i on, čovjek koji je prošao sve nedaće, prepušteni sami sebi donose životnu odluku radikalne promjene u konceptu fizičkog povlačenja iz tog kaotičnog života i odlučuju otići na selo, točnije u Žumberak, gdje će mirno živjeti i uzgajati patke, kokice i slično te konzumirati sve ostalo što može pružiti miran i sadržajan život.

Bažulek, tužni klaun, pjevuši tugaljivi tekst koji bi nas u maniri groteske s kojom se autorski ciljalo, trebao dirnuti do suza, što možda i bi da nas je do tada nešto i nasmijalo do suza, ali ništa od toga se nije dogodilo. Ni smijeh ni suze, samo blijedi pljesak zamorene publike, koja se nada da je ovaj puta naciljala konačan kraj, polagano i dosljedno, građanski pristojno ga intezivirajući do pristojne gromoglasnosti, još uvijek punog gledališta.

„Dobri čovjek Bažulek – Hrvat i Purger, blagonaklono je primljen i pristojno ispraćen od dobrih ljudi Karlovčana i žabara.

Teško je oteti se dojmu da se metodološki, razradi likova i kreiranju cjeline pristupilo svim raspoloživim sredstvima, od upotrebe maske do animalnog utjelovljenja karaktera likova u kostimu i pokretu, pa čak i dodatkom projekcije kao jednog od alata, što je u samom procesu nastanka izvedbenog materijala, vjerojatno glumački bilo i izazovno, ali u kreiranju i postizanju željenog dojma koji treba ostaviti uporaba ovih alata na predstavu kao cjelinu, publika je ostala zakinuta za neki novi, originalni rezultat koji bi time postao i nositelj  dodatnih značenja.

Osim značenja eksplicitno serviranog tekstom, kostimom i pokretom, u sveopćem miš-mašu sve je ostalo na razini pojednostavljenog klauniranja, afektiranja i  „preglumljavanja“ karakterističnog za amaterske kazališne uratke koji u nedostatku iskustva i znanja često skliznu u takvu izvedbu u iznošenju humora. Kako u ovom slučaju nipošto ne možemo govoriti o nedostatku znanja, a pogotovo ne iskustva autorskog dvojca, teško je naći opravdanje za izostanak poetskih momenata i stvaranja odnosa fikcije i stvarnosti. Van svih očekivanja, sve se svelo samo na razinu zabavljačkog kazališta s prepoznatljivim okusom groteskne stvarnosti, ravnom onom koji izaziva gledanje prijenosa sjednice Hrvatskog sabora, bez slatkog okusa umjetnosti zbog kojeg smo došli u kazalište, a ne ostali pred TV-om.

No, kako bi rekao Milko Šparemblek:  „…..samo ponekad nam se dogodi i umjetnost…“ .

„Dobrom čovjeku Bažuleku“  i njegovoj publici,  dogodilo se sve moguće i nemoguće, osim umjetnosti.

Ipak, otvorio je neka pitanja koja lebde iznad karlovačke nam kazališne kuće, a ništa ne može biti loše kada otvara i pokreće i druga pitanja. Možda, kao prvo, što smo dobili ovom predstavom.

Dobili smo na repertoaru, predstavu koja se u potpunosti uklapa u dosadašnja dostignuća oživljavanja kazališta u Karlovcu i vraćanju publike. Dobili smo i obrise opredjeljenja repertoarske politike koja naginje satirično-humorističnim predstavama za odrasle, laganog zabavljačko-vašarskog tipa koje, nerijetko, karakteriziraju predstave nedovoljno maštovitih režija, prosječnih glumačkih izvedbi  i koje ne donose uzbuđenje i iznenađenje publici.

Kao opozit takvima, iz arhive sjećanja iskrsnula mi je predstava koju smo gledali još 2013. godine, „I u šumi toga ima“, u režiji Sanje Hrnjak. Riječ je, doduše, o dječjoj predstavi, ali tim više, značajnije je kako je autorica tematizirala i aktualne političke teme i umjetnički zahvatila na svim razinama u njihovo donošenje na scenu, spretno i uravnoteženo koristeći scenografiju, pokret, kostim i glazbu, čime je dječju predstavu koja otvara više razina značenja, u isti mah učinila iznimno zanimljivom i za odrasle.

Ovaj primjer mi je pao na pamet, jer se radi o vlastitoj produkciji  i  autorici koja vodi Dramski studio u matičnoj kući, ali prije svega se radi o umjetničkom, autorskom lucidnom i svježem pogledu, a ne o klišeiziranom copy-paste načinu koji rezultira banalizirnjem i uporno neizostavno podcrtavanjem stereotipa svake vrste, bilo da se radi o ženskim, muškim, vjerskim, političkim i inim stereotipima, a čemu smo svjedočili u ovoj profesionalnoj produkciji za odrasle.

Ako postoji tip izvedbe koji kazalište repertoarno zagovara i ako je to satirično-humoristični tip predstava za odrasle i produkcija za djecu, obveza je institucije da opravda umjetnički predznak koji nosi i to isključivo kroz program koji postavlja, te da je donositelj i motivator kvalitete u umjetničkom smislu. Potreba je, pogotovo s ograničenim proračunskim sredstvima, pažljivo birati i suradnje i predstave, osvješteno imajući na umu kome se one obraćaju.

Također, u slučaju koprodukcija, kao i u samostalnim produkcijama, značajno bi u karlovačkom slučaju bilo, pažljivo, dugoročno i s vizijom njegovati razvoj i usmjeravati poetiku mladog i potentnog profesionalnog ansambla u nekom ciljanom smjeru.

Pola stoljeća nismo imali profesionalni glumački ansambl, sada kada je napokon realizirana ta težnja, želimo gledati i njegov napredak i razvoj, pa i stvaranje snažne glumačke osobnosi koja bi ga nosila u zahtjevnijim projektima. Svaki profesionalni glumački ansambl treba i zaslužuje okolnosti i uvjete u kojima se gluma ne tretira kao zabavljačka djelatnost, nego kao autorski rad.

Neosporna je činjenica da je karlovačko kazalište doživjelo svoju renesansu dolaskom Srećka Šestana kao ravnatelja, posebice u dječjoj produkciji, a zatim ono što je možda najvažnije, nakom pedeset godina i ponovno stvaranje profesionalng glumačkog ansambla. Činjenica je i da je publika izuzetno podržavajuća u svojoj potrebi za kulturnim i umjetničkim sadržajima, ali teško se argumentirano oteti dojmu proizvoljnog izbora predstava i postavljanju već znanih i afirmiranih tekstova u pogrešnom diskursu, kao i ne otvaranju na dijalog o kriterijima profesionalnosti.

Uloga kazališta ne može biti u formi i angažmanu popunjavanja gradskih turističko-komercijalnih programa, nego isključivo u osiguravanju prostora za umjetničku, autorsku autonomiju.

Ako je karlovačko kazalište spašeno od propasti, a čini se da jest, onda bi svakako slijedeći korak morao biti postavljanje i jasno formuliranje dugoročne repertoarne politike i javno artikuliranje ciljeva i prioriteta u programskom smislu. Pri tome se ne misli samo na razinu analize troškova i prihoda na godišnjoj razini kroz brojke posjećenosti i zarade, nego na stručne rasprave o umjetničkim dosezima koje uključuju mnoge dionike u kulturnom životu grada kroz  kontinurano i dosljedno pregovaranje s politikom.

Za dosljednost i kvalitetu u tom procesu, ako ga želimo definirati i uopće otpočeti, nije nam potrebno pretjerivati niti precjenjivati sadašnje stanje, već vizionarskom sposobnošću vođenja teatra kao institucije s umjetničkom ambicijom,  upravo otvoriti te procese.

I sve to, samo što se tiče institucionalnog kazališnog programa.

Ostaje još cijelo jedno područje pitanja heterogene nezavisne scene i otvaranja u svakom smislu necenzuriranog prostora koji bi u pravom smislu omogućio da postane i ostane nezavisna, te omogućio autorska istraživanja u drugim poetikama i pristupima umjetnosti, od onih klasičnih i tradicionalnih.

Dug je to put, ali za karlovačke potencijale ne i nemoguć. Treba samo napraviti prvi korak – u pravom smjeru.

„Dobri čovjek Bažulek“

Autor teksta: Nino Škrabe

Režija : Georgij Paro

Igraju: Mladen Vasary, Ana-Marija Percaić, Iva Šimić Giulio Settimo i Nino Pavleković

Scenografija: Aljoša Paro

Kostimgrafija: Morana Petrović

Glazba: Damir Šimunović

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije
Share on FacebookTweet about this on TwitterEmail this to someonePin on Pinterest