Tko će odlučiti kako će se stvarati grad

Javni prostori iziskuju kritičnu javnu raspravu i pozorno i temeljito angažiranje građana koji su u konačnici ne samo oni koji svojim poreznim davanjima plaćaju izradu urbanističkih planova, nego i oni čiju će svakodnevicu ti urbanistički planovi, onda i ako krenu u provedbu, stubokom promijeniti. Daleko bolji model od onog pojedinog ocjenjivača ili internetskog glasovanja bio bi kada bi ocjenjivački žiriji bili otvoreni i drugim društveno-humanističkim strukama – sociolozima, antropolozima, politolozima – a ponajviše bolji model koji bi pitao građane što žele i što trebaju te ih potaknuo da uopće djeluju i uvažio te argumente, stavove i mišljenja a ne se odnosio prema njima kao nesposobnima da uopće promišljaju vlastiti grad

Autor: Tomislav Augustinčić

KAportal je početkom siječnja izvijestio kako „Karlovac (valjda) postaje gradilište“, referirajući se na niz projekata programa gradnje komunalne infrastrukture za aktualnu 2018. godinu. Program teži 39,6 milijuna kuna, u što je uključena gradnja i sanacija mostova, obnova Oružane i Edisona, uređenje Preradovićeve, Gundulićeve, Mažuranićeve obale, dijela Radićeve, Rakovca, izgradnja kružnog toka na križanju Radićeve-Domobranske-Rakovca, odvodnja na Luščiću, Strmcu i Dubovcu i tako dalje.

Gradski proračun za aktualnu 2018. godinu predviđa i financije za stavku programa prostornog uređenja, čiji je prvi dio kapitalni projekt izrade prostorno planske dokumentacije i urbanističkih planova, a obuhvaća troškove izrade stručnih podloga za prostorne planove, Plan upravljanja Zvijezdom, urbanistički plan uređenja za ŠRC Korana te urbanistički plan uređenja za Luščić-centar. Stavak iznosi sveukupno 1,200,000.00 kuna – 200,000.00 za Plan upravljanja Zvijezdom; 240.000,00 za stručne podloge; 700,000 kn za ŠRC Korana i svega 60,000 za Luščić.

Iznenađujuće i problematično, ovaj segment gradskog proračuna nije spomenut u izvještaju o budućem Karlovcu-gradilištu. Radovi na javnoj komunalnoj infrastrukturi poput obnove ulica, izgradnje kružnog toga ili odvodnje biti će javno vidljivi i lako ćemo ih prepoznati, onda kada krenu, u našoj svakodnevici kao jasne intervencije u prostor, gradilište u strogom smislu riječi. Dokumenti urbanističkih planova nisu na isti način opipljivi, javno vidljivi kao fizički rad i njegovi rezultati niti takvog karaktera da u našoj svakodnevici automatski i neprijeporno osjetimo njihov učinak – međutim, time treba još izrazitije obraćati pažnju na njih, jer kao javni dokumenti definiraju aktualni i budući urbanistički razvoj dijela grada. Kada su se brojke ukazale na javnim internetskim mrežnim stranicama Grada Karlovca, upalili su se alarmi barem jednom segmentu karlovačke javnosti, odnosno onim akterima koji aktivno prate i moraju pratiti ovakav tip javne dokumentacije i kojima oni dirigiraju njihov budući rad – arhitektima. Alarmi su se upalili, barem onima koje poznajem i s kojima sam o ovome razgovarao, upravo zbog toga što su te podatke pronašli iznenada, zbog planiranih izdataka i zbog toga o kojim se prostorima radi – Luščiću i Korani. Arhitekti u Karlovcu okupljeni u Društvu arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac u nekoliko su prilika naglasili neprocjenjiv urbanistički značaj, vrijednosti i potencijal prostora danas demilitarizirane, napuštene i gradu predane na čuvanje vojarne Luščić, čiji je prostorni obuhvat jednako velik koliko Zvijezda. Radna skupina arhitekata Luke Krmpotića,  Petre Jurčević i Zrinke Benić Jerinić u izlaganju povodom projekta „Revitalizacija napuštenih vojarni“ (5. prosinca 2017.) naglasili su kako prostor vojarne Luščić ima neprocjenjiv potencijal, jer njezin prostor predstavlja mogućnost nastavka urbanističkog razvoja grada Karlovca, a koji bi odgovorio na niz društvenih potreba u gradskoj četvrti Luščić, ali i niz društvenih potreba Karlovca općenito s minimalnim intervencijama u njegovo postojeće okružje. Vođena šetnja vojarnom u sklopu istog projekta predstavila je i stvarnost vojarne – ne samo napuštene, ogoljele nekad vojne objekte u postupnom propadanju, nego i to da su neki akteri zbilja pristupili i uložili vlastita sredstva kako bi obnovili tek neke, napuštene i derutne objekte za raznolike sadržaje koji su očito nužni i potrebni građanima, odnosno očito potrebni stanovnicima Luščića, a čiju će svakodnevicu UPU jednog dana dirigirati. Odnosno, prostor vojarne toliko velik da je jednak izvornom opsegu utvrde-grada Karlovca, ima golem potencijal biti katalizator promjena i razvoja čitavog jednog segmenta grada. U raspravi istog događanja istaknuli su se problemi u revitalizaciji napuštenih vojarni u Karlovcu – birokratske prepreke, nedostatak strateškog djelovanja, ako ne strateškog planiranja, nemogućnosti financiranja, nedovoljna uključenost struke u kapitalne projekte.

Ipak, o planu gradske uprave da se radi urbanistički plan uređenja za Luščić gotovo nema nikakve riječi u javnom diskursu u Karlovcu, pa je i moja jedina istraživačka mogućnost bila voditi neformalne razgovore s prijateljima i poznanicima u nastojanju da dobijem neke podatke, sve mimo dohvatljivih, sigurnih i javno poznatih spoznaja, bez mogućnosti da jasno razumijem politike upravljanja javnim prostorima, što su drugi antropolozi nazvali neuhvatljivim i nedostižnim politikama upravljanja (elusive politics of governance). Tako sam u neformalnim razgovorima saznao kako financije za UPU Luščić pa ni UPU Korana nisu dovoljni za regularni tijek izrade urbanističkih planova. Prema neformalnim razgovorima, do sada utabana procedura predviđa, prvo, izradu arhitektonsko-urbanističkog programa, odnosno projektnog zadatka – koji bi dao smjernice za odgovoriti na pitanja što, kako, zašto – s popratnim studijama, i troškom od oko 40.000 kuna; drugo, raspis arhitektonskog-urbanističkog natječaja koji bi dao idejni odgovor na projektni zadatak, što podrazumijeva sabiranje i konstituiranje žirija, te fond za plaćanje žiriju i za nagrađene radove, a što obično bude u opsegu od 600.000 kuna; treće, izradu samog urbanističkog plana kao prijedloga, što obično se plaća certificiranim poduzećima oko sto tisuća kuna i više. Međutim, stavak u proračunu za Luščić je samo 60.000 kuna. U neformalnim razgovorima, neformalno sam saznao da iznos za Luščić u proračunu se odnosi samo na pitanje izrade određenih studija, navodno parcelizacije, premda su za sve studije posebno izdvojeni novci. Međutim, za ŠRC Koranu se predviđa 700.000 kuna, što je s obzirom na jednaki potencijal tog prostora, nužno da se pokrene javna i društvena rasprava o tome što će biti s Koranom.

Zašto je bitna javna rasprava o urbanom planiranju tih golemih segmenata Karlovca, pa čak već sada, u trenutku kada još ništa od toga nije krenulo? Rasprava o javnom planiranju, ona koja bi zahvatila ispitivanje i angažiranje stanovništva na daleko učinkovitiji način poput radionica, vođenih diskusija, brainstorming sastanaka, plenarnih rasprava na razini mjesnog odbora ili sastanak stanara, anketiranja ili intervjuiranja in situ od naprosto pozivanja na javnu raspravu, je bitna jer, kada je kvalitetno izvedena, polučuje dobre rezultate. Arhitektice Maja Kireta i Emilija Vlahek na ranije spomenutom događanju u organizaciji karlovačkog društva arhitekata predstavile su svoj višegodišnji projekt revitalizacije napuštene varaždinske vojarne „Optujska“. Inicijativu za revitalizaciju vojarne pokrenulo je Društvo arhitekata Varaždin (DAV) 2009. godine, kao dio šire ideje raspravljanja o zapuštenim urbanim cjelinama Varaždina te skretanja pozornosti šire javnosti na njihov potencijal. Za bienalnu izložbu DAV-a, Antonija Bogadi, E. Vlahek i M. Kireta izradile su za vojarnu u Optujskoj koncept „Urbana obnova – održivo naselje“, kojim joj se željela pridati namjena održivog naselja temeljenog na principima integralnog pristupa planiranju prostora, održive gradnje i razvoja. Nakon izložbe, autorice su promovirale projekt na javnim raspravama, a početni je koncept proširen do razine brendiranja Varaždina kao održivog grada („Održivi Varaždin“). Daljnjim radionicama i događanjima poticale su i podsjećale građane na važnost aktivnog sudjelovanja u stvaranju prostora i na osobnu odgovornost u tim procesima. U nastavku nastojanja, 2014. godine autorice su sudjelovale u izradi Prostornog plana uređenja Varaždina, izrađena je studija „Održiva urbana obnova bivše vojarne u Optujskoj“, odredbe za provođenje i kartografski prilozi, s članovima imenovanog povjerenstva koje je okupilo brojne društvene i kulturne institucije Varaždina. Novi prostor, takozvani „Fleksi centar“, postaje novi simbol prostora bivše vojarne. Gradske službe u Varaždinu prijavljuju grad u europski program Urbanact III, započinje novi dio projekta MAPS (Military Assets as Public Space), a sve vođeno ciljem poboljšanja bivšeg vojnog nasljeđa kao ključnog elementa za održive urbane strategije. U tu svrhu u Varaždinu se osniva Urbanactova lokalna grupa (ULG) koju čine predstavnici gradske uprave, kulturnih i obrazovnih institucija te civilnog društva, koja planira razmjenu znanja i iskustava s drugim europskim gradovima, a u svrhu izrade realnog akcijskog plana kao podloge za apliciranje na EU fondove. ULG je proveo niz događanja – prve pa druge i treće dane otvorenih vrata Optujske vojarne s anketom i vođenom turističkom rutom, sastanke transnacionalne mreže, edukaciju u Rotterdamu, transnacionalne sastanke u gradovima partnerima, sastanke lokalnih grupa vođene alatima Urbanacta koji potiču participativno i ravnopravno donošenje odluka, te formiraju specifične ciljeve akcijskog plana. U svim fazama projekt u Optujskoj angažirao je građane.

Zakon o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske navodi da se nekretnine u državnom vlasništvu mogu darovati jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, i to u svrhu ostvarenja projekata koji su od osobitog značaja za gospodarski razvoj – na primjer poduzetničke zone – dalje ostvarenje projekata koje su od općeg ili socijalnog interesa, poput izgradnje škola, vrtića, bolnica, domova zdravlja, ustanova socijalne skrbi, sportskih objekata, provođenje programa deinstitucionalizacije osoba s invaliditetom itd. – u osnovi zbog svih onih potreba za koje je radna grupa istaknula da se mogu i trebaju provesti na Luščiću kao dio njegovog daljnjeg infrastrukturnog i urbanog razvitka koji je obustavljen radi gradnje i izoliranja prostora vojarne, zbog čega sve te sadržaje nemaju ili postoji potreba za proširenjem njihovih kapaciteta. U tom smislu, urbanistički razvoj Luščića mogao bi služiti istu svrhu razvoja održive četvrti, ali i razvoja ostatka Karlovca. Ne bismo li mogli argumentirati – odnosno, ne bi li Grad mogao argumentirati – kako je izgradnja socijalnih stanova ili gradskih stanova istovremeno ostvarenje projekta od osobitog značaja za gospodarski razvoj, ali i opći i socijalni interes u gradu koji pogađa depopulacija? Ne bi li se tim planom mogle obuhvatiti i zelene površine Novog centra u stvaranju površina javne namjene i daljnjeg razvoja i tog dijela grada? Radna skupina arhitekata Krmpotić/Jurčinić/Benić Jerinić prikazala je kako su planovi urbanističkog razvoja iz socijalističke Jugoslavije smisleno pristupali odnosu Luščića sa širim okružjem Novog centra.

K tome, nedavno je Ivan Mucko konstatirao zastarjelost javnih arhitektonskih natječaja,  jer se „odlučivanje prepušta ograničenoj grupi […] članova ocjenjivačkog suda, koji ipak nakon završetka postupka nisu ni na koji način odgovorni za izbor“. Mucko predlaže dva modela za suvremeno globalizirano i digitalizirano društvo.

Prvi je model taj da se žirije zamijeni ocjenjivačem, jednom osobom koja bi odgovarala za čitav proces provedbe, izvedbe i percepcije projekta kojeg odabere. Ocjenjivač bi potom post factum bio javno slavljen ili sramoćen za uspjeh ili neuspjeh datog projekta. Premda je uvođenje društvene odgovornosti dobra ideja, svođenje odgovornosti na samo jednu osobu i k tome na koncepte osobne „časti“ i „sramote“, to jest moralnu poziciju čuvanja obraza, mistificiralo bi čitav proces i sustavne probleme. Tko bi i prema kojim kriterijima definirao odgovornog ocjenjivača? Prema kojim kriterijima bi takav ocjenjivač donosio odluku? Zašto bi taj odgovorni ocjenjivač pobirao slavu ili sramotu tuđeg projekta? Bi li uopće bilo moguće da projekt odabran takvim modelom odlučivanja bude proglašen kao „neuspjeh“ u trenutku u kojem se kritika sustavno ne smatra sastavnim dijelom javnog dijaloga nego društvenim problemom. Prema čemu bi se procjenjivao uspjeh ili neuspjeh, te da li u sadašnjem trenu ili s vremenskim odmakom? Bismo li svjedočili zakonskoj deregulaciji, izmjenama urbanističkih planova, konzervatorskih rješenja, sve samo da projekt uspije ili namjerno propadne? Ovakav model svođenja odgovornosti na pojedinca, naime, činio bi ga političkim žrtvenim jarcem ili sakupljačem političkih bodova koji bi odgovarao umjesto čitavog političkog i društvenog kadra koji ga je odabrao ali i umjesto planera projekta kojeg je odabrao nagraditi. K tome, bi li takve osobe i na koji način odgovarale na argumente da se nekim projektom gradske četvrti pretvaraju u konzumerističke poligone za bogate potrošače, potiče društvena neravnopravnost, ukidaju društveni sadržaji, osiromašuje javni društveni život, privatizira javni prostor?

Drugi je model prijedlog da se odlučivanje prepusti građanima putem elektronskog glasanja, brojanjem „lajkova“. Dok bi ocjenjivačke sudove trebalo otvoriti i drugim strukama, te svakako potaknuti sudjelovanje građana, je li Facebook (pretpostavimo da Mucko sugerira njegov način rada i utvrđivanja popularnosti pozivanjem na lajkove) ili Internet uopće odgovarajuća platforma? Takav model otvora mnogobrojna, prvenstveno praktična pitanja koja rasvjetljavaju njegovu apsurdnost – na kojoj bi se stranici otvarali takvi natječaji, koliko bi dugo trajali, tko bi sve mogao glasati?; bi li se plaćali oglasi pa da takvi natječaji budu češće predstavljeni na osobnim njuzfidovima i tko bi ih plaćao?; bi li se uvažavalo naknadno lajkanje ili komentare ispod objave?; bi li se ponudilo emotikone poput „plače“, „zbunjeno“ ili „ljuto“ kao glasačke opcije i kako bi ih se tretiralo?; bi li svi stanovnici grada morali napraviti Facebook profil radi glasanja?; bi li se takvi natječaji moglo dijeliti i bi li se uvažavali lajkovi na mojem Facebook profilu ili samo na glavnoj stranici gdje je izvorno objavljen, bi li se uvažavalo lajkanje na pojedinu sliku ili na čitavu objavu?

Javni prostori iziskuju kritičnu javnu raspravu i pozorno i temeljito angažiranje građana koji su u konačnici ne samo oni koji svojim poreznim davanjima plaćaju izradu urbanističkih planova, nego i oni čiju će svakodnevicu ti urbanistički planovi, onda i ako krenu u provedbu, stubokom promijeniti. Daleko bolji model od onog pojedinog ocjenjivača ili internetskog glasovanja bio bi kada bi ocjenjivački žiriji bili otvoreni i drugim društveno-humanističkim strukama – sociolozima, antropolozima, politolozima – a ponajviše bolji model koji bi pitao građane što žele i što trebaju te ih potaknuo da uopće djeluju i uvažio te argumente, stavove i mišljenja a ne se odnosio prema njima kao nesposobnima da uopće promišljaju vlastiti grad. Varaždinski primjer pokazuje kako participacija građana nije bezrazložna. Izlaganje radne skupine arhitekata iz Karlovca pokazuje kako arhitekti i urbanisti imaju vizije kako razvijati Luščić temeljene na dobrom poznavanju urbanističkog razvoja i potreba grada. Stoga je već sada nužno pitati građane, daleko kreativnijim, inovativnijim i participativnim metodama od onih pozivanja na javnu raspravu u Gradskoj vijećnici – što žele u gradu, odnosno – da se poslužim imenom projekta društva arhitekata – čiji je grad i njegova budućnost?

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije