Priča o Alfonsu Ratkoviću započinje 18. prosinca 1903. kad se u kući Ivane i Milana rodio treći sin koji će preuzeti obiteljsku trgovinu. Ivana i Milan vodili su trgovinu u Draganiću koju pred početak Prvog svjetskog rata 1914. godine sele u Karlovac, na Baniju. Otac Ivan mobiliziran je u tadašnju austrougarsku vojsku i poslan na front, a obitelj na Baniji nastavlja voditi trgovinu.
Na Baniji prvo otvaraju trgovinu mješovite robe u lokalu gdje se danas nalazi urarska radnja Milana Vodanovića, a nakon izgradnje kuće na broju 36 trgovina seli “preko ceste”.
Alfons je imao dva brata, Milana i Franju i sestru Ivanu. Milan Ratković je postao akademik i predavao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dok je Franjo otišao na vojnu akademiju u Peštu. Po završetku akademije postaje zrakoplovni kapetan na službi u Zemunu gdje je dočekao i Drugi svjetski rat. Tamo je i umro.
Na Baniji je deda Alfons upoznao Mariju Šaban s kojom se i vjenčao 1939. godine. Marija je odrasla na Baniji gdje je njezin otac imao gostionu Triglav na broju 34. Nakon rata Triglav postaje popularna Kikova menza u kojoj su na gablec dolazili brojni radnici iz obližnjih tvornica: KIK-a (tvornica kože), KGK (Kemijsko-građevinski kombinat), a osim toga restoran je bio otvoren i za sve koji su željeli dobar, a jeftin obrok. Legendarne su bili fileki i grah s kobasicom. Zatvaranjem banijanskih pogona 1990-ih prestaje s radom i nikad prežaljena KIK-ova menza. Danas se u lokalu nalazi trgovina s elektro-materijalom
Drugi svjetski rat Alfons je dočekao s dvoje djece i uhodanom trgovinom mješovite robe ispred koje je držao benzinsku pumpu. U to vrijeme bilo je uobičajeno da trgovine mješovite robe prodaju i benzin, jer benzinskih pumpi kakve su danas tada nije bilo, barem ne u Karlovcu i okolici.
Osim što je prodavao benzin, volio je i automobile i motore. Uglavnom je vozio Forda, a od motora BMW-a. Iz tog vremena dolazi i slogan „Pleh i žica, Fordova kolica“.
Osim Forda, Alfons je vozio možda i prvi karlovački Rolls Royce koji je ubrzo i prodao. Kotači s luksuznog Rollsa završili su na nekom zrakoplovu, dok je mašina stavljena u brodicu koja je Kupom vozila od Karlovca preko Siska i dalje niz Savu. Motor je vozio i dok je za Kraljevine Jugoslavije u Beogradu služio vojsku. Tada je dužio službeni Harley Davidson kojim je između dva rata jurio beogradskim kaldrmama.
Kako je trgovina dobro poslovala Alfons je širio posao na nekretnine – na Baniji je kupio zgradu u kojoj je Jakšić vodio poznatu gostionu „Svratište k veselom Hrvatu“ gdje su Banijanci rado dolazili ispiti koju kriglu odličnog tamnog piva. Na katu iste zgrade stanovala je mnogobrojna obitelj Janka Godlera. Osim te kuće uskoro je kupio i zgradu u Šubićevoj u Zagrebu. Obje zgrade nacionalizirane su nakon Drugog svjetskog rata.
Iako se držao po strani od politike i ratnih događanja već krajem 1941. godine nakon upada grupe predvođene Većeslavom Holjevcem u Karlovac biva zatvoren s liječnikom Borisom Morsanom i drugim poznatijim Karlovčanima od strane tadašnjeg režima.
Zanimljiva je situacija kad je Alfons bio osumnjičen za pomoć ilegalcima nakon što je uhvaćen “šegrt” iz trgovine. Pomoćnik je od Alfonsa posudio pisaću mašinu kojom je pisao letke s pozivom na ustanak i otpor okupatoru. Kako u to vrijeme nije bilo puno pisaćih mašina, nije bilo teško nakon hapšenja otkriti čiju mašinu je koristio mladi ilegalac.
Nije poznato kako se Alfons izvukao iz ove situacije. Vjerojatno zahvaljujući svojim poznanstvima s talijanskim oficirima koji su dolazili nedjeljom na ručak u restoran Triglav ili okrjepu Kod veselog Hrvata..
Ratni dani u trgovini na Baniji danas izgledaju nalik onima iz serije „Alo, alo“ gdje je deda Ratković preko dana u svojoj trgovini kao stalne mušterije imao okupacijske oficire i vojnike, dok je pod okriljem noći slao “crvenu pomoć” za partizane na oslobođenim područjima. Iako su okupatorski vojnici često navraćali u trgovinu Alfons nikad nije bio s njima u dobrim odnosima. Nijemce nije baš nitko simpatizirao jer su se, skoro svi, ophodili s našim ljudima jako “rezervirano”. Talijani su bili drugačiji, veseliji i nisu bili sretni što su morali u rat. To se, naravno odnosi na obične, mobilizirane vojnike, ne na fašiste. Zato je vjerojatno pred kraj rata, najčešće 1944. godine i bilo dosta rođeno djece Talijana.
Banijanci i njemački oklopnjak
Zanimljiva je situacija s njemačkim vojnicima na Baniji kad je baš ispred trgovine “stao” neki poluoklopnjak. Vojnici su poskakali s vozila i krenuli gurati ne bi li pokrenuli mašinu. Sve su to zainteresirano gledali znatiželjni Banijanci, vjerojatno zbijajući šale na račun njemačke “besprijekorne i nezaustavljive ratne tehnike”. Na to se zapovjednik ove grupe vojnika okrenuo znatiželjnicima i priupitao “zar nemaju nikakvog posla”. Građani su poslovično slijegali ramenima. “U redu, ako nemate posla, onda imate vremena pomoći mojim vojnicima odgurati oklopnjak na Ilovac u garažu”, zapovjednim tonom nastavio je oficir. Naravno, Banijanci su složno “skočili” pomoći nesretnim vojnicima jer ipak nisu bila vremena za odbiti Nijemcima pomoć.
Čerkezi! Majkutibožu kaj su pevali!
Druga situacija je bila kad je pred trgovinu stigla veća grupa Kozaka na konjima koji su se borili po njemačkim zapovjedništvom. Ušli su u trgovinu i naručili votku no kako se kod nas još nije moglo nabaviti, Alfons ih je ponudio rakijom. Posprdno su pogledali na male čašice za žestoka piće i naredili da im se donesu one od “2 deci, gemišterske”. Kozaci, koje su naši ljudi zvali Čerkezi, već su bili poznati po gruboj naravi i zločinima nad civilima pa Alfonsu nije bilo svejedno. Kozaci su se lagano opustili pod utjecajem domaće rakije i složno zapjevali i tko zna kako bi završila ta priča da u trgovinu nije ušetala stalna mušterija, njemački oficir. Kad je vidio takav neprimjeren odnos prema uniformi i civilima potjerao je kozake van od kud su “odjezdili”, put Ilovačke šume gdje su imali logor.
Kad je partizanska vojska stigla pred Karlovac svima je bilo jasno da je kraj rata blizu. Poznanici iz okupatorske vojske koja se u rasulu povlačila upozorili su ga na skori kraj rata i pozvali ga da s njima krene prema slovenskoj granici. Kako je znao da nije ništa skrivio, dapače slao je hranu i lijekove partizanima, odlučio je ostati kod kuće. Baka i teta su stoga Alfonsa “zazidale” s drvima u dvorištu, s hranom i vodom potrebnom da nekoliko dana proboravi u tom privremenom zaklonu.
Idućeg jutra ustaše na odlasku zakucale su na vrata trgovine, da bi im baka rekla kako je Alfons već otišao s nekim ranijim prijevozom. Uskoro su partizani umarširali u grad, a baka i teta su mogle izbaviti dedu iz njegovog privremenog skloništa.
Kako god, nova vlast uskoro je krenula s nacionalizacijom pa je deda ostao bez trgovine, benzinske pumpe i auto-salona.
Kad su krenule nacionalizacije Alfons je saznao da će osim ovih zgrada bez kojih je ostao nova vlast planira u njegovu kuću useliti nekog partizanskog oficira. Raspored se radio sukladno broju soba i članova domaćinstva. Kako bi “izbjegli podstanara” Alfons i stric Šaban, bakin brat, krenuli su u akciju. Rečeno – učinjeno. U petak poslijepodne porušili su pregradne zidove između spavaćih soba, presložili parket i napravili veliki dnevni boravak, salon, u kome su se djeca mogla doslovno voziti biciklom oko stola dok je deda mudro odmarao na svom otomanu slušajući Radio Slobodna Europa i pijuckajući frtalj šalice ruskog čaja čekajući inspekciju.
Inspekcija je mogla samo ustvrditi da četveročlana obitelj ima samo jednu spavaću sobu i prema tome nema uvjete za podstanara.
No ovo nije bio kraj poslijeratnim uzbuđenjima. Kako je utvrđeno da je Alfons lojalan novoj vlasti dobio je poziv za vojsku s kojom je trebao ići na granicu nove Jugoslavije, točnije iznad Slobodnog Teritorija Trsta. Te 1947. godine Alfonsa je odlaska u vojne operacije izvukao mačak Pipo. Baka je spremala pohanu piletinu da deda ne bude gladan za vrijeme pohoda jugoslavenske vojske na Trst. I Alfons je već bio spreman za put kad se ispostavilo da je u međuvremenu Pipo pojeo piletinu. Ovo je stvarno prevršilo svaku mjeru, pa je da bio prisiljen odustati od nove vojne epopeje.
Kraj prvog dijela
