Politika na traci: Tri plakata izvan grada

Iz svega navedenog najlakše je zaključiti da previše sastavnica za dobro filmsko ostvarenje – ali to možete tvrditi samo do gledanja filma. Priča je to koja je lako mogla otklizati ili u patetiku ili u zauzimanje stavova i jeftino dociranje. Najviše kredita što se to ipak nije dogodilo ide redatelju i scenaristu McDonaghu. Ne bi bilo čudno da film pobere i Oscara za scenarij. Priča koju je ekranizirao gotovo savršeno funkcionira na više nivoa. Tko voli samo zanimljivu radnju, vjerojatno će biti vrlo zadovoljan filmom, jer za razliku od većine suvremene američke produkcije, priča ovog filma je nepredvidljiva. Upravo kad pomislite da će film otići u jednom smjeru, priča skrene negdje drugdje i teško je unaprijed pogoditi kako će sve to završiti. Osim na razini pričanja priče, film je i svojevrsna alegorija današnje Amerike, naročito one nevidljive provincijske

Autor: Dražen Cukina

Koji film će ove godine dobiti Oscara za najbolje ostvarenje u 2017? Premda Oblik vode ima 13 nominacija, najizgledniji kandidat je Tri plakata izvan grada sa sedam. I dok će Oblik vode vjerojatno dobiti neke tehničke Oscare, onaj najvažniji, kako sada izgleda, rezerviran je za film redatelja Martina McDonagha.

Tri plakata izvan grada – uzgred, krasan prijevod izvornog naslova Three Billboards Outside Ebbing, Missouri – pravi je oskarovski film koji se iz ovog ili onog razloga može mnogima dopasti, čemu u prilog govori i dosadašnji skor filma – uvjerljivo je trijumfirao na dodjeli Zlatnog globusa i Britanske filmske nagrade (BAFTA), uz još pregršt drugih priznanja.

A zapravo, malo je toga u filmu tipično za srednjostrujašku holivudsku filmsku produkciju, počevši od glavnog ženskog lika. Mildred nije arhetip filmske junakinje. Ona je prosječna osoba i ni po čemu se ne izdvaja od većine kakvu svaki dan susrećemo na ulicama ne registrirajući njihovu pojavu. Nema nikakvih posebnih sposobnosti, nije akcijska junakinja, nema glamurozno zanimanje – prodavačica je – niti izgled kojim bi se isticala u masi. Naprotiv, njena osobnost je prilično neprivlačna. Osorna je, izravna sa svima, zajedljiva, provokativna, definitivno nije osoba s kojom bi čovjek poželio popiti piće u kafiću poslije posla. Nema prijatelja osim kolegice s posla, a jedini koje njena osobnost privlači su marginalci izopćeni iz društva, prije svih James, osoba patuljastog rasta. Nije ona niti tipični filmski borac za pravdu. Sve dok se nepravda na najgori mogući način ne očeše o njenu obitelj, ideal pravde nije visoko na listi njenih prioriteta.

Upravo je to onaj faktor koji ju razlikuje od drugih – stravična nesreća koja ju je zadesila. Netko je silovao njenu kćer te ju polio benzinom i zapalio. Mjeseci su prošli, a počinitelj još nije uhvaćen. Živi u zabitom predgrađu kojim više nitko ne prolazi otkad je sagrađena nova cesta. Uz staru cestu ostala su tri panoa za plakate koje već dvadesetak godina nitko nije iznajmio. Vraćajući se s posla jednog dana padne joj na pamet da bi ona mogla plakate iskoristiti da upozori javnost na svoju nepravdu. Kako to da još nitko nije uhićen, poruka je plakata koji su adresirani izravno na šerifa Willoughbyja.

Za razliku od Mildred, šerif je smiren čovjek, omiljen u gradu, profesionalac koji je zaista pokušao pronaći ubojicu njene kćeri i krivo mu je što u tome nije uspio. Osim toga šerif Willoughby ima rak gušterače i dani su mu odbrojeni. To znaju svi u gradu te postavljanje plakata okreće cijelu zajednicu protiv Mildred. Ne mogu joj oprostiti što proziva šerifa premda je i njoj dobro poznata šerifova bolest.

Treći glavni lik filma je policajac Dixon, koji ne skriva, točnije, ponosi se svojim rasističkim stavovima. Skoro poput Milderd, ni on nema prijatelja osim par policajaca u stanici i obožavanu mamu s kojom živi. Milderd i Dixon imaju još sličnosti. Primjerice, Dixon je istukao Afroamerikanaca u zatvoru, a Mildred se, premda i sama majka, ne libi mlatiti tinejdžere nogom u najbolnije mjesto kad pomisli da su joj nešto krivi. Pritom nije spolno osjetljiva, na isti način udara i mladića i djevojku. Dixon zagovara i primjenjuje drastične metode, a slično bi postupala i Mildred samo kad bi imala ovlasti. Šerifu zamjera što nije uzeo DNK svakom muškarcu u gradu starijem od osam godina. Willoughby joj kaže da je to očito kršenje ljudskih prava, ali briga nju za ljudska prava. A kad šerif kaže da ubojica ne mora biti mještanin, Milderd lakonski odgovara – uzmite DNK svim muškarcima u državi.

Je li Mildred takva bila i prije kćerine smrti, ne možemo sa sigurnošću reći. Ipak, jedini flashback u filmu, posljednji razgovor, zapravo svađa Milderd i kćeri, sugerira da Mildred nije bila dušica ni prema svojoj djeci. Svojim postupkom Mildred je na određen način pripomogla kćerinoj smrti i možda upravo ta činjenica leži u korijenu njene grčevite borbe da otkrije ubojicu. To nije prva nevolja u Mildredinom životu – muž ju je ostavio zbog atraktivne tinejdžerke. Dovoljno razloga za razumijevanje Mildredine gorčine, ali ne i za opravdanje svih njenih ranije spomenutih postupaka. Ono što se Mildred ne usuđuje kod sebe mrziti, iskazuje u netrpeljivosti prema drugima.

Odglumiti takvu neprivlačnu osobu, a da ipak bude simpatična i da u konačnici gledatelj navija za nju, nije nimalo lak zadatak. Frances McDormand izvrsno se snašla u ulozi Mildred ostvarivši možda svoju najbolju ulogu u životu. Ako dobije Oscara, bit će to sasvim zasluženo. Oscara za sporednu mušku ulogu mogao bi dobiti i Sam Rockwell u ulozi Dixona. Njegov lik, zanimljiv, ali izrazito antipatičan na početku, mijenja se u nešto prihvatljiviji tijekom filma. U konačnici, on će postati najveći Mildredin saveznik.

Iz svega navedenog najlakše je zaključiti da Tri plakata izvan grada nemaju previše sastavnica za dobro filmsko ostvarenje – ali to možete tvrditi samo do gledanja filma. Priča je to koja je lako mogla otklizati ili u patetiku ili u zauzimanje stavova i jeftino dociranje. Najviše kredita što se to ipak nije dogodilo ide redatelju i scenaristu McDonaghu. Ne bi bilo čudno da film pobere i Oscara za scenarij. Priča koju je ekranizirao gotovo savršeno funkcionira na više nivoa. Tko voli samo zanimljivu radnju, vjerojatno će biti vrlo zadovoljan filmom, jer za razliku od većine suvremene američke produkcije, priča ovog filma je nepredvidljiva. Upravo kad pomislite da će film otići u jednom smjeru, priča skrene negdje drugdje i teško je unaprijed pogoditi kako će sve to završiti. Osim na razini pričanja priče, film je i svojevrsna alegorija današnje Amerike, naročito one nevidljive provincijske.

Sa čisto filmske strane, tri glavne filmske sastavnice – režija, scenarij i gluma – rezultiraju dugo pamtljivim filmom. Ako igdje možemo pronaći neke zamjerke, onda je to u scenariju. Primjerice, netko je zapalio Mildredine plakate. Kasnije saznajemo da je to uradila jedna osoba, što je teško ostvarivo, jer su plakati udaljeni par stotina metara, pa čim prvi plane, privukao bi nečiju pažnju i jedan čovjek ne bi imao vremena potpaliti ostala dva plakata. No čak i uz slične zamjerke, ovaj scenarij bolji je od većine ostale produkcije.

Možda vam se Mildred neće dopasti kao lik, možda ćete Dixona prezirati, možda ćete biti iznenađeni smjerom kojim teče priča, ali teško je poreći da film u cjelini rezultira pametnim i višeznačnim ostvarenjem koje ima i puno oskarovskog potencijala, a lukavo je ostavljen prostor i za eventualni nastavak.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije