Do 28. veljače traje izložba zidnih svjetiljki Miroslava Hudeca-Ovce koja izaziva veliku pažnju posjetitelja Knjižnice za mlade u Karlovcu, a to dobar razlog za razgovor.
Kako si došao na ideju da radiš keramičke svjetiljke?
- Počeo sam 1979. godine i stvari se razvijaju. Imao sam još 1985. godine u Hotelu Korana izložbu lampi, a ovo ovdje su radovi koji su nastali u posljednjih 15 dana uz dva ili tri starija. Želja mi je bila napraviti zidne svjetiljke, jer inače radim stolne pa sam uletio u ovaj termin u Knjižnici za mlade s svojom novom izložbom. Inače, za izradu lampe mi treba nekoliko dana, ipak je to jedan tehnološki proces. Neke su se raspale u izradi, jednu je mačka srušila.
Sa svojom ekipom imao si prostor na Baniji, gdje se danas nalazi kafić Bambi?
- Krajem 1970-ih se tamo počela okupljati ekipa od kojih je nastala grupa Kretanja koja je kasnije pokrenula alternativnu galeriju u Hotelu Korana. Kad se radi mora nešto i nastati. Grupu su uz mene činili Tamba, Toc i Vesna Čulig. Radilo se sve i svašta. Tamara Obrovac je spavala kod nas, dolazila je ekipa iz Splita, Marijan Ban i Daleka Obala su tu održali svoj prvi koncert izvan Dalmacije. Trebali su kod nas 1984. godine spavati i Pankrti, ali su ih smjestili u đački dom. Miroslav Brežan je tad radio kao noćni čuvar u đačkom domu pa je drugo jutro budio Peru Lovšina, frontmena Pankrta, da se ustane jer mora ići u školu.
Drugi prostor po kome ste poznati je kuća u Haulikovoj ulici?
- Da, 2012. godine dobili smo odštetu kao naknadu za investicije u obnovu kuće. Tu smo htjeli napraviti prvi kulturni centar na Balkanu. Vodili smo pregovore s tadašnjim vlastima koje su htjele da se neformalna grupa Kretanja registrira. Zbog toga smo imali problema i na sudu. Tražili smo naknadu za neostvarenu dobit na što je sutkinja komentirala da nismo formalizirani. Odgovorio sam da to nema veze, jer je grupa bila poznata, spominjala se u dokumentima Skupštine Općine, predsjednika i Ministarstva kulture.
Zanimljivo je da su još od sredine 1960-ih u Jugoslaviji postojale razne umjetničke grupe koje su iz današnjeg gledišta važne za povijest kulture i umjetnosti na ovim prostorima.
- Da, to su bila drugačija vremena. Grupu Kretanja osmislio sam kao samofinancirajuću, nismo imali dotacija od nikoga. Radili smo i tako se financirali. Organizirali smo desetak izložbi. Prije nas je još 1975. godine u Zagrebu postojala Grupa petorice i kasnije Kugla kojima sam se družio. Htio sam tako nešto napraviti i u svome gradu, jer me je pokretalo pitanje zašto ne bi i ovdje nešto postojalo.
Koliko se danas razlikuje situacija za umjetničko djelovanje od onog vremena kad ste počeli s Kretanjima?
- Počeli smo 1979. godine s tom komunom koja je bila četvrta osnovana u Jugoslaviji. Prvo je komuna bila na Malincima, a nakon razlaza otišao sam u Zagreb gdje sam živio četiri ili pet godina. Tamo sam radio s ekipom iz Kugle, a onda sam se vratio u Karlovac i 1984. godine osnovao grupu Kretanja s kojom sam želio “prodrmati” ovaj grad. Zanimala su me ruba područja umjetničkog stvaranja. U stvari, najbolji osjećaj je biti na rubu, nemaš nikakvih okvira. S vremenom sam naučio ostvarivati san o kome smo pričali krajem 1970-ih na “zidiću na Staroj Korani”. Nije nam za realizacije ideja trebalo puno – zamislili smo otvaranje alternativne galerije, iznajmili smo prostor na Korani i krenuli s radom. To je danas nezamislivo. Išao sam u općinu tražiti prostor, pa su mi iz kulturno-prosvjetnog vijeća rekli da se moramo registrirati. Kako se nismo htjeli registrirati nego imati galeriju, kulturni centar rekli su nam onda da će se sve rješavati “u hodu”. To nam je bilo genijalno, jer smo mogli početi raditi, a da nas se ne ometa.
Bio si alternativa i u vremenu samoupravnog socijalizma i tranzicijskog kapitalizma.
- Uvijek se držim grupe Kretanja mada radim i druge stvari, na primjer sad radim na projektu „Ta umjetnost nema cijenu“. Stvar je u tome kad se odlučiš raditi na takav način, onda moraš i nastaviti. To je drugačiji način života.
Kako onda da radiš svjetiljke?
- Ne treba se zatvarati i ograničavati tehničkim stvarima. Ideja je uvijek temeljni zakon konceptualizma, ideja je jedno, a njezina realizacija je zanatski dio. Ako dobro razmišljaš, ideju možeš realizirati na ovaj ili onaj način, jer širina je važna. Zato kažem “klincima” od dvadeset godina da je važno s kojeg izvora piješ. To je jedna od najvažnijih stvari koje se moraju shvatiti – odnos prema svijetu oko tebe je najbolniji. Moraš se posvetiti sebi i svojoj kreativnosti i onda “stvari idu”. Istina je da imaš neke objektivne stvari, imati sređenu egzistenciju.
Kako živiš kao slobodni umjetnik?
- Prekrasno, nisi vezan za jedno područje. Anarhist sam, želim svijet bez granica. Evo sad baš radim s jednim mladim umjetnikom na projektu „Ovo nije moj svijet“. Zamisli koliko ti energije oduzimaju stvari o kojima razmišljaš, umjesto da se baviš onima čime bi trebao. Imam skoro 62 godine, što je lijepa dob i cijeli život sam u tome. Koliko god mogu nastojim izbjegavati sustav, pa sam imao na primjer frke, jer nisam htio plaćati režije. Grad Karlovac mi je bio dužan novce i nosam zato htio plaćati račune gradskim komunalnim tvrtkama. Zašto bi plaćao nekome koji je dužan meni? Dođu mi neki klinci pa ih pitam jesu li čitali Mihaila Bakunjina i Petra Kropotkina, a oni ne znaju o čemu pričam. Ne možeš pričati o nečemu i tako se izjašnjavati, a ne poznavati Kažem tako jednom poduzetniku koji se voli izjašnjavati kao anarhist da anarhija u konačnici znači ukidanje novca. „A kako ću onda unovčiti svoj rad“, odgovara tada na moju tvrdnju.
Prije desetak godina u Centru za mlade na Gazi imao si jednu zapaženu konceptualnu izložbu. Kad možemo očekivati nešto novo u tom polju?
- Sad radim na projektu ‘7 smrtnih grijeha’. Prošle godine radio obradio zavist, tako da konceptualizam imam stalno na pameti, iako moram raditi i komercijalne stvari zbog egzistencije.
Dakle, teško se živi od konceptualne umjetnosti. Bez obzira na to grupa Kretanja još uvijek postoji?
- Da, ja sam jedini član i nosim je u sebi. Imam neke projekte gdje okupim ljude koji sudjeluju u tome, no nema više ni jednog stalnog člana osim mene. Grupa Kretanja ima neke svoje kodekse, jedan od njih je da se baš živi za umjetnost.
Jesi li u kontaktu s drugim umjetnicima u Hrvatskoj i šire?
- Surađivao sam s Kuglom, no dosta umjetnika iz moje generacije je umrlo. S Matekom sam si dobar, čujem se s Raletom koji je u New Orleansu. Radio sam u Hotelu Korana njihovu izložbu. Oni su i dalje aktivni, recimo Rale je u New Orleansu na svoju kuću stavio tablu Ulica Maršala Tita i nije mu nitko zbog toga prigovarao. To je ta stara ekipa, krene se od neke improvizacije, prčkanja i onda uvijek iz toga nešto nastane. Potrebna je vjera u sebe i to što se radi, uvijek se iz takvog rada nešto izrodi. To je moj princip – idemo raditi i iz toga će nešto izaći. Umjetnik treba raditi u svim segmentima umjetnosti. Dobar primjer je Leela koju radi Sven – krenulo se svirati i improvizirati. Ekipa je svirala svugdje, po poznatim svjetskim mjestima ali kaže da su mu najbolje svirke bile s pokojnim Pajom i Caprijem. Ta improvizacija jedino omogućuje da ispoljiš sebe.
Oduvijek sam volio taj način izlaska u kreativnost. Evo onaj koncert Pankrta u Hrvatskom domu, moja ekipa je to snimala na video na neki sistem koji je bio još prije VHS-a. Na snimci se ništa ne čuje, samo buka, pravi pank.
Jedan zapaženi rad Grupe Kretanja sastojao se od mreže lanaca obojenih u crveno. To je bila očita provokacija ondašnjeg sustava, pa jeste li imali probleme zbog toga ili je razina demokracije u 1980-ih bila veća nego danas?
- To je bilo zanimljivo. Oni su nama bez obzira na provokacije dozvoljavali da radimo. Jedina stvar koja se nije smjela bio je nacionalizam i to je bilo dobro. Laibach su recimo svjesno išli u proizvodnju konfrontacije i tako su postali jedini bend s “istoka” na koji su se “furali” na Zapadu.
Nekako je tih godina, krajem 1970-ih i početkom 1980-ih nastalo dosta novih umjetničkih pokreta. Jedan od poznatijih je upravo Neue Slowenische Kunst. Je li nešto je utjecalo na vas u Karlovcu?
- Napravio sam 1986. rad Polucija koji se sastojao od bijele plahte prekrivene tekstom. Irwin je 1990. godine napravio rad koji se sastojao od bijele plahte, doduše bez teksta, koji se također zvao Polucija. U nekim grupacijama u nekim dijelovima svijeta istovremeno ljudi rade slične stvari, a da ne znaju jedni za druge. Radi se o sličnom odnosu prema svijetu, a to je sve ta ista filozofska postavka. Mora biti tako, jer postoje prekrivanja. Također, život ide dalje i ne treba žaliti za ničim što je prošlo nego treba gledati naprijed. U tome ljudi griješe jer stalno “vrte” nešto što ne mogu promijeniti. Najvažnije je biti sretan tim putem kojim hodaš.
