Razdoblje 1970-ih godina biva ono koje je u većoj mjeri definiralo današnji izgled Novog centra, obogativši ga nizom izgrađenih projekata. Među njima posebno se ističe grupa zgrada kulturno-administrativne namjene izgrađenih u duhu brutalizma – periodu tranzicije kasnog modernizma u postmodernizam. Govorimo o trendu koji je istovremeno kolao graditeljskom praksom u svijetu i Jugoslaviji, o vremenu visoke kvalitete umjetničke produkcije, u ovom slučaju graditeljstva koje se uspješno moglo uspoređivati sa suvremenim kulturnim tendencijama diljem svijeta. U Karlovcu, koliko god skromna realizacija bila gabaritima i količinom ostvarenih projekata, podjednako je velika u težnji za realizacijom progresivnih ideja, iskrenih u vremenu i prostoru u kojem nastaju. Obilježene individualnošću i kreativnoj moći pojedinca/stvaraoca, umjetnika – u ovom slučaju arhitekta, koji stvara u duhu vremena u kojem živi, dodajući trendovskim zbivanjima pečat vlastite osobnosti/ imaginacije.
Izgradnjom niza javnih objekata okupljenih uz centralnu os Novog centra, nastalih u istom desetljeću, ostvaren je jedinstveni karakter – karakter satkan u betonu – brutalistička transparentnost. Ono što je često bilo prikrivano i smatrano nepoželjnim, u tendenciji brutalizma i njegove osnovne ideje izlazi u prvi plan. Razrješenjem od prikrivanja – betonske konstrukcije žbukom i raznom vrstom oplate – stupilo se u revolucionarni estetski duh, potpune iskrenosti konstrukcije i materijala s neprekrivenim elementima montaže. Prepuštanjem stvari onakvima kakve jesu – bez uljepšavanja i dorađivanja. Nova je to estetika pročelja i interijera na čijoj goloj betonskoj konstrukciji ljudsko oko može iščitati razne oblike. Otiske oplate u koju je beton ulijevan – poput otiska prsta – jedinstven je i neponovljiv uzorak. Ovaj Pristup je okarakterizirao brojna zdanja diljem svijeta, zdanja koja su u brojnim zemljama prepoznata i uvrštena u baštinu vrijednu čuvanja, no kod nas je situacija daleko drugačija.
Karlovački primjeri brutalizma, objekti javne namjene:
- Gradska biblioteka, danas Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić“, djelomično realiziran projekt) autori: Mladen Vodička, Branko Žnidarec, (1971. – 1974./76.)
- Zgrada suda: Mladen Bišćan (1973. – 1977/78.) – uništena neadekvatnim adaptiranjem
- Galerija slika, danas Galerija „Vjekoslav Karas“, autor Želimir Žagar, (1974. – 1975./76.)
- Zgrada Historijskog arhiva u Karlovcu, danas Državni arhiv u Karlovcu, autor: Milan Jerković, (1975. – 1978./80.)
Pristup očuvanju i valorizaciji povijesne baštine aktivan je i pozitivistički pristup u očuvanju osnovnih ljudskih vrijednosti – kkulturnog identiteta. Kada govorimo o graditeljskoj baštini nastaloj u razdoblju socijalizma onda nailazimo na specifičnu situaciju. Dugo je trebalo da se uopće razvije svijest o potrebi očuvanja baštine koja je u mnogih okarakterizirana nepoželjnom. Prisutnost netolerancije, teškog prepoznavanja i priznavanja vrijednosti dostojnih očuvanja veliki su problem koji često dovodi do potpune devastacije i trajnog gubitka. Problem prvenstveno leži u svojevrsnoj političkoj kontaminiranosti baštine, politike to jest vremena koje je ulaskom u novu, demokratiziranu političku sferu okarakterizirano nedostojnim da bude očuvano. Kako u svijesti građana, tako i u definiranom urbanom prostoru. Tome u prilog svjedoči neadekvatan dugogodišnji odnos prema graditeljskom nasljeđu, zabilježen sustavnim uništavanjem. Tu tendenciju uništavanja možemo pratiti u više sfera, od doslovnog razaranja (brojni spomenici NOB-a, razarani i uklanjani iz urbanog prostora), zapuštanja (napuštanje brojnih hotelskih kompleksa, tvornica, što je u konačnici dovodilo do njihova potpunog uklanjanja – Hotel Korana, tvornica obuće Josip Kraš KIO, i brojni drugi primjeri), neadekvatnog restauriranja i agresivne renovacije/adaptacije, što često dovodi do redefiniranja postojećih, originalnih vrijednosti zadanih od strane prvotnog autora/arhitekta.
Primjer za to je nedavna obnova zgrade suda u Karlovcu.
Ponajveći problem jest taj što veći dio graditeljske baštine nije prepoznat kao vrijednost koja doprinosi povijesti i kulturnom/urbanom identitetu. Postoji cijeli niz akcija, brojni apeli i valorizacijski osvrti u svrhu uvrštavanja pojedinih zdanja na popis pravnog procesa zaštite, ostvarenih ponajviše na prostoru Zagreba. No kakva je situacija na prostoru manjih gradova i njihova graditeljskog naslijeđa, urbano definiranih cjelina nastalih ponajviše u razdoblju socijalizma? Naravno, usporedimo li pojedine primjere sa Zagrebom koji baštini daleko veću koncentraciju „dobre“ arhitekture, dolazimo do pitanja je li uopće potrebno pristupiti očuvanju one u manjim sredinama, daleko „skromnije“?
Kada govorimo o Karlovcu i njegovom građevnom fondu nastalog u doba socijalizma valja imati na umu da je riječ o pozamašnom broju. Tolikom da, ako bismo uklonili sve ono što je izgrađeno, pola grada ne bi postojalo. Većinom je riječ o stambenom fondu nastalom temeljem snažnog gospodarskog razvitka, industriji koja ga je i izgradila. Uz stambeni fond, rekreativnu i turističku zonu, formiranu uz prostor Korane, i industrijska postrojenja, nastaje uži prostor Novog centra definiran kulturno/administrativnim objektima.
Naravno da u cijelom nizu izgrađenih projekata postoje i oni manje uspjeli te kada govorimo o gradu i urbanizmu ne govorimo o stanju dovršenosti i apsolutnog očuvanja svega izgrađenog. Urbano definiran prostor uvijek se mijenja, gubi i nadomješćuje novim, modernim – nezaustavljiv je to proces. No postoje izuzetci i to oni koji zahtijevaju očuvanje onih primjera koji su sastavni dio kulturne cjeline, simboli vremena, našeg trajanja i djelovanja, a ujedno doprinose ambijentalnoj vrijednosti. Pritom se referiram na konkretan primjer – uži prostor Novog centra, prostora definiranog objektima – zgrade suda, arhiva, knjižnice i galerije. To su objekti koji zaslužuju pozornost struke i građanstva. Moramo biti svjesni da povijest i kulturna raznolikost čini osnovno bogatstvo ljudskog postojanja. Ona nisu samo važna poglavlja citirana u povijesnim udžbenicima, povijesnoj slojevitosti pripadamo i mi, te sve ono što smo već „jučer“ ostvarili.
Ova tema dotiče se razdoblja koje je već debelo ušlo u povijest – brisanjem njegova traga (razaranjem) stvaramo „rupe“ u sjećanju, jedan nelogičan i poremećen povijesni slijed. Pritom nije namjera da sentimentalnost pobije progres, želju za daljnjim napretkom i izgradnjom. Dapače, dobre suvremene projekte treba poticati i ostvarivati u što većoj mjeri. No treba odabrati inteligentan i pošten način, da naše i buduće vrijeme nauči živjeti i grditi rame uz rame prošlosti. Prostor Novog centra nikada nije u cijelosti kompletiran, u onim gabaritima u kojima je bio predviđen. Tek je djelomično realiziran, što otvara slobodnog prostora za buduće planove u izgradnji i pokušaju definiranja pojedinih praznina koje zahtijevaju suvremenu intervenciju. Svako buduće planiranje treba prvenstveno odgovoriti na pitanja što je sa onim što je već izgrađeno, je li riječ o zdanjima kojih se valja odreći i što i na koji način očuvati, a što izmijeniti?
Zdanja o kojima je riječ su odgajala generacije i čije je prisutnost utkana u naše sjećanje. Htjeli mi to prihvatiti ili ne, riječ je o djelima koja za malu sredinu poput Karlovca predstavljaju simboličke primjere poratnog modernizma, vrijedne da opstanu u suvremenim stremljenjima ka razvitku i izgradnji. Zanimljivo je kada govorimo o zaštiti i problemu zaštite, da je na području Karlovca preventivno zaštićen samo Školska sportska dvorana „Mladost“ autora Slavka Jelineka sa suradnicima Franom Dulčićem i Stjepanom Krajaćom. Daje li to naslutiti jedan „probrani“ i nedovoljno angažiran pristup zamjetan u manjim sredinama u kojim se ponajprije čuvaju djela glasovitih arhitekata koji su djelovali na širem području Jugoslavije, u ovom slučaju Jelineka. Da pritom ne bi došlo do zabune, riječ je o primjeru koji sasvim opravdava uvrštenost u krug zaštićenih spomenika, no što je s ostalima? Zar na području Karlovca imamo samo jedan objekt dostojan očuvanja? Što je manje poznatim arhitektima koji nimalo ne zaostaju po kvaliteti i produkciji, a pritom stavljajući poseban akcent na grupu autora koji rade na javnim objektima nastalih uz središnju os Novog centra, objekti koji zaslužuju da budu valorizirani i uvršteni na popis kulturnih dobara?
Upravo na nedavnom primjeru renovacije/adaptacije zgrade suda u Karlovcu možemo zaključiti da opasnosti od trajnog gubitka vrebaju na svakom koraku u novo, suvremeno doba oplemenjeno modernizacijom. Pristup je to koji sasvim opravdano izaziva pozitivne reakcije, no ipak zahtijeva granice i opreznosti, posebice kada je riječ o javnom dobru. Optuživati zbog radova poduzetih prilikom obnove, propusta koji su izbrisali karakter zgrade i trajno okrnjili ambijentalnu vrijednost, uzaludna je, prvenstveno iz razloga što zgrada suda nije objekt pod zaštitom. Investitoru i izvođaču nisu bile zadane norme kojih se moraju pridržavati. No ipak valja upozoriti da je riječ je o pristupu koji govori o nekoliko problema. Prvi je dakako propust u valorizaciji i zaštiti objekta, skupine objekata koji doprinose povijesnoj i ambijentalnoj vrijednosti grada. Drugi problem daleko je zabrinjavajući i opasniji, jer govori o nedostatku senzibiliteta i kreativnoj nemoći kojoj dopuštamo da diktira sudbinom i vrijednostima našeg grada. Neprepoznavanje osnovnih vrijednosti objekta kojima bi se prilagodila nužnost modernizacije.
Zgradu suda projektirao je karlovački arhitekt Bišćan 1973. godine. Izgradnja je trajala u periodu od 1977. do 1978. godine. Pripada nizu objekata javne namjene realiziranih u središnjoj zoni Novog centra. Izgrađena na prijelazu kasnog modernizma u nove postmodernističke tendencije, zdanje okarakterizirano brutalizmom – identičnim pristupom kojeg prate ranije navedeni objekti. Autor je osmislio projekt upotrebom betona i „čiste“ konstrukcije jasno čitljivih kako na vanjštini tako i unutrašnjosti – kao nedjeljive, integrirane cjeline, gdje jedinu razliku između vanjskog i unutarnjeg čini staklena opna. Specifičnost fasade leži u rastvorenoj betonskoj konstrukciji, „olakšanoj“ neprekinutim nizom prozora, istaknutog horizontalnog parapeta i vertikalnih uparenih nosača. Artikulaciji pridonosi „igra“ punog i praznog, ostvarena uvučenim prozorskim stijenama u odnosu na vanjsko tijelo konstrukcije, vertikalne nosače i istaknuti betonski parapet u gornjoj zoni katova. Također jedna od specifičnosti nalazi se u odnosu boja, betonske konstrukcije i stolarije, kontrastu između sive i oker/mesing boje.
Danas je sve to stvar prošlosti, nedavna intervencija koja je zahtijevala kompletnu renovaciju unutrašnjosti i vanjštine poništila je prvotni koncept – autorsko djelo. Adaptacija u svrhu poboljšanja energetske učinkovitosti i unapređenja sigurnosti uvođenjem novih protupožarnih sustava, zaštite arhivskog prostora i omogućavanja pristupa osobama s invaliditetom svakako su noviteti koje valja srdačno pozdraviti i prihvatiti. Svaki objekt koji služi čovjeku, koji je namijenjen da u njemu živi ili radi, otvoren je za intervencije u svrhu poboljšanja kvalitete života – modernizaciji. No postavlja se pitanje na koji način, kako intervenirati a da se zadrži originalna vrijednost objekta.
Intervencija koja je negirala sve ranije navedene specifičnosti – betonsko oplošje i jasan sistem konstrukcije. Pristupanjem poboljšanju energetske učinkovitosti i postavljanju toplinske izolacije na vanjsku (fasadnu) stranu trajno je poremetila karakter građevine. Izolacija koja zahtijeva finalizaciju žbukanjem prekrila je ono što je samim originalnim konceptom zadano da bude transparentno i vidljivo. Zar se nije moglo pristupiti izolaciji unutarnje strane? Također, pri promjeni pozicije prozorskih osi, u svrhu proširenja unutarnjeg radnog prostora, originalno uvučenih u odnosu na ostatak fasade, negiran je „prozračan“ konstrukcijski sistem – odnos punog i praznog. Koliko se pritom dobilo na kvadraturi unutarnjeg prostora? Sigurno ne toliko da je potrebno i vrijedno žrtvovanja originalnog koncepta.
Krajnji rezultat je beskompromisni pristup koji je više narušio nego li doprinio novim vrijednostima. Ako je već morao biti narušen originalan koncept, zašto se nije pristupilo totalnom redizajnu, dostojnom arhitektonskom projektu, koji bi ostvario novi karakter, zadao novu vrijednost dostojnu modernog i suvremenog? Bezlična siva kutija govori dovoljno, prije svega o opasnostima koje prijete graditeljskoj baštini socijalizma. Baštini koja još uvijek čeka da bude prepoznata kao vrijednost dostojna očuvanja. Visoki stupanj kvalitete ostvaren u graditeljstvu 70-ih ugrožen je, ustupa mjesto intervencijama upitne kvalitete. Smatra li time naš „suvremeni“ svjetonazor da sve ono što je izgrađeno, okarakterizirano u „golom“ betonu biva određena faza nedovršenosti? Nedovršenost kojoj naše vrijeme velikodušno ustupa priliku da bude dovršeno – brižno ožbukano.
Prekasno je za spašavanje uništenog, teško je i gotovo nemoguće ispraviti pogreške, pogotovo one u koje je utučena ogromna svota novca. Neka nam barem posluži kao školski primjer kako u buduće ne pristupati. Neka prilikom svake buduće intervencije na bilo kojem objektu projektant/izvođač prouči stanje, prostudira i pokuša uočiti vrijednosti, ako postoje, koje valja očuvati. Ako već pristupa na način da u potpunosti redefinira postojeće, neka to učini na što kvalitetniji način pristupom koji će osigurati originalnost, iskrenu i dostojnu vremena i prostora u kojem nastaje, ideja koja će doprinijeti a ne oduzeti.
Jedan od pozitivnih primjera suživota novog i starog – takozvanoj potrebitoj modernizaciji u rješavanju suvremenih potreba, jest realizacija dogradnje zgrade Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“. Pritom ne ulazeći u kvalitetu projekta i izvedbe, nego isključivo iz perspektive suodnosa između novog i starog. Pristup minimalne žrtve, u ovom slučaju južnog ulaznog pročelja na kojeg je oslonjeno novo dograđeno krilo. Ostatak tijela građevine ostavljen je intaktan, jasan i transparentan u svom izvornom stanju.
Ostala dva objekta, zgrada Državnog arhiva i galerija „Vjekoslav Karas“ očuvane su u koliko-toliko prihvatljivoj mjeri, zadržavši prvotne gabarite, bez dogradnji i izmjeni originalne koncepcije fasade. Izuzetak su, poslijeratna intervencija postavljanja limenog krovišta na zgradu arhiva i zamjena stolarije na objektu galerijskog prostora. Intervencije su to koje dijelom možemo smatrati prijekom potrebom (krovište na zgradi arhiva), no opet i unošenjem djelomične deformacije i minimalne degradacije kvalitete originalnog projekta. Referirajući se ponajviše na postavljanje pvc stolarije na zgradu galerije „Vjekoslav Karas“, posebice na rješenje ulaznih vrata koja više ostavljaju dojam ulaza u nečiji podrum ili garažu, doli u galerijski prostor, pritom je suvišno naglašavati da originalan koncept nije poslužio kao primjer suvremenoj intervenciji.
Zaključiti je jednostavno, adaptira se linijom manjeg otpora, linijom koja za žrtvu uzima karakter, kompletirano umjetničko djelo. Krajnji rezultat, promatran iz pozicije umjetnosti, biva devastacija. Takva devastacija u skoroj budućnosti može nanesti još veću štetu, nastavi li se neprimjerena renovacija objekata koji još uvijek sadrže specifičan karakter. Treba ustrajati na poticanju javnosti i struke, prvenstveno u podizanju kolektivne svijesti o vrijednostima koje baštinimo a kojih očigledno nismo svjesni, te sudjelovanju u javnoj raspravi o ovoj temi. Za kraj valja napomenuti da potrebu za valorizacijom i očuvanjem ne treba ograničiti samo na objekte javnog karaktera, već i na stambene objekte. No o toj temi jednom drugom prilikom.
