Dan sa Žikom

Treća nagrada na Natječaju za kratku priču "Zlatko Tomičić" Književnog kruga Karlovac iz 2017. Objavljeno u Karlovačkom tjedniku, broj 6, godina LXV., 8. veljače 2018.

Autor: Marin Bakić

„Jesi li zaboravio“, pitala ga je majka telefonski.

„Jesam li što zaboravio“, uzvratio je protupitanjem.

„Pa to da je ručak u jedan, nije u pol’ dva, jer imamo obaveze neke.“

„Joj da, sori, evo letim…“

„Sam’ ti polako, mi već jedemo.“

Prekinuli su razgovor. No, to nisu učinili poklapanjem slušalice, jer je razgovor vođen na mobitelima koji nemaju slušalice koje bi se mogle poklopiti. Svi tvrde da poklapaju slušalicu, a u biti je toga sve manje. Uglavnom, samo se kaže figurativno da se poklapa slušalica, osim kada se uistinu poklopi, kao što Kićba, kako ga Žika zove, nije poletio na ručak, nego se tako samo kaže u smislu da će požuriti. Uzvrpoljio se tražeći hlače.

Požurivao se, jer je već prošlo 13 sati, a kada se požuruje obično je sporiji, no u tili čas je skinuo kratke hlače, jer je već stigla jesen i nije se moglo bez dugih hlača. „Što su hlače, a što je par hlača? Ako su jedne hlače par hlača, što je hlač? Je li hlač jedna polovica hlača? Dakle, jedna nogavica je dio jednog hlača? Hlač je, dakle, nogavica plus pola struka ili se računa samo nogavica? Je li nogavica sinonim za hlač, a hlač za nogavicu? Ako je tako, zašto ne kažemo za hlače jednostavno da su nogavice“, serijski je u sebi nizao pitanja dok je otvarao ormar da zgrabi hlače i birao koje će. No, lakše reći nego obući – nekako ih je navukao, ali nikako nije mogao zakopčati – debljina koja ga je snašla preko noći, ne doslovno, nego takorekuć, otkako je prestao uživati u kavi i cigaretama, učinila mu je, evo primjera, život malo složenijim.

„Yebeeeem ti“, prostenjao je dok je skidao ove hlače. Zgrabio je zatim druge, no te nije mogao niti dovući do struka. „Upitshckumaterinu, je li ovo moguće“, prokomentirao je. Ostala su mu još dva para hlača. „Ali to ne znači četiri komada čitavog odjevnog predmeta za donji dio tijela“, sad bi Kićba precizirao da prati naraciju ove priče, „nego dva odjevna predmeta te vrste, a svaki komad ima dvije nogavice, dakle to su dva para hlača, jer je hlač očigledno nogavica i par hlača su jedne hlače“. Uz tešku muku i glasno stenjanje je navlačio treći par hlača, j-e-d-v-a ih je navukao. Pomoglo mu je u tome ono što mu je Žika rekla da radi u tim situacijama. „Kada imaš problema sa zakopčavanjem, uvuci prste u hlače i lagano se spuštaj u čučnjeve nekoliko puta, tako ćeš ih rastegnuti“, otkrila mu je prije no što mu je to i demonstrirala kod njega u Pećini, kako zove svoj stan. Ta mu je tehnika pomogla da konačno obuče i zakopča hlače, zgrabi bicikl kojeg drži u stanu, siđe na cestu i zaputi se roditeljima u susjednu četvrt na nedjeljni ručak. No, vraćajući se u Pećinu, pred haustorom dok je silazio s bicikla, prebacujući nogu na drugu stranu, čuo je zvuk paranja tkanine i osjetio da ga hlače ne stežu više toliko. „Fak“, pomislio je. Došavši u stan je izvidio što se dogodilo – traper-hlače su mu bile rasparane – nastala je velika poderotina od zadnjeg dijela hlača u predjelu prepona pa do sredine buta.

Instinktivno se mašio za mobitel, upalio Messenger, aplikaciju za komuniciranje porukama, a onda zastao. Malo se zamislio bi li trebao, ali nije mogao odoljeti da Žiki uslika mobitelom rasparane hlače, pošalje sliku i izvijesti je o zbivanjima.

„Sam’ da ti pokažem što mi se desilo“, napisao je.

„Joj, Kićba“, odgovorila je, „pa kak’?“

Opisao je kako se odvila stvar, nakon čega je bio zastoj od nekoliko sekundi u komunikaciji.

„Kaj ti“, pitao je potom Žiku.

„Baš se idem voziti biciklom“

„Aha“

„Ideš sa mnom“, pitala je desetak sekundi potom.

„Može“, odgovorio je Kićba entuzijastično, jer se i nadao pozivu.

Toliko ga je oduševila pomisao da će sunčanu nedjelju provesti u vožnji sa Žikom, da nije niti sačekao preciznije dogovor, već se odlučio otići u središte grada, na Veliku promenadu, da je tamo presretne. Odlučio ju je pričekati kod spomenika žabi (i to postoji!), pa je uzeo i četvrte hlače i jedva ih uspio navući po tehnici koju mu je Žika sugerirala. Stigao je do spomenika i Messengerom poslao poruku Žiki.

„Kod žabe sam“, napisao je.

„Joj, Kićba, ja se tek počinjem spremati“, odgovorila je.

„Okey, bit ću u kafiću“, poručio je.

Nešto se slavilo tog dana u gradu i u glazbenom paviljonu na šetalištu je nastupao nekakav sastav. Razglas je bio preglasan, na granici podnošljivog, a prolaznika baš i nije bilo – frontmen se zahvaljivao nakon svake pjesme i držao neke besjede kao da nastupa u krcatoj Areni Zagreb, a ne pred šačicom ljudi. Uglavnom, Kićba je taman ispijao zadnji gutljaj čaja kada je Žika prilazila terasi na svom bajsu.

„Hajdemo“, rekla mu je.

Nisu u biti znali kamo su krenuli niti kuda, vozili su se vožnje radi, skrenuli su prema nogometnom stadionu, pa ka Logorištu, prigradskom naselju. Vidjevši put za Utinju, pomislili su da posjete tamošnji azil za životinje. Prilikom uspona Kićba je koristio tehniku zaletavanja u punoj i najvišoj brzini sa postepenim spuštanjem brzina pred sam uspon do prve, dok je Žika, koji se često znao pohvaliti kako je putovao biciklom iz Zagreba u Split, koristio drugu metodu – samo lagano i uporno u niskoj brzini. Teško je kazati čija je metoda bolja – Kićba se jest brže uspeo na brda, mada mu to ne koristi previše, jer se nisu utrkivali, a ujedno se više zadihao. Žika se također zadihala, ali ipak manje. Negdje u Skakavcu su odlučili ipak ne nastaviti za Utinju, nego krenuti preko Brođana ka Kupi, pa preko novog mosta na Rečicu i potom na Baniju, četvrt u kojoj je Žika živjela. Nitko od njih nije u biti znao put do tamo, samo su nagađali, ali, što može poći po zlu? Vidjeli su putokaz za čuvenu riječnu lađu koja je izgrađena nedavno i tamo usidrena, pa su je odlučili posjetiti. U blizini te lađe su piloti nekadašnjeg mosta iz vremena Drugog svjetskog rata, što je Kićbu zainteresiralo – jer nije znao da se to tamo nalazi i bio je iznenađen. Kod vatrogasnog doma je bila neka ekipa od koje je, na Žikinu molbu, zamolio upaljač, da si može zapaliti cigaretu.

„Prag – Pag s tipfelerom“, provalio je Kićba i prasnuo u smijeh na vlastitu foru, što je njemu slično.

„Kićba, ti si tak smiješan kad se smiješ“, rekla mu je Žika, a ovaj dok se pred njom topio poput sladoleda.

„He-he“, dodao je.

Potom su nastavili put, a u jednom selu se Kićba sjetio da poznaje nekoga iz tog mjesta.

„Išao je s nama u razred jedan iz odavde. Zvali smo ga Hibrid“, komentirao je.

Konačno su i prešli most koji spaja Pokupsku Blatnicu i Bansku Selnicu – vidjeli ga po prvi puta – a na izlazu iz Rečice prema Karlovcu je Žika uz cestu uočila gljive.

„Vidi, Kićba, vrganj“, uskliknula je i pokazala prstom, „Idi po njega“, rekla je Kićbi.

„Meni to, Žika, ne izgleda kao vrganj“, skeptično je dometnuo Kićba.

„Ma to je vrganj, vidiš po strukturi pora ispod klobuka“, suvereno je odbrusila.

„Al’ vrganji ne izgledaju tako izvana.“

„To su vrganji sto posto“.

Odlučila je da stanu na putu i potraže gljive, jer je sezona, pa su skrenuli u šumu. Kićba je čekao na šumskom drumu dok je Žika tražila još vrganja.

„Nema ih baš, valjda su gljivari već sve pokupili“, zaključila je nakon petnaestak minuta hoda.

„Predlažem da ipak konzultiramo nekoga prije nego ih spremimo za večeru“, sugerirao je Kićba.

I pitali su po povratku u Karlovac. Naravno, to što su ubrali nema veze s vrganjom.

„Vrganj ne raste uz cestu“, rekao je znalac.

„Jesam li ti rekao, Žika. Pa neće jestiva gljiva rasti tamo gdje je lako ubereš. Što je jestivija, to će biti nedostupnija. Tako su posloženi život i svijet, samo da nam bude teže“, pametovao je Kićba.

Na rastanku, nakon što je otpratio Žiku njezinoj kući, buljili su jedno u drugo, pokušavali nešto kazati, odabrati prave riječi, a onda je Kićba počeo nešto lupetati, ni sam ne zna što, u svakom slučaju ništa smisleno, pa su se rastali – Kićba je krenuo biciklom prema Pećini.

Nosio je na toj vožnji tenisice koje su mu najdraže, jer su jako lagane i prozračne, pa je bila milina u njima voziti bicikl. No, ovoga puta, nedaleko od Žikine kuće, odvezao se žniranac na desnoj tenisici i počeo motati oko pedale dok je Kićba vozio bicikl. Žniranac se tako zamotao, da Kićba više nije mogao pedalirati, a nije mogao niti normalno sići s bicikla, jer mu je noga bila zarobljena.

„Kae ovo“, komentirao je sam sebi.

Borio se nastojeći sići s bicikla, a da ne padne. Na koncu se lagano i oprezno – nekako je uspijevao –  spuštao na nogostup – jedino je tako mogao – polegao je sebe i bicikl na pod, a tek je onda uspio skinuti nogom tenisicu koja se zavezala za pedalu, a potom i odvezati ju, te je obuti nazad na stopalo.

„Isusebože“, dodao je u nevjerici.

Uzeo je bicikl da se popne na njega kada je čuo – zvuk paranja tkanine. Osjetio je da ga hlače ne stežu više toliko. Sišao je s bicikla, sagnuo se pogledao, opipao i ustanovio – nastala je velika poderotina od zadnjeg dijela hlača u predjelu prepona do sredine buta. Drugi put u danu. Zadnje hlače u koje može stati je poderao.

Posegnuo je za mobiteom, otvorio aplikaciju Messeger, poslikao hlače na mjestu gdje su rasparane, poslao fotografiju Žiki i napisao: „Samo da ti pokažem što mi se desilo“.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije