Umirovljeni sveučilišni profesor, matematičar i fizičar Nedžad Limić – Buco, koji je rođen u Karlovcu 1936. godine, ostvario je zavidnu znanstvenu karijeru, a u rodni grad dolazi na druženje sa svojim gimnazijskim prijateljima s kojima je do danas održao veze.
Kako ste zaradili nadimak Buco?
- Kad sam bio mali bio sam debeo, pa su me nazvali Buco.
Tko Vas je tako „krstio“?
- Obitelj. Danas me tako zovu svi prijatelji. Mnogi niti ne znaju moje ime, vjerujem da me ne bi prepoznali samo po imenu i prezimenu.
Ostvarili ste zavidnu znanstvenu karijeru, mnogo ste toga u životu postigli, a i dalje ste ostali Buco.
- To je dobro.
Pod kojim okolnostima ste rođeni u Karlovcu?
- Moji su roditelji dobili od Kraljevine Jugoslavije dekret da se presele u Karlovac. Moj otac Rešad Limić je bio geometar. To je bila državna služba, bio je šef karlovačkog katastarskog ureda. Nalazio se kod zatvora.
Čime se bavila Vaša majka?
- Bila je kućanica. Zvala se Zubreta.
Odakle su Vaši roditelji?
- Otac je iz Visokog, a majka iz Brčkog. Otac se školovao u Beogradu na višoj tehničkoj školi.
Kakav je bio život u Karlovcu za Vašeg odrastanja?
- Živio sam na Baniji u Starčevićevoj ulici. U međuvremenu je nosila ime po Ognjenu Prici. Učitelj mi je bio Aleksandar Salinger i bio je jako dobar, imao je sjajan pristup učenicima. Tada mi je bilo lijepo u školi. Inače, ne volim školu, ona je najobičnije nasilje. To je mjesto u kojemu se stječu znanja i odgaja, a znanje se uči iz knjiga, a odgoj je drugo ime za indoktrinaciju. Mrzim školu i nadam se da će se školski sustav reformirati.
Prije petnaest godina ste potpisali peticiju koja se tiče promjena u školskom sustavu.
- Nisam.
Onda je to pogrešan podatak na internetu.
- Ne sjećam se toga.
Jeste li se zalagali za promjene u školstvu?
- Nisam bio angažiran oko toga, ali podražavam promjene jer je ovo što sada imamo obično nasilje.
Pretpostavljam da ste bili dobar učenik.
- Jesam. Zvali su me štreberom jer sam neprestano bubetao gradivo. No, školu uistinu nisam volio.
Jeste li bili disciplinirani?
- Bio sam fin i pristojan dečko.
Jeste li imali brata ili sestru?
- Imao sam sestru Lejlu, pet godina mlađu od mene. Preminula je u Zagrebu.
Jeste li cijelo vrijeme živjeli na Baniji?
- Nismo. Preselili smo se u Vranyczanyjevu ulicu. Živjeli smo u takozvanoj ruskoj kući, imala je male prozore. Nisam dugo bio tamo, no te kuće više nema. Najviše sam prijateljstva tu stekao. Tu je bila moja klapa.
Kako ste Josipa Pavlića – Pepija upoznali?
- S njim i Mirkom Butkovićem sam išao u isti razred u Gimnaziji Karlovac. Kad smo se preselili u novi stan već sam bio gimnazijalac. Da bi se došlo do škole, prolazilo se pored sajmišta, stočnog sajma.
Kakve još slike pamtite?
- To je ono što je ostalo i sada u meni. Karlovac je za mene mjesto prekrasnih perivoja. Crna promenada je raj za mene. Kupali smo se na gradskom kupalištu, a danas se kupam na Mrežnici u Dugoj Resi.
Jeste li nostalgični prema Karlovcu?
- Tu sam se zaljubio.
Zašto se ne preselite u rodni grad?
- Zbog posla sam ostao u Zagrebu. Sada sam u mirovini, a imam stan tamo. Prilično sam nepokretan, moji bi rekli da sam lijen za fizički rad. Nisam taj koji bi znao napravit svojim rukama vikendicu ili nešto slično.
U gimnaziji se interesirate u prirodoslovne predmete.
- Da. Jako sam volio matematiku. Dobio sam stipendiju Instituta “Ruđer Bošković”, pa sam tamo počeo raditi. Malo sam radio, malo pohađao dodatna školovanja i konferencije. Relativno brzo sam doktorirao i zaputio se u svijet.
Što Vas je zadivilo u matematici? Velikom broju đaka je taj predmet gnjavaža.
- Meni je bila fantastična ta logička struktura. Jako sam volio latinski jezik. Jako sam bio dobar u tome jer me gramatička struktura privukla. Bio sam dobar i u fizici. Upisao sam i završio te matematičke studije. Oženio sam se odmah nakon što sam počeo raditi.
Vaša supruga je Biserka Limić.
- Tako je. Poznavali smo se s Foginovog kupališta. Tamo smo provodili čitava ljeta. Bilo je lijepo tamo, jer su postojale kabine koje su se protezale od zgrade atletskog kluba pa skroz do vode. Postojala je i skakaonica koja je i danas tamo.
Jeste li skakali s te skakaonice?
- Nisam. Velika sam kukavica. Opasno je bilo skakati na slapu.
Jeste li se kupali na slapu?
- Obavezno.
Nakon što ste otišli na studije u Zagreb niste se više vraćali u Karlovac.
- Obilazio sam roditelje koji su tu živjeli, a i roditelje moje supruge koji su živjeli na Rakovcu.
No, više niste tu živjeli.
- Nisam. Karlovac je konzervativan. Moji prijatelji su se lijepo tu smjestili. No, mislim da se ne bih mogao tu naći. Čini mi se da je to sredina koja ne voli promjene. Morate ići van, vidjeti svijet, uvidjeti kako razmišljaju ljudi negdje daleko…
Nakon rada u Institutu “Ruđer Bošković” ste otišli u Trst.
- Jesam. Tamo je bio institut za teoretsku fiziku na kojem sam se bavio teorijom raspršenja u kvantnoj fizici, kao i primjenom teorije grupa u fizici matematičkim metodama. Jedna metoda proučavanja mikrosvijeta, subatomske strukture, u fizici su te grupe, pa sam se time bavio, ali kao matematičar. Šef mi je rekao da ću prvo ići u Trst, a nakon dvije godine u Sjedinjene Države. Otišao sam u Princeton, sveučilište u državi New Jersey. Tamo sam bio na institutu za napredne studije.
U kojem smjeru se specijalizirate?
- Bavio sam se matematikom primijenjenom u fizici. To mi je jako dobro išlo. Šteta je što to nisam nastavio. Napustio sam sasvim fiziku i posvetio se matematici i takozvanim diferencijalnim jednadžbama. S nekima s „Ruđera“ sam se udružio i radili smo matematiku za ekološke procjene pri transportu, primjerice. Svašta sam radio, ali ništa u velikom kontinuitetu, nego sam mijenjao područja, što je prirodno za znanstvenike.
Bili ste 1968. godine na Princetonu. Jeste li svjedočili studentskim nemirima?
- Ne sjećam se tih američkih prosvjeda. Kasnije sam opet išao u Ameriku. Bavio sam se problemima tragova elemenata, primjerice metala, u organskom tkivu, recimo u kosi, tkivu organa, ugljenu… Išao sam povodom istraživanja tragova elemenata u ugljenu ponovno u Ameriku. Tada me jedan od domaćina odveo na spomen-park Arlington gdje je jedan veliki zid s uklesanim imenima mladića poginulih u Vijetnamu. To me se jako dojmilo.
Mimo posla, čime ste se bavili u Americi?
- Radio sam ono zašto sam dobio stipendiju i posao i nije bilo mnogo vremena za druženje. Odlazili smo na tulume koje su organizirali kolege iz struke. Zanimljivo je živjeti u Americi. Svaka osoba bi trebala neko vrijeme provesti tamo. Treba vidjeti kako Amerikanci vrednuju stvari. Vole svoju zemlju i to je nešto prekrasno. Baš su pravi patrioti i nemaju figu u džepu.
Vraćate li se nakon toga na Brodarski institut?
- Da, i dobio sam stan u Zagrebu. Na Brodarskom institutu su iskazali interes za matematiku, konkretno za matematičke probleme u hidrodinamici brodova jer je brod objekt koji ima svoju elastičnost, pa vitlo radi velike vibracije… Dakle, radio sam na problemima s time u vezi, vibracijom tijela u tekućini, i sve se to može lijepo matematički opisati. Bio sam zaposlen i na fakultetu, baš za Hrvatskog proljeća.
Sjećate li se tih nemira?
- Sjećam se da je bilo problema i da bi studenti rekli: „Sutra nema nastave, štrajkamo“. Nisam sudjelovao u tome.
Što je Monte Carlo simulacija? Time ste se bavili.
- Slučajnost je svuda oko nas. Možemo postaviti pitanje kako nastaje. Njezin uzrok je naša nemoć da opišemo pojavu koja nije slučajna zbog prevelikog broja parametara koje treba istovremeno opisivati. Tada je jednostavnije to gledati statistički, u prosjeku. Vrlo složeni proces ne možemo opisati zbog previše složene strukture, pa gledamo prosjeke i njima se bavimo. Teorija koja nas uči kako se to radi je teorija vjerojatnosti, a jedna od metoda je Monte Carlo simulacija. Nasumični broj koji dobijemo upisujemo i stvaramo krivulju. To se zove stohastički proces i on simulira slučajne procese.
Bavili ste se i nuklearnom energijom.
- Malo. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) iz Beča me unajmila da obavim neke stvari za njene klijente, pa sam tako bio na Jamajci, i tamo mi je bilo dobro. Kada je izbio problem sa Černobilom, morao sam otići u Sovjetski Savez, u Ukrajinu. Skupljao sam karte nuklearnog zagađenja.
Što ste radili u Jamajci?
- To je čudna zemlja. Obično se odlazi tamo zbog provoda, rege i ska glazbe, te Boba Marleyja, a ja sam išao poslom. Tamo su ispitivali tlo, njegov sadržaj, nuklearnim metodama, pa je sve to trebalo mapirati. Napravio sam lijepi program za to. Bio sam uspješan i to su jako cijenili. U Jamajci ne možete umrijeti od gladi jer vam neki plod padne u usta čim zinete. No, jako je puno komaraca i žohara. To mi je bilo najgore.
Gdje ste bili smješteni?
- U kampusu. To su zgrade napravljene za goste. Ujutro odete na toalet i u kupaonicu. Usred kade čuči žohar, a zahodi su metalni i u njemu su žohari koje uklonite puštanjem vode.
Je li to cjelodnevna borba sa žoharima?
- Baš tako. A koliko je tek komaraca… Sveukupno sam – u dva navrata – boravio dva mjeseca u Kingstonu.
Kakvih ste se plodova tamo najeli?
- Tamo je jako vruće, vlažno i tlo je dobro, pa ima raznih plodova. Prvi puta u životu sam tamo jeo mango. To je uistinu prekrasno voće.
Potpuna suprotnost Jamajci je Ukrajina.
- Zasigurno.
Ima li tamo žohara?
- Nema. Kada sam bio tamo pokazali su mi drvo koje je do pola bila gorica, a iznad crnogorica jer je zračenje prouzrokovalo mutaciju. Nesreća u Černobilu je bila pred ljeto, pa se ljetina nije mogla brati. Na tu ljetinu su navalili miševi – bila ih je nevjerojatna količina. Pokazali su mi i šumu na koju je pao plutonij. Kažu da narednih 70 godina tamo ne smiju ići. Životinjske vrste za koje su smatrali da su izumrle su se vratile u tu divljinu ponovno. Dakle, životinje su dobile tamo gdje je čovjek izgubio.
Došli ste tamo 1990., a ne neposredno nakon havarije.
- Tako je. Došao sam napraviti karte zračenja.
Je li i dalje bila visoka razina radijacije?
- Izuzetno. Morali smo odjenuti posebno odijelo da bismo posjetili to mjesto. Primjerice, ako strogo ne pratite staze kojima se krećete, možete nastradati od zračenja. Prestrašio sam se.
Jeste li pokušali izbjeći taj zadatak?
- Nisam. Baš sam htio ići, zanimalo me.
Jeste li protivnik atomske energije?
- Ne mogu prosuditi je li to dobro ili nije. Nisam jako veliki protivnik tog vida energije. Havarije ipak nisu toliko česte. Kada ne bismo imali Nuklearnu elektranu Krško bilo bi nam gadno.
Neki se zalažu da se i u Hrvatskoj gradi jedna.
- Kada prođe vijek trajanja iza elektrane treba počistiti. To Amerikanci znaju napraviti, nisam baš siguran da bi znali naši. Iza elektrane ostane radioaktivni otpad.
Što ne valja s hrvatskim školstvom?
- Ne možemo kazati da hrvatsko školstvo ništa ne vrijedi ili da nije vrijedilo ono iz socijalističke Jugoslavije. Sve je to u biti austrougarsko školstvo. U Karlovcu su gimnaziju pokrenuli fratri, što je bilo iz Beča dirigirano. Ne može se kazati da je školstvo u Jugoslaviji bilo loše. Moje kćerke, koje žive u Njemačkoj, kažu da sve znam bolje od njih jer su bile kasnije generacije.
Svaki naraštaj ima lakši program.
- Tako je. Ne mogu kazati da je sve loše što su oni radili, ali ima jako mnogo praznina.
Jeste li morali učiti epove napamet?
- To je dio nasilja. Zašto bih morao napamet učiti pjesme? Nastavnici će kazati da postoji pedagoški razlog za to, ali se ne bih složio. To je nekorisno i uništavanje, najobičnije nasilje koje je loše u odgojnom smislu. Dođem na fakultet i učim fiziku na drugoj godini, jedan od predmeta, i fakultetski profesor nas natjera da Prvi Newtonov zakon moramo znati na latinskom jeziku jer je izvorno i zapisan na njemu. Zašto bih to trebao znati? Trebam razumjeti što je Isaac Newton htio.
Kakav ste bili profesor?
- To bi morali kazati moji studenti. Najbolji kurs koji sam ikada napravio bio je jedan kojeg sam radio s pet godina umirovljeničkog staža. Napravio sam tada jedan kolegij, predavao sam ga, i jako sam se trudio da bude onakav kakav sam htio. Jako sam ponosan na to.
Jeste li tražili studente da uče napamet?
- Ma kakvi. Na ispitima sam uvijek insistirao na tome da student napravi računarski ispit, pa da mi to predstavi.
Kako izgleda mirovina? Čime se bavite?
- Nakon što sam umirovljen nastavio sam raditi znanstveni rad kao da se ništa nije dogodilo. Međutim, izgubio sam motivaciju nakon moždanog udara. Od tada vegetiram, da se tako izrazim. No, možda se vratim.
Jeste li se zbližili sa školskim kolegama ili se nikada niste ni razišli?
- Zaboravili smo se bili. Svake godine imamo sastanak, pa smo se preko toga opet počeli družiti i razmišljati o zajedničkim vremenima. Malo se sastanemo, razgovaramo, tračamo…
Kćerke su Vam u Leipzigu.
- Vlada je matematičarka, i to bolja od mene. Bavi se vjerojatnošću. Doktorirala je na kalifornijskom sveučilištu Berkeley. Dobila je veliku nagradu za svoj rad, pa je otišla u Francusku, a zatim u Njemačku.
Druga kćerka je također matematičarka.
- Mirna je informatičarka.
