Loncu poklopac: Od Ivana Gutterera do Damira Mandića

Nedavno je bila 240. obljetnica kako je Karlovac dobio prvi Statut, što će kazati da je konačno prestao biti vojni grad i dobio građansku vlast, prve izbore i gradonačelnika, uglednog veletrgovca. S jedne strane je on, koji je u Karlovac doveo Josipa Stillera, osobu koja će se pokazati najplodnijim karlovačkim graditeljem u povijesti. Na drugom kraju te povijesne lente stoji gradonačelnik pod čijim vaktom se raspisuju istovremeno natječaji u knjižnici za voditelja računovodstva, za što se traži godina iskustva, i za čistačicu, za što se traže dvije godine iskustva. Naravno, voditeljicom računovodstva je postala – divnog li čuda – pripadnica vladajuće Hrvatske demokratske zajednice

Autor: Marin Bakić

Karlovac je, kažu, grad istraživača, jer su ovdje ponikli Mirko i Stjepan Seljan, pustolovi koji su otkrivali do tada nepoznate predjele Afrike i Južne Amerike, kartograf Janko Mikić, tu djeluje najčuveniji hrvatski eksplorer Dragutin Lerman i drugi, no sve to zna mnogo bolje Mladen Kuka, predsjednik Centra za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu “Braća Seljan”, koji je uporan u promociji Karlovca kao grada istraživača i na tom području je najviše učinio, pa i javnost dobrano upoznao sa činjenicama koje ovdje iznosimo, a to radimo stoga što nam se čini da je vrijeme da se istraživanja, poput znamenitog škotskog ovčara Lesija, vrate kući kad se već ne mogu vratiti spomenuti, sem Kuke, odavno pokojni istraživači povezani s našim gradom.

Malo je kazati da tu ima štogod istraživati. Grad je totalitet koji se, čak i Karlovac, mijenja i utoliko se otvaraju nepregledne mogućnosti istraživanja. Svojedobno je Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka, kada su se prikupljali projektni prijedlozi za izradu gradske strategije, predložila da se, uz Kulturni centar Karlovac – KUCKA, osnuje i KI – Karlovački institut. Ime gordo zvuči, no dovoljno je angažirati nekoliko osoba da uređuju jedan časopis i honorirati stručnjake i znanstvenike različitih fela da se sustavno bave Karlovcem, a rezultate svojih istraživanja objave u posebnoj periodici i – eto „instituta“. Suvišno je spominjati kakve bi sve koristi Karlovac ostvarivao kada bi se stručno i znanstveno sustavno obrađivao. Ulogu KI-a može ostvarivati Matica hrvatska, primjerice, sa svojim časopisom „Svjetlo“, no za to bi trebala dodatnu institucionalnu potporu. Javnost – nazovimo tako ono što u Karlovcu imamo – uža ili opća, stručna ili nestručna – u velikoj mjeri se oslanja na stare studije i tekstove, jer je produkcija novih slabašna. Posljednja monografija Karlovca je izdana za gradonačelnikovanja Branka Vukelića 1999. godine. Iako je dobra, nenadmašna je, prvenstveno po obimu, ona iz 1979. godine kada je Karlovac obilježavao 400. godinu utemeljenja. Nije zanemarivo što su uradili „Svjetlo“ ili „Kupa“, časopis kojeg izdaje kulturni pregalac i liječnik Boris Vrga ne bi li afirmirao Pokuplje kao jedinstven kulturni prostor, međutim vlasti bi morale prepoznati prednosti sustavne produkcije znanstvenih i stručnih članaka i eseja na karlovačke teme i dodatno ih pomagati i poticati. Nije nužno da samo „Svjetlo“ bude prepoznato kao ono koje to može iznjedriti. Može to biti više časopisa, no da svaki ima dobru uređivačku politiku i mogućnost novčanog honoriranja autora, a da se ta sva znanja negdje centraliziraju i uređuju, što je prvenstveno posao Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ koja će sada obilježiti 180 godina od osnivanja Ilirsko čitanja družtva, a to predstavlja nategnuto kao godišnjicu svog osnutka s obzirom da je rad tog društva u jednom trenutku zamro. Postojale su i druge čitaonice, a 1910. godine se okupljaju kao gradska knjižnica. U svakom slučaju postoji čitaonička i knjižničarska tradicija u Karlovcu od 1838. godine – karlovačka čitaonica je otvorena nakon varaždinske, a prije zagrebačke. Bila je središte ilirskoj preporoda u Karlovcu, a iz nje je 1839. godine potekla inicijativa da se u Zagrebu otvori Hrvatsko kazalište. S obzirom na tako bogatu povijest koja otkriva tradiciju progresivnosti žalosti tim više činjenica da Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić“ ima takvo vodstvo, niti približno dostojno prošlosti ove ustanove u kulturi i knjižničarske djelatnosti u Karlovcu. Dok se u 19. stoljeću iz karlovačkih čitaonica širila ideja građanskog društva, danas karlovačka knjižnica siromašnim programom i načelom netalasanja koji je ugrađen u malograđansku doktrinu vodstva služi zatomljivanju građanstva. Najbolji primjer za to je zabrana predstavljanja tada već odavno izdane i u Hrvatskoj i izvan nje uvažene knjige filmologa Daniela Rafaelića „Kinematografija u NDH“, jer – što bi drugo bilo posrijedi – postoji malograđanski zazor od naslova tog djela. Da je vlast pristojna, a Karlovac otvoren grad, nakon što se za to saznalo i nakon što je to postala afera o kojoj je pisao i Jutarnji list, ravnateljica Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ Jasmina Milovčić bi bila smijenjena. Slično je Rafaelić prošao i u Gradskom muzeju Karlovac. Pišući pohvale ravnatelju Gradskog kazališta „Zorin dom“ Srećku Šestanu kolumnist Večernjeg lista Goran Gerovac je zapisao – ispravno – da se u Karlovcu „filozofija socijalnog opstanka gradi na izbjegavanju rizika činjenja“. „Dok, kako čujem, ravnateljice karlovačke gradske knjižnice i muzeja odbijaju organizirati promociju knjige čak i Rafaeliću, predsjedniku Hrvatskog audiovizualnog centra, dotle Šestan kao antipod takvoj blamaži pali sva svjetla na sceni gradskog kazališta“, zapisao je Gerovac. „S jedne strane, dakle, imate bezimene ravnatelje partijskih knjiž(n)ica i partijske eksponate, koji ne dozvoljavaju ulazak novog i aktualnog, jer im za preuzimanja intelektualnog rizika nedostaje i intelektualnog i hrabrosti, a s druge strane imate čovjeka koji shvaća i osjeća da jedino u svakodnevnom riskiranju kroz igru prošlog i sadašnjeg budućnost može imati smisla. Šestan se mora zapitati hoće li u tome izgorjeti”, objavio je Gerovac 2. prosinca 2017. godine.

Iako je problematičan autor u načelu, ovdje je u pravu. I sada se vraćamo istraživačima, odnosno Karlovcu kao predmetu istraživanja i zapitajmo se kako je došlo do takvog obrata – kako je tekao razvoj, odnosno kako je teklo pasiviziranje i umrtvljenje građanstva u Karlovcu. To je jedna od studija koja bi bila vrlo korisna za objavljivanje. Nedavno je bila 240. obljetnica kako je Karlovac dobio prvi Statut, što će kazati da je konačno prestao biti vojni grad i dobio građansku vlast, prve izbore i gradonačelnika, uglednog veletrgovca Ivana Gutterera. S jedne strane je on, koji je u Karlovac doveo Josipa Stillera, osobu koja će se pokazati najplodnijim karlovačkim graditeljem u povijesti. Na drugom kraju te povijesne lente stoji Damir Mandić pod čijim vaktom se raspisuju istovremeno natječaji u knjižnici za voditelja računovodstva, za što se traži godina iskustva, i za čistačicu, za što se traže dvije godine iskustva. Naravno, voditeljicom računovodstva je postala – divnog li čuda – pripadnica Mandićeve vladajuće Hrvatske demokratske zajednice. Sjednimo, promislimo i izučimo kako nam se to moglo dogoditi da dođemo od Gutterera do Mandića, od Ilirskog čitanja družtva i središta naprednog društvenog pokreta do samodovoljne i neambiciozne sredine s ovakvim vodstvom Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije