Žikina kronika: Novogodišnje odluke ili – možda dogodine

Novogodišnje odluke mi uopće nisu patetične ili besmislene, pridržavali ih se sat, dan, tjedan, mjesec ili čitavu godinu. Nikad na odmet malo autorefleksije i osvješćivanja želje za promjenom svima nama koji, više ili manje uspješno, 365 ili 366 dana u godini bježimo od svojih strahova, problema i izazova koji nam se prostiru na putu koji neki smatraju životom, a drugi samo odumiranjem i propašću

Autor: Livija Stanišić-Žika

Novogodišnje odluke mi uopće nisu patetične ili besmislene, pridržavali ih se sat, dan, tjedan, mjesec ili čitavu godinu. Nikad na odmet malo autorefleksije i osvješćivanja želje za promjenom svima nama koji, više ili manje uspješno, 365 ili 366 dana u godini bježimo od svojih strahova, problema i izazova koji nam se prostiru na putu koji neki smatraju životom, a drugi samo odumiranjem i propašću.

Što fali? Ne vidim štetu u tome da se stane pred ogledalo dok lagano cure posljednji sati godine koja je na izmaku, najčešće u pripremama za kakav improvizirani, sklepani ili dobro planirani doček, pa baci dug pogled prema nestašku koji ga uzvraća, i kaže: „Hej, preživjela si još jednu godinu! To treba proslaviti. A iduća će biti puno bolja ako (umetni novogodišnju odluku po želji)“. Trideset godina iskustva pokazuje da je novogodišnje odluke najbolje donositi u paketu od dvije, tri; ako pukneš kao grančica pod neizdrživim pritiskom ustrajanja u jednoj, imaš sigurno zaleđe od još nekoliko koje mogu iskupiti tvoj slabašni i, ah, tako ljudski karakter, te kupiti još vremena. Dok se i one, dakako, ne rasprsnu u veličanstvenom vatrometu odustajanja.

OK, možda je naivno vjerovati da će odluka koju doneseš dok u haljinici i crvenim gaćama (za sreću u ljubavi, ofkors) trčiš na Uber koji te kroz prometni krkljanac duž svih važnijih ulica i avenija treba prebaciti do čekaonice novog ljeta, biti baš ona koja će uroditi plodom i korjenitom promjenom godinama utabanih navika, ali nova je godina vrijeme nade, ufanja i držanja figa, zar ne? I dok se jedan od brojnih glasova u glavi, onaj cinični, upravo sprema zaustiti što je sve pogrešno kod ove postavke, entuzijastični mu stavlja ruku preko usta i dere se da su novogodišnje odluke super, jer su špranca, a što ćeš bolje od šprance da ti olakša svakodnevno donošenje malih odluka? Bezbroj malih odluka rezultira prokletstvom izbora i prijeti skroz izluditi jadnika koji se s njima mora uhvatiti u koštac. A tek teret odgovornosti za vlastite odluke – što ih je više, veća je mogućnost pogreške, a odluke donosimo umorni, gladni, neispavani, napaljeni, usamljeni. Dajmo kredit povjerenja i malo razumijevanja svima koji donose novogodišnje odluke. Recimo – meni, koja sam uvela drastične mjere štednje, odricanje od svega što ne potpada pod kriterij apsolutne nužnosti (samo hrana tu i tamo, ništa fensi; lešo meso iz juhe, zobene pahuljice i prstohvat kokica, ako me baš netko ponudi) i, sve u svemu, jedan asketski i prosvijećen pristup životu uopće.

Nakon preduge suše na mom tekućem računu i nekolicine poziva iz banke („Dobar dan, nije ovo prijetnja – mi smo samo zabrinuti zbog nesolventnog razdoblja u kojemu se nalazite, jeste li dobro?“ – „Naravno da nisam, nemam za kiflu!“ – „Ufff, rado bismo Vam pomogli, ali, nažalost, ruke su nam vezane. Trebali biste pokriti ovaj nedozvoljeni minus. Kad ćete uplatiti, u petak?“), stiže mi SMS sadržaja: „Poštovana, zahvaljujemo Vam na danom obećanju i podsjećamo da do petka u 23:59 sati podmirite iznos nedozvoljenog minusa.“ Dakle, banka igra tako da se poziva na moj integritet i pokušava me emocionalno ucijeniti da položim tih stotinu i pedeset kuna na račun kao bih se iščupala iz njihovih ralja. Valjda ni prijetnje ovrhom nisu što su nekoć bile.

Par tjedana nakon ove kritične točke, na račun su konačno kapnule neke pare. Razgaljena pozitivnim saldom i napokon stečenom likvidnošću, moja selektivna memorija posve zanemaruje novogodišnju odluku o smanjivanju potrošnje, pritezanju remena i okretanju svakog novčića dvaput prije nego li ga pustim iz svoje ruke. Svjesna da će se stanje mog računa ubrzo ponovno stabilizirati pri brojkama nižim od siječanjskih temperatura, odlučim se počastiti za rad i trud kupovinom platnene torbe (ne znam može li se platnena vrećica ili, kako bi moja praktična majka rekla pri prvom pogledu: „To ti je ceker“, uopće nazvati torbom). Uvjeravam samu sebe da je razlog za kupovinu sasvim suvisle prirode – meni je ceker, naime, nasušno potreban – putujem svakodnevno vlakom, stalno teglim knjige, zobenu kašu, vodu, rezervnu majicu i još stotinu drangulija kojima ne znam imena ni broja, pa mi ceker dobro dođe iako usput nosim i ogroman ruksak u koji trpam sve, od avokada koje ubodem na akciji do kozmetike i prečesto praznog novčanika. Kako mi je s mog vjernog platnenog cekera s natpisom Europa za građane uslijed prenošenja teških stvari pukla ručka, odlučim, bit ću trendi, njegovat ću svoj nerv za stil, pa ću si kupiti kul ceker kakav nema nitko tko se ne zna služiti Internetom. I potrošit ću više nego što je primjereno za dva labavo prišivena komada platna – ta nije beg cicija.

Upišem u Google, „tote bag“, jer se to, saznajem, tako zove, i preda mnom se otvore tisuće svjetova – Chrome stade podrhtavati dok bjesomučno, klik za klikom, počinjem otvarati sve više i više tabova. Rukom bojeni, masovno štancani, u Kini proizvedeni; vezeni i kukičani, najlonski ili reciklirani – izbor je neograničen (to je nama njihova borba dala, da u iluziji obilja i izbora izgubimo puste minute u složenim izračunima o tome koji je ceker idealan ceker, koji sadrži suštu esenciju „cekerstva“?) Varijabli je mnogo – valjalo bi pripaziti na omjer cijene i kvalitete, odnosno perivost te poderivost-nepoderivost, uzorak, veličinu i estetsku prihvatljivost. Nakon što u ovoj potrazi provedem više vremena nego što bih ikad bila spremna javno priznati, dolazim do slabašnog uspjeha – s nekoliko tisuća uzorak uspijevam suziti na nekoliko desetaka cekera. Radna memorija laptopa donekle je rasterećena, no ja nisam, jer se kraj ne nazire, a pobjednik izbora za Miss Cekera može biti samo jedan, i smije koštati par desetaka kuna (free shipping, dakako).

Uskoro mi sine rješenje koje mi se učini genijalno, premda je, dakako, posrijedi potpuno predvidiv i oportun potez pronalaska opravdanja za trošenje – no briga me! – napokon se odlučujem naručiti ceker sa stranice koja podupire desetke tisuća nezavisnih umjetnika diljem planete, pružajući im platformu za promociju i prodaju („They create, we produce and fulfill, and every purchase pays an artist!“). Trljam ruke od kratkotrajnog, no neosporno snažnog konzumerističkog ushita i silno progresivnog pristupa kupovini pred kojim se fair trade doima kao zastario koncept. Eto, moj PayPal klik pomogao je da osnažim izvjesnu Elisabeth Fredriksson i podržim nastavak njene ovisnosti o bojama i ljubavi prema prirodi. Kaže žena da je rođena kreativna, još tamo davne 1987., te da je za stvaranje inspirira sve od zrna pijeska do univerzuma i njegovih tajni. Nevjerojatno, Elisabeth, i mene! Nek’ odu ti dolari u Švedsku potrebitu i nek’ si mi živa, zdrava i kreativna, i nek’ svim nezavisnim umjetnicima trbusi budu puni, a kistovi šareni, i nek’ vam ta benevolentna platforma koja prodaje vaše đinđe ne uzme prevelik postotak u službu ogavnog profita kojim se takve platforme nadasve rado hrane. A meni pošalji taj ceker što prije, i nemoj da ne valja! A što se novogodišnjih odluka tiče, nema veze, imam zamjenske –  da se upišem u teretanu, počnem meditirati i krenem smišljati odluke za iduću.