Politika na traci: Osmi povjerenik

Osnovna ideja o otočanima koji ne traže od vlasti ništa niti žele sudjelovati u takvoj vlasti, nudi puno prilike za najrazličitije situacije, ne samo komične, ali film nije najsretniji medij. Teza o domaćem otoku koji sasvim ugodno može živjeti bez ikakve povezanosti s kopnenim vlastima, dovoljno je intrigantna i podatna za više od kazališne predstave i filma. Serija u kojoj bi Julija i ostali otočki likovi imali više prostora, i s još detaljnijim prikazom otočke svakodnevnice, sigurno bi imala gledanost veću od filmske

Autor: Dražen Cukina

Malo mjesto je velika inspiracija hrvatskog filma. Čim se hrvatska kinematografija odmakla od rata, u provinciji je pronašla zahvalnu i neiscrpnu temu. Nikola Tanhofer je 1957. snimio film „Nije bilo uzalud“ o liječniku koji dolazi u ruralni kraj i susreće se s domaćom light verzijom Twin Peaksa puno prije slavne serije. „Ciguli miguli“, najdulje zabranjen hrvatski film, nezamisliv je izvan lokalne zajednice, a mala mjesta sve do danas vode intenzivan filmski život („Put lubenica“, „Kino ‘Lika’“, „Imena višnje“, „Goran“…). Naročito iscrpno je prikazan život malih mjesta na obali i otocima – među ostalima, „Prometej s otoka Viševice“, „Mirisi, zlato i tamjan“, „Kako je počeo rat na mom otoku“, „Maršal“, te prije svih serija „Naše malo misto“.

Obrazac je uglavnom sličan – u malu sredinu dolazi stranac koji o novoj sredini ne zna ništa. To je zgodna dosjetka jer gledatelj ima priliku zajedno s junakom upoznavati specifičnosti u koje je stigao svojom voljom ili spletom okolnosti. Isti dramaturški postupak primijenjen je i u filmu „Osmi povjerenik“ (http://www.imdb.com/title/tt7830960/?ref_=nv_sr_1 ). Kada se 2003. pojavio istoimeni roman Renata Baretića, postao je vjerojatno najnagrađivaniji i najčitaniji roman hrvatske književnosti ovog stoljeća dosad već s više izdanja od brojke u naslovu. U međuvremenu je roman pretočen u kazališnu predstavu, a na red je došla i filmska adaptacija koje se prihvatio Ivan Salaj, redatelj jednog od najzapaženijih filmova o Domovinskom ratu, „Vidimo se“.

Film prilično vjerno prati radnju romana, a najveća je razlika u početku i kraju, koji su dopisani za film. Siniša Mesjak mladi je političar u usponu. Premijer ima velike planove za njega – kad se povuče, želi Mesjaka za nasljednika. Mesjakov život upravo je onakav kako prosječni građanin obično zamišlja život mladog političkog karijeriste – velik stan, dobra primanja, privilegije, nezahtjevna ljubavnica koja je relaksacija nakon napornog radnog dana i ništa više od toga, te izgledna svijetla budućnost bez previše problema. Sve se to mijenja kad ga novinari poslikaju drogiranog u društvu prostitutke u automobilu koji je sletio s ceste. Mesjak ima sreće što je političar u Hrvatskoj, a ne u nekoj zemlji duge demokratske tradicije, pa će se i dalje neometano baviti politikom, ali ne u metropoli. Dok se ne pojavi neki novi skandal koji će potisnuti zanimanje javnosti za Mesjakove nestašluke, stranka će ga skloniti na Trećić. Dobiva zadatak da na najudaljenijem naseljenom hrvatskom otoku provede izbore i organizira lokalnu samoupravu. Uvjerava premijera da će to obaviti za dva, tri tjedna najviše.

Samo što to nije tako jednostavno. On je već osmi povjerenik, a s prvih sedam ne može uspostaviti nikakav kontakt, ili su nedostupni, ili ne žele razgovarati, a jedan je netragom nestao. Na Trećić nije lako doći, putovanje brodom preko Prvića i Drugića traje tek nešto manje nego što je avionu potrebno do Australije. Osim toga, na otoku nema signala mobitela, nema interneta ni drugih civilizacijskih tekovina kao što je zahod ispiran tekućom vodom. Dočekuje ga Tonino, praktički jedina mlađa osoba na otoku, koji će mu biti suradnik i prevoditelj jer je otočki dijalekt neka frankenštajnska mješavina engleskog, talijanskog i lokalnog narječja. Susreće se s likovima s kakvima nikad ranije nije imao posla, a možda nije ni pretpostavljao da takvi uopće postoje. U romanu ih Mesjak naziva „nekovrsnim čudacima“. Ne ide pristojno, ne ide s prijetnjama, niti s molbama, otočani uspješno opstruiraju sva njegova nastojanja. Kad ih Mesjak pokušava uvjeriti da im je lokalna samouprava nasušna potreba, mještani pitaju zašto, i to je njihov jedini komentar. Sasvim lijepo žive na otoku bez ikakve samouprave. Životne probleme uspješno rješavaju i bez ikakvih predstavnika vlasti, a sve ostale eventualne pogodnosti koje bi im sudjelovanje u vlasti moglo donijeti ionako ne mogu koristiti zbog otočnih specifičnosti. Italija im bliže no Hrvatska, sve potrepštine nabavljaju od švercera iz Italije, a kako su gotovo svi mještani penziju zaradili u Australiji, mogu si priuštiti talijanske cijene.

Dvotjedni zadatak otegao se preko svih Mesjakovih očekivanja. Na otoku upoznaje cijelu nisku likova, kako onih tipičnih za dalmatinski otok, tako i posve nespojivih s uobičajenom predodžbom otoka. Među potonjima su Selim, Bošnjak koji se na otoku skriva od mafije, Ukrajinka Julija koju je Selim izbavio iz seksualnog ropstva, te Mona, Aboridžinka koja se tajanstveno pojavljuje i još brže nestaje. I to, kao u reklami, nije sve. U središnjem dijelu filma likovi iskrsavaju kao na pokretnoj traci. Zagonetni svjetioničar čiju će tajnu Mesjak otkriti pri kraju filma, dva brata koji desetljećima ne razgovaraju, ali svaki dan zajedno igraju karte, Toninov otac invalid koji možda može hodati i drugi. Premda film traje 139 minuta, to nije dovoljno da bi se većina likova izdigla iznad razine karikature, jer nema vremena za bolju karakterizaciju likova. U vrijeme izlaska romana, neki kritičari Osmog povjerenika nazvali su hrvatskom verzijom Života na sjeveru, a to nije loša usporedba – u formi TV serije likovi ovlaš naznačeni u filmu dobili bi znatno više prostora i mogli bi postati punokrvne osobe. Neki rukavci priče, primjerice razlog zbog kojeg su Trećićani u zavadi s Drugićanima više od pola stoljeća, u filmu odrađeni u dvije-tri minute, svakako zaslužuju više vremena i bolju dramaturšku razradu.

Život na Trećiću iz filma prikazan je kao pastorala s daškom magije, gotovo kao „Mediteran kakav je nekad bio“. Je li to prava slika naših otoka? O tome mogu više svjedočiti fetivi otočani. Na filmu to ne izgleda loše. Otočki dijalog je titlovan, jer je toliko je tvrd i nerazumljiv da ga je nemoguće shvatiti bez prijevoda. Priča je dovoljno zanimljiva da unatoč iznadprosječnoj minutaži ne preraste u dosadu. Povremeno je film vrlo zabavan, ali ne očekujte salve smijeha kao primjerice kod komedija Vinka Brešana. Mesjaka preozbiljno glumi Frano Mašković, Borko Perić je u liku Tonina imao znatno bolju priliku za dobar glumački posao, Goran Navojec u svom stilu glumi Selima, a najveća je šteta što Nadia Cvitanović kao Julija nema više prostora u filmu.

Osnovna ideja o otočanima koji ne traže od vlasti ništa niti žele sudjelovati u takvoj vlasti, nudi puno prilike za najrazličitije situacije, ne samo komične, ali film nije najsretniji medij. Teza o domaćem otoku koji sasvim ugodno može živjeti bez ikakve povezanosti s kopnenim vlastima, dovoljno je intrigantna i podatna za više od kazališne predstave i filma. Serija u kojoj bi Julija i ostali otočki likovi imali više prostora, i s još detaljnijim prikazom otočke svakodnevnice, sigurno bi imala gledanost veću od filmske.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije